 |
|||
o dams. ivy prvotno napisa
je l' to ona voli stiskati tvoje gumbiće da vidi kad ćeš pošiziti?
dve stvari koje me izbacuju iz cipela (do suza) su kad mi se smeje u lice dok sam na ivici nerava i kad pocne da, za nesto sto znam da voli da radi (ili neko dete sa kojim voli da se igra...) pocne da vice: ja to ne voliiiiiiim, bas me brigaaaaaaaa
Ja sam prije druge godine prvog djeteta mislila da je odgoj nešto što će mi samo doći i biti ispravno i dobro. Sad znam da nema ničeg na svijetu što se tako odvijaAh nisam bila plavuša, ali prilično mlada da.
Za sve do čega mi je stalo ja se moram se jako potruditi, puno misliti, čitati, raditi, raspravljati, pisati, slušati starije i...onda mi samo dođe.
dutka lutka, kakva je to idila, mislim, ti joj prigovoriš
i ona se posrami
e, sad, moj mali ti se npr. zacereče i izbelji (sad smo u nekoj 'divnoj' vrtićkoj kvazi-pubertetskoj fazi)
ili, kao manji, ti zvizne još jednu
ili moja mala se naduri i u protestu legne na pod, jer sam eto joj malčice oštrim tonom rekla da me ne tuče
ove priče o djeci koja od prve nauče su mi super divne, ja ti i vjerujem,
ali moraš priznati, da onda roditeljima koji malo češće dolaze u sukob sa svojom djecom i nisu od koristi
i, nota bene, moram napisati, i ja svoje non-stop ljubim, dragam, izjavljujem im ljubav
kao i oni meni, ali bome, kao i kod Stijene, moj 5-godišnjak u sve to ubaci i red skakanja po bubrezima
uf, dok napišem, više ne znam iza koga sam...
može da, ali kao prvo postoje situacije gdje ne možeš otići doma, postoje situacije gdje ti se neda otić doma, a postoje i situacije gdje nisam u toku sa njihovim potrebama jela, spavanja itd.Mislim da se većina situacija upravo tako može spriječiti. Ok, osim kod Mikke
Na tragu sam mrzovoljne Marie i Pikule po svim pitanjima. :kineski_zid:
:
ja općenito ne analiziram, kako kaže ifigenija, pretjerano zašto je nešto dovelo do npr. bacanja po podu. djeca su, bacaju se po podu, nemam pojma zašto, jel im je u tom trenu pao šećer ili im je previše ljudi u dućanu.
vissnja, ono što sam htjela reći je da kad smo već kod ruku, mislim da ti je najbolje nekako osigurat se da te ne izludi činjenica što ćeš joj na kraju ti oprat ruke. kreni kako već krećeš, s objašnjanjima, ali budi spremna na najvjerojatniji scenarij.
tako ja, npr.
pa me zna iznenaditi sa svojom razumnošću.
a kad smo već kod toga, ti trenuci su najljepši, kad očekuješ najveći otpor, a oni reagiraju kao da im je 30 godina.
i isto, kad se sjetim M prije godinu dana, kad joj ama baš ništa i nikad nisi mogao objasniti, i M sada, vidim koliko je sad puno puno razumnija.
pa mi onda malo bude i žao :lud:
Cvijeta73 najpametniji kut gledanja, baš ljepo
I onda se potrudiš zadovoljiti dječje potrebe jer je nemoguće od njih očekivati suradnju ako .. su gladni. Ili im se kaka. Pripremiš se.
Ako je situacija da ne možeš - takve situacije nisu svaki dan, fala filipu, i onda to nije uobičajeno ponašanje o kojem priča Visssnja, nego nešto što se dogodilo.
Jednom, dva puta.
Na događanja koja su meni jako važna i na kojima ja namjeravam uživati ne vučem nju sa sobom (npr. na HP u Opatiju
Kad ne mogu otić doma (npr. obavljam neku papirologiju - a to je uvijek s njom) - razmišljam dovoljno unaprijed da uzmem nešto što je zanima sa sobom (ili kupim rozu štampu).
Razumnije nego prije godinu dana, naravno da da. I isto mi bude žao
eh, to je onako kako je ispravno, slažem se. najbolje za djecu.I onda se potrudiš zadovoljiti dječje potrebe jer je nemoguće od njih očekivati suradnju ako .. su gladni. Ili im se kaka. Pripremiš se.
Ako je situacija da ne možeš - takve situacije nisu svaki dan, fala filipu, i onda to nije uobičajeno ponašanje o kojem priča Visssnja, nego nešto što se dogodilo.
Jednom, dva puta.
Na događanja koja su meni jako važna i na kojima ja namjeravam uživati ne vučem nju sa sobom (npr. na HP u Opatiju
Kad ne mogu otić doma (npr. obavljam neku papirologiju - a to je uvijek s njom) - razmišljam dovoljno unaprijed da uzmem nešto što je zanima sa sobom (ili kupim rozu štampu
Razumnije nego prije godinu dana, naravno da da. I isto mi bude žao
možda.
al šta ćeš kad nismo svi isti. ne kažem da ne brinem za njihove potrebe, bože sačuvaj, al ja to onako optimistično, krećem u tower s gladnim i zlovoljnim djetetom i očekujem, ne da očekujem nego znam da će se desiti neko čudo i da uspjeti kupiti cipele, npr.
moš mislit.
a ko bi cijeli dan razmišljao jel su gladni il umorni, što se krije iza mrguda, ne mogu sve svoje aktivnosti planirati po njihovom stupnju raspoloženja. i još uskladit dva različita raspoloženja. nikad nikamo ne bi krenuli.
misliš pozitivno, pomiriš se s tim da su tu i tamo nesuradljivi dosadni mrgudi i to je to. malo poludiš što nisi uspio kupiti cipele, s druge strane to određenu osobu učini toliko veselom koliko tebe živčanom i ajmo dalje.
oću reć, može se i tako živit.
Ja naprosto ne mogu vjerovati svojim očima što čitam... Dok me ne prođe stanje šoka i ne uspijem sročiti nešto suvislo, potpisujem cvijetu i ivy
Vissnja, tvoja je šmizla mrvu mlađa od moje najmlađe, a izgleda su sličnog temperamenta, imali smo i mi takvih epizoda. (poprilično)
I to krene najednom, dijete dobro, surađuje, sve 5, i onda jedno veče zeza oko pranja zuba, ja popustim da si olakšam život, pa je nakon par dana već šizila da mora uzeti četkicu baš na određeni način, da baš na pravi način moram dodati pastu, pa ako ne radim tako, totalna šiza.
Onda sam skužila, a bila sam već totalno premorena hirovima, da oko tog nesretnog pranja zuba plešem stalno kako ona svira. A koreografija svako veče sve kompliciranija
Pa sam joj rekla da ako ne pusti da joj operem zube bez cijelog cirkusa, onda ih neće ni prati i ići će u krevet prljavih zuba (priču o Gricu i Grecu smo već savladali
I sad pere zube bez problema i drame
Meni je najviše pomoglo, kod A. i ranije kod D. (P. uglavnom nije pravila probleme), da prestanem trčati za njima: nećeš se obući / nećeš da te obučem - ne moraš, ali ja idem iz sobe i ne namjeravam se loviti s tobom - i čim bi skužili da meni to više nije važno, postalo bi važno njima, pa bi me zvali da pomognem u oblačenju/pranju ruku/tuširanju...
I trebalo mi je treće dijete da shvatim da oni shvaćaju i pamte iz prve, pa nije poterbno duga objašnjenja ponavljati i drugi i petnaesti put
vissnja, kao prvo da kažem da mi je drago što ipak ide nabolje.
Pa, ne moraju je zanimati u tom trenutku. Treba biti uporan i dosljedan. Oduzimanje privilegija na snazi je od početka nepoželjnog ponašanja, pa do prestanka takvog ponašanja, a ne 5 minuta, dok nas ne prođe bijes.
To niti ne mora biti igračka, nego neka aktivnost. Preporučujem da to bude ono što vremenski dolazi sljedeće, a ne, kao što neki pišu, tek navečer, ili sutra.
Koja je svrha oduzimanja igračaka, ako se donesu druge? Nemojmo se šaliti. Prvi dan se može oduzeti jedna igračka / aktivnost, pa se strpljivo čeka učinak. Ako ga nema, sutra još jedna, bez vraćanja prve. Pa polako. Da vidimo kako će se stvari razvijati.
Ovo ne bi trebalo raditi. Hrana je primarna djetetova potreba, kao i ljubav roditelja. Ne treba govoriti npr. niti da je više ne voliš, to ionako nije istina. Općenito, ne treba govoriti stvari iza kojih ne stojiš, jer dijete to zna / osjeti.
Nema večere? Mislim da malena zna da blefiraš, taman posla da joj ne bi dala večeru ako zatraži. Isto je i sa bacanjem igračaka u smeće. Nema smisla bacati igračke, znači, kasnije ih vadimo iz smeća? To je, dakle, blef.
Za razliku od toga, nijedno dijete nije se rodilo s autićem / slagalicom itd. Oni samo služe da djetetu bude ljepše, zanimljivije i bolje. No, meni ni nema smisla, ako je dijete neposlušno, praviti se da se ništa nije dogodilo, kupovati nove igračke, ići kao i obično van, sve raditi potpuno isto. Iz perspektive djeteta tada nema razloga da ono mijenja svoje ponašanje.
vissnja prvotno napisa
Kao prvo, ovdje ja ne krećem sama, tj. u to vrijeme, dok je imala 2.5 godine nisam kretala, nego krećem tako da je malena ispred mene, usput sve objašnjavajući i lagano je usmjeravajući prema kupaonici.Znaci imali smo i mi ovakvu sliku:
ulazimo u kucu, skidamo jaknu i cipele
ja krecem ka kupatilu: ajmo da peremo ruke
vissnja prvotno napisa
Ovdje bih ja izrazila negodovanje: Kakvo je to ponašanje?N (koja je do tada skroz veselo pricala sa nama) pocinje: necuuuuuuuu, aaaaaaaaaaaaaaa, neeeeeeeeeeeeeeeeeeee
vissnja prvotno napisa
Mislim da nije dobro niti ići za djetetom. Neka ona dođe vidjeti što mama radi.ja pricam pricu o prljavim rukama, bakterijama i bolestima
ona se smeje i bezi po kuci, stavlja ruke na usi i vice necuuuuuuuuuuuu
ja idem za njom i kazem: nema crtaca posle rucka ako ne operes ruke
Nema crtića. To joj baš i nije bitno? Dobro. Možeš pokušati nešto drugo, ili da crtića nema ni sutra, tj. dok ne prestane takvo ponašanje.
viissnja prvotno napisa
Ovo možeš ignorirati.ona meni vice: bas me brigaaaaaa i smeje se
vissnja prvotno napisa
Ovo mi je OK.onda ja kazem: mozes da dodjes lepo da operemo ruke, da sama pustis vodu, da izaberes sapun
vissnja prvotno napisa
A možda je to njoj i glavna svrha svega, da se igrate lovice? Jel' se izigra dosta vani, skrivača i lovice? Ima li u blizini djece za zajedničko igranje?ili mogu ja da dodjem po tebe i da ti operem ruke na silu
ona bezi i smeje se
vissnja prvotno napisa
Što smo sad postigli ovim pranjem ruku? Iznervirala si sebe.ja je uzimam za ruku, tu pocinje da se dere, ide u kupatilo i dere se: necuuuuuuuuuuuuuuu, bas me brigaaaaaaaaaaaaa, aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, necuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu
zavrcem joj rukave, sapunjam ruke, ona mi onda bezi sa nasapunjanim rukama, ja urlam, ona se smeje
vissnja prvotno napisa
Pa i nije se ništa desilo kad nema posljedica. Ima, crtić danas, ali to, izgleda, nije dovoljno.uhvatim je, isperem joj ruke i onda ona odlazi KAO DA SE NISTA NIJE DESILO, NORMALNO RAZGOVARA SA NAMA,
vissnja prvotno napisaZnači, želi igračku. Igračka se ovdje sklanja u ormar, na visoku policu, najbolje u zatvoreni dio, da se ne vidi.
UZIMA NEKU IGRACKU ILI SEDA ZA STO, NAJNORMALNIJE
vissnja prvotno napisa
Znam da je to lakše reći nego učiniti, ali nemoj se nervirati, kako god bude, jer nerviranjem nećeš ništa postići. A malenoj je možda i cilj iznervirati tebe.a ja bih posle takve epizode mogla ili nekog da zadavim ili posteno da se isplacem
vissnja prvotno napisa
I ovo je moguće, rezultate treba pričekati tjedan-dva, jer ako odustanemo, ne možemo se nadati poboljšanju.naravno, crtani posle rucka nije dobila, objasnila sam joj zasto, ali se epizoda sa pranjem ruku ponovila i to vece, i sutradan.......
jest, upravo takodutka lutka, kakva je to idila, mislim, ti joj prigovoriš
i ona se posrami
e, sad, moj mali ti se npr. zacereče i izbelji (sad smo u nekoj 'divnoj' vrtićkoj kvazi-pubertetskoj fazi)
ili, kao manji, ti zvizne još jednu
ili moja mala se naduri i u protestu legne na pod, jer sam eto joj malčice oštrim tonom rekla da me ne tuče
ove priče o djeci koja od prve nauče su mi super divne, ja ti i vjerujem,
ali moraš priznati, da onda roditeljima koji malo češće dolaze u sukob sa svojom djecom i nisu od koristi
i, nota bene, moram napisati, i ja svoje non-stop ljubim, dragam, izjavljujem im ljubav
kao i oni meni, ali bome, kao i kod Stijene, moj 5-godišnjak u sve to ubaci i red skakanja po bubrezima
i tko koga više ljubi nego ja njega, a nikad u životu mu nije palo na pamet da bi mi samo tako iznebuha dao pusu - jednostavno je takav
dutka_lutka, općenito tvoji su postovi puni dobrih savjeta - reći ćemo iz knjiga - ali kako su cure već prije rekle - nažalost teško primjenjivi u stvarnom životu sa stvarnom djecom. Oduvijek sam zavidjela roditeljima koji imaju djecu koja od prve reagiraju onako kako predviđaju u knjigama. Ja, nažalost, ili na sreću - nemam. Ali ipak prvo pokušam sa savjetom iz knjige, kad se po ne znam koji stoti put uvjerim da ne ide, uvijek se bacim na onu staru - snađi se druže - ...and thats what this topic is all about
u tome je kvaka. oko toga bi se trbala kretati tvoja potraga za rjesenjem. sto tebe nervira i zasto do tolike mjere. vama je to vec preslo u rutinu. zasto? koji je tome razlog? i kod tebe i kod nje. od kud taj tvoj bijes koji ona ocito tako dobro izaziva, i zasto to uporno radi, a ti i dalje reagiras. koliko god ti mi pomagali svojim iskustvima i savjetima, sve jke to prva pomoc, a ipak ces ti to sve sama morati odraditi. ja na tvome mjestu ne bi oklijevala potraziti i neku strucnu pomoc
potpis. stvar je u tome da su djeca drugacija, ali i roditelji su drugaciji. svako unosi nesto svoje sto mijenja potpuno cijelu stvar. odgajanje je odnos, a odnos je interakcija
vissnja, a da probas dijete "srediti" njenim oruzjem? Kad bude prilika, umjesto da ona tebe baci iz cipela, TI NJOJ pocni pjevati "bas me brigaaaa, ja to ne volim...."
Probaj oponasati njene cirkuse - mozda upali! Ja sam to jednom napravila kad je moj mali sin tukao glavom o pod. Zaprepastio se...
Nema nam druge nego traziti nacine koji pale za nase dijete i za nas. Forum daje samo zbirku ideja - rjesenje mora naci svatko od nas sam... Sretno!
Posljednje uređivanje od Peterlin : 15.10.2010. at 11:28
vissnja će ovo, u svakom slučaju, riješiti na način koji sama odabere.
Prijedlog:
Recimo da se nađem u ovakvoj situaciji, uvidim da sam na rubu živaca: pokušavam se opustiti i smiriti. Njeno smijanje ignoriram. Njoj tada prestaje biti zanimljivo, pogotovo kad nestane i povod - moja uzrujanost.
Ovdje bih ostala potpuno indiferentna. Što je mene briga hoće li ona i danas raditi baš to što inače voli, ili neće? Otkud taj imperativ? Ako se želi igrati s tim djetetom, neka se igra, ako ne, molim lijepo. Nismo svi svaki dan jednako raspoloženi.
Ono što ne bi trebalo biti drugačije jest: principijelnost, dosljednost i upornost roditelja. Ne može dijete biti tvrdoglavije od mene.
Ako sada predam meč, slijede veliki problemi. Što će onda biti kasnije?
Čuli smo geslo Unicefa: Dijete putuje, roditelj usmjerava. Pa, ljudi, izvolite. To je naša dužnost. Ni meni nije zabavno ponavljati: zimi oblačimo topliju odjeću, i sl., ali radi se o mom djetetu.
Ja savjetovala MM-u da navečer prilikom presvlačenja u pidžamu ne tjera mak na konac, da ne inzistira da se malena sama presvuče ako je baš jako umorna i traži da je obuče - tata.
Ja: Vidiš da je cendrava.
Sutradan. MM traži da malena nešto napravi.
Pupica: Tata, tii. Vidiš da sam cendrava.
Ja bih rekla da su primjenjivi (bar za mene, u malo modificiranom obliku) ali ne u kriznim situacijama. Nema efekta od toga kad se događa pravi tantrum.
Mi imamo brdo igračaka, čak sam ih dijelila preko foruma, ili prijateljima s djecom, dobili smo ih što rabljene što nove kao poklon. Ostale su nam većinom one koje nitko nije htio i one koje su kupljene za nju, to čuvam.
Sve te igračke njoj nisu toliko zanimljive da bi uopće primijetila da ih nema par dana. Osim beba koje su, kako sam već rekla, živa bića. Još bi joj falio set za kuhanje, ali falio bi i nama odraslima, jer kad ona kuha mi se odmaramo. I ostale njezine aktivnosti smatram korisnima i za nju i za nas i ne vidim smisla u njihovom ukidanju. Ne mogu se zamisliti da joj kažem npr: ne smiješ se sada igrati u pješčaniku jer me jutros nisi poslušala kad je trebalo prati ruke.
Tu su i crtići. Možda u nekoj razumnijoj fazi ću ih tu i tamo ukidati. Za sad, više bih se ja naživcirala govoreći joj kako neće biti crtića navečer ako ne opere ruke, a ona ruke svejedno ne pere i ne možemo konačno ručati u miru. A onda navečer opet šou i drečanje oko crtića. Mogu jedino reći "nema crtića dok..." za ove akcije koje prethode spavanju.
Sve u svemu, to su primjeri iz osobne prakse, ali zbilja mislim da pranje ruku na silu (uz uvjet da se ja pri tom ne nerviram, ne vičem i nisam gruba) nije neka trauma. To se mora obaviti. Kao što je već netko rekao, i meni je od rođenja pa do bar 1,5 godine već samo presvlačenje djeteta redovito bilo uz vrisku i otimanje. Znači, moralo je biti uz primjenu sile. A o kupanju da ne govorimo. Nije da nisam pokušavala na lijepo, cijelo vrijeme... ali jednostavno nije bila od one djece koja se smješkaju i guguću. Te akcije malo po malo možemo sve više rješavati uz razgovor. Recimo od druge do treće godine smo postigli velik napredak u tom smjeru (vjerujem da je to neki prosjek, ali i da se ne događa kod sve djece u istoj dobi).
Pa sad, je li presvlačenje majice ili pelene dok se dijete otima također nasilje, ako se radi o 6omjesečnom djetetu, recimo? Kad to prestaje biti nasilje?
pa moze biti, moje i je tvrdoglavije. to i je tajna naseg dobrog odnosa, da ja nisam jaca, samo iskusnija.
ovo s dosljednosti, principijelnosti i upornosti me podsjeca na dresuru. a, kako je vec netko spomenuo, ima i u dresuri pasa vec razlicitih pristupa. dzaba ti sva dosljednost i principijelnost kad radis krive stvari i imas krive principe. da ne bi sad ispalo, ne mislim da vissnja ima neke krive principe ili nesto slicno, al meni se ne cini nedosljedna, njihova drama se odvija na nekoj drugoj razini.
A ako pričamo o dresuri pasa, jedan od principa je i da nema smisla kažnjavati nakon što je od nedjela prošlo nešto vremena
Ofkors ne sve.
Ali one zajendičke, da.
Šljiviš takve "zajendičke" trenutke u kojima se natežemo.
Bit će da sam a la Dutka Lutka, ispala iz neke knjige.
Ili krivo brijem.
Enihau, sto ljudi, sto ćudi.
Neki su ziheraši, a neki... vjeruju u čuda
Tako je, Serpentina!
Sad ja moram pohvaliti tvoju ideju s kupovinom posebnog sapuna.Dobro je imati takve ideje, pa riješiti sve na obostrano zadovoljstvo.
Da, ispala iz knjige, to je sigurno zato što sam odmalena puno čitala. Što ćeš, ostavlja to posljedice.
Da. U dresuri pasa. A u uzgoju pčela... jesmo li sad malo off topic? :treptrep:A ako pričamo o dresuri pasa, jedan od principa je i da nema smisla kažnjavati nakon što je od nedjela prošlo nešto vremena :smile:
Imala sam ja i psa. Bio je, naravno, poslušan. Ali, znam, reći će neki, lako meni, jer nisu svi psi isti.
Zamisli, mene ne.ovo s dosljednosti, principijelnosti i upornosti me podsjeca na dresuru.
Pretpostavljam da je onda i uspješnost različita. : )a, kako je vec netko spomenuo, ima i u dresuri pasa vec razlicitih pristupa.
Posljednje uređivanje od dutka_lutka : 15.10.2010. at 14:50
ajd još samo ovo
edit, trebala sam napisati Kad to postaje nasilje?
pomi, imam ja tebe u vidu, ali na ovo sam mislila odgovoriti večeras, jer moram ići.
Govorili smo u početku o većoj djeci, koja već znaju sama oprati ruke, a detaljnije ću kasnije.
Činjenica je da postoje neodgojena djeca i da je ponekad problem u roditelju a ne uvjek u dječjim fazama ili "jednostavno su djeca zahtjevna i mi smo nemoćni".
Moj osobni primjer: MM cjeli dan radi, sa sinom je uru vremena navečer i nedjeljom, stoga se sluša mene jer njega naprosto nema! No ljetos je muž bio na godišnjem 2 mjeseca. I smatrao je da sam prezahtjevna prema našeem trogodišnjaku, pa je sve češće počeo govorit "pusti ga još malo", "nema veze"... ugl. popuštao mu je opravdavajući to ovako " pusti mu ponekad pa će i on imat više razumjevanja kad nešto treba" TOTALNO KRIVO! mali je počeo da radi scene ako mu nešto branim jer je vidio da mu tata pušta, samo kad je tata prisutan! Kad smo ja i on sami sluša iz prve, jer jednostavno ak sam ja rekla NE onda je to NE i on to jako dobro zna i netrudi se protestirat jer unaprijed zna da neće bit rezultata!
Eto kako "lako odgojivo djete" može brzo postat "teško odgojivo djete" , isto tako i obrnuto. Tako da sve majke koje imaju "teško " odgojivu djecu neka problem potraže u načinu na koji ih odgajaju, i zapitaju se bili mogle nešto promjenit da su npr. dosljedne.
Svaki roditelj je DUŽAN odgojit svoje djete, a ne uvjek krivicu svaljivat na djete!
Činjenica je da postoje neodgojena djeca i da je ponekad problem u roditelju a ne uvjek u dječjim fazama ili "jednostavno su djeca zahtjevna i mi smo nemoćni".
Moj osobni primjer: MM cjeli dan radi, sa sinom je uru vremena navečer i nedjeljom, stoga se sluša mene jer njega naprosto nema! No ljetos je muž bio na godišnjem 2 mjeseca. I smatrao je da sam prezahtjevna prema našeem trogodišnjaku, pa je sve češće počeo govorit "pusti ga još malo", "nema veze"... ugl. popuštao mu je opravdavajući to ovako " pusti mu ponekad pa će i on imat više razumjevanja kad nešto treba" TOTALNO KRIVO! mali je počeo da radi scene ako mu nešto branim jer je vidio da mu tata pušta, samo kad je tata prisutan! Kad smo ja i on sami sluša iz prve, jer jednostavno ak sam ja rekla NE onda je to NE i on to jako dobro zna i netrudi se protestirat jer unaprijed zna da neće bit rezultata!
Eto kako "lako odgojivo djete" može brzo postat "teško odgojivo djete" , isto tako i obrnuto. Tako da sve majke koje imaju "teško " odgojivu djecu neka problem potraže u načinu na koji ih odgajaju, i zapitaju se bili mogle nešto promjenit da su npr. dosljedne.
Svaki roditelj je DUŽAN odgojit svoje djete, a ne uvjek krivicu svaljivat na djete!
Ups, "neodgojen" je prosta riječ
Sto se tice te teorije o doslednosti, nepopustanju...... sve ja to znam u teoriji. Ali, kao sto rekoh, praksa mi steka. Ne zbog deteta, nego zbog mene.
Ja jednostavno nisam takva osoba. Ucim se da budem, ali jos nisam. Menjam se, ucim, radim na sebi. Ali ja sam nedosledna, labava u svim zivotnim stvarima..... Nije mi lako da to promenim preko noci. Jer to nisam ja.
Uglavnom, ovo sto pikula kaze sa dnevnim planom mi je danas ispalo super. Videcemo za ubuduce.
I naravno, zauzmem stav, ladna sam ko spricer kad pocne da urla, uspevam da dostignem stadijum "bas me briga sto se deres", i ona je stvarno odmah mnogo bolja.
Ali to su dani kada uspevam da budem koncentrisana stalno. Cim mi naidje neki drugi problem, kad me pritisne neka obaveza, muka, zurba..... odmah mi se fokus makne i pogubim se. A kad je takvih dana mnogo.... onda otvorim ovakav topic
Draga vissnja, super da je pomoglo! Baš mi je drago, samo polako, razvit ćeš još x planova. Neće svi upaliti, ali barem ćeš biti manje obeshrabrena i osjećat i se manje bespomoćno. Za razliku od toga da čitaš o tome kako su djeca koja protestiraju neodgojena djeca. Od toga nikome nije bolje. Uostalom ja se nisam nikad bacala po podu, bila sam najbolji đak u školi, na njemačkom, tenisu sa gomilom pohvalnica, pa kad me stigao pubertet skidali su i mene i moje roditelje sa stropa, tako da nek pazi tko baca prvi kamen. Ne završava odgoj upisom u školu. Vidimo se na maturalnoj zabavi
Posljednje uređivanje od pikula : 15.10.2010. at 16:40
pepito, kakav lijep klasični stav
To je za mene čak u redu, premda se ponekad iznerviram kad ja postavim neki ultimativni zahtjev a ona počne panično dozivati tatu. Ali nije u redu ako mi on dolazi usred bitke prigovarati da je maltretiram. Tada nastaju scene od strane djeteta.
Inače, ja imam način na koji funkcioniram a mm ima svoj, i oba načina imaju svoje prednosti, kad malo razmislim. Ali do prednosti možemo doći samo ako oboje poštujemo onog drugog kao roditelja. Tako da ako se ne slažemo oko odgoja u nekim ključnim stvarima o tome govorimo kad smo smireni, a ne u trenutku krize i tantruma. Ali i onaj oštriji roditelj (odnosno ja) nekad može ponešto naučiti promatrajući onaj strpljiviji pristup. Dakle, oboje moramo dozvoliti onom drugome da se okuša u roditeljstvu, bez ometanja.
Dijete vrlo brzo nauči što može a što ne može kod mame, a što kod tate, bake, tete itd. I te razlike ne predstavljaju problem.
Problem nastaje ako se u trenutku kad dijete ima žutu minutu u odgoj pokušava uključiti više osoba i to na način da se međusobno suprotstavljaju i prigovaraju. Dijete je nervozno i zbog toga što želi nešto što mu se brani, i zbog toga što su ostali oko njega nervozni, svađaju se i gube kontrolu.
@pepito
doživljavam osobno, a znam da nije, jer mi se dogodi da mi dijete djeluje pomalo raspašoj,
a itekako ulažem svu svoju pozamašnu energiju u njega, tj. njih.
primjer:
stalno im se obraćam s molim, hvala, izvoli, oprosti,
kao što i stalno imaju priliku čuti da pozdravljam ljude, i eto rezultata.
usput: nikad im nisam govorila tipa 'reci, hvala'; smatram da je dovoljna lekcija
dok gledaju moje, prilično civilizirano ponašanje.
mali s 2-2,5 godine pozdravlja i ponaša se za poželiti (ljudi se dive mom odgoju),
od 3,5-4,5 takva kriza (dobio sestru ili nešto drugo mu je bio okidač, ne znam?)
da se ti isti ljudi snebivaju nad mojim lošim odgojem,
ja se hrabro držim, ustrajem u pristojnosti, ali ga ne prozivam da pozdravi/ozdravi/zahvali.
i konačno, s nepunih 5, vraća se bon-ton u punom sjaju, komunicira s ljudima tako lijepo i civilizirano,
lovi pomalo i persiranje, ma, ljubi ga majka.
trebalo mu je, jbga, i da mu dam vremena i za šiz i za krizu i za nepristojnost, i
opet će doć' neka druga kriza, ali dva naprijed, tri natrag.
kako za ovo, tako i za mnoge druge stvari, treba strpljenja,
a ako se neko dijete doima u nekom trenutku neodgojenim
(pogotovo u usporedbi s našim divnim djetetom)
ne znači da ga nitko ne odgaja
cherry, divan post!
Isprike, nisam nikog htjela uvrijedit! moje osobno mišljenje i razmišljanje!
Nisam quotala cijeli tvoj post, ali tvoje dijete očigledno nije "teško odgojivo" nego kao i većina pametno i okrenuto prema sebi i kad ima priliku ( s tatom) zna ju iskoristiti.
Ja svoju E. nikad ne bih nazvala teško odgojivom nego prije izrazito zahtjevnom i ujedno prenježnom biljčicom, s tatinim tvrdoglavim nasljeđem i mojom ogromnom potrebom za verbalizacijom svega oko nas. Sve vidi, sve čuje, sve ju zanima i tako 24/7.
Tko to nema doma ne zna da to nije 200% više nego s nekom djecom nego povremeno neizračunljivo više energije, živaca i dovitljivost.
Shvatila sam da je teško prikazati kako nam to poneka dane čini napornima dok moja sestrična nije provela 4 dana s nama na moru i vidjela E. u punom elementu i rekla da je mislila da ja pretjerujem i da je E. predivna, ali da ona sad mora još par dana negdje na odmor(i znam da ju E. oduševljava i da u tom komentaru nije bilo niti primjese zlobe).
Pritom, imamo ustaljen raspored obroka, spavanja, gotovo nikad je ne vodim u šoping centre. Skoro 100% puta do dana današnjeg smo za popodnevnop spavanje doma (dakle nikakvo razvlačenje po kolicima i nepoznatim mjestima). Spava cijelu noć bez buđenja, dugo sam je dojila i spavala je samnom. Svaki dan bez obzira na vrijeme provodimo min. 2 sata vani (to podrazumjeva park gdje se pošteno naskače). Puno pjeva pleše i brblja da je to nevjerojatno.
Daleko sam od nekog ideala roditelja, ali uvijek je imala strukturiran i uredan raspored s puno druženja s vršnjacima i planiranja, d ane doemo negdje ako je gladna umorna...
Zaista ne mogu zamisliti kako bi nam neki dani izgledali da nije tako.
Još jednom ponavljam, tko nema takvo dijete 24/7 ne može znati kako to ide.
Druga curka ima 10 mj. i neusporedivo je mirnija, zna se super sama zabaviti i igra se na podu po 1h s raznim igračkama, što E. sa skoro 3 g nikad nije uspjela, ali zato E. (po riječima jedne poznanice logopedice koja ju je nekoliko x vidjela) razgovara na nivou petgodišnjaka.
E pa da budem iskrena, ne mislim da je to s druge strane posebno naš doprinos jer vjerujem da se sa svom djecom razgovara, čita im se i objašnjav svijet oko njih i uzročno posljedične veze (naravno prilagođeno dobi)
Gdje sam ono stala.....???????
i moje dijete svi samo hvale, kako je dobro, pametno, kako lijepo prica, sta sve zna, kako je pristojno, razumno itd, itd
cak ima i svoj klub obozavatelja
i ne bi rado da se ne priznaje i moj udio u tome. a niti da ga se svodi na puku dosljednost, to tako suhoparno zvuci. ako se sva moja kreativnost, pozrtvovnost, intuicija, razumijevanje, sve ono sto sam naucila o sebi i o odgoju moze postic i pukom dosljednoscu odmah se idem ubit
dajte, treba tu puno vise od toga, nije to racunovodstvo
Zanimljivo, i Nadja je olicenje ljubaznosti, divno dete kad smo negde, ili kad je sa drugima....
Ona stalno govori: hvala mama/bako/tata.... molim te, izvini.... Pre neki dan je zena na ulici zaobisla a ova za njom vice: izvinjavam se teto sto sam stala na sredinu!!! Ulazi u prodavnicu i kaze: izvinite, da li mogu samo da pogledam ove slagalice.....
A kod kuce....
Pa majku mu, eto ti ravnoteže!
Mislim da si već prije ohoho postova skužila što i kako i da se polako približavaš cilju.
Prema svemu što sam pročitala, ja imam lako odgojivo dijete. A da nije tako, bila bih vjerojatno u istoj situaciji kao ti, Vissnja jer dosljednost ne da mi nije jača strana, nego nekako imam osjećaj da nikada u ničemu nisam bila dosljedna (ili ipak možda jesam, ali na neki mekši način). Na žalost.
Što se tiče Dutka lutkinih odgojih mjera, mislim da su one super, a to što njezina situacija zvuči kao da je ispala iz knjige o odgoju djece je vjerojatno zato jer ima lako odgojivo dijete. Evo, i moja obara pogled kad joj ozbiljno kažem da ne smije stiskati dugme za gašenje i paljenje kompa. Zaista joj jako malo stvari branimo jer smo cijeli stan zapravo prilagodili tako da nema neke opasnosti za nju, ali ima par stvari za koje zna da ne smije. Vaditi stvari iz ormara, dirati utičnice (iako su zaštićene) i to glupo dugme kojeg je tek nedavno otkrila pa još uvijek ispituje naše granice. Baš danas ja u kuhinji, a ona u sobi. PO zvuku skužim da nešto čačka, dođem, a ona kleči pred kompom i stišće tipku, sva sreća pa je bio isključen iz struje. Kada sam ju opomenula (nisam ni glasna ni gruba ni oštra, samo ozbiljna), oborila je pogled, zatreptala trepavicama i umilno se nasmijala. Eto, dosadnog li djeteta.
A što se tiče dresure i odgode kazne, mislim da je to loša usporedba. Pas nije svjestan toga da večeras nije dobio kolačić zato što popodne nije, ne znam, dobro optrčao poligon (sad lupam jer ne znam terminologiju) jer je životinja, nema mozak i nema tu vrstu memorije, a dijete će itekako upamtiti da zbog toga što popodne nije opralo ruke, večeras nije bilo crtića.
I da, u kojem trenutku klinci skuže prema intonaciji glasa da se ovaj put nemate vremena/volje... zezati. Primjerice, zovete dijete da dođe (iz bilo kojeg razloga), a ono počne bježati jer mu je to fora. Onda vi ozbiljno kažete da dođe jer morate..., ali ono i dalje očekuje igru. Hm, vjerojatno i tu treba biti dosljedan i ne igrati se, ali ja većinom ne mogu odoljeti pa kad viknem Mašu da dođe jesti, onda se ona kao negdje zavuče pa čeka da ja dođem, pa kao malo bježi i smije se... Nekada mi igra nije ni na kraj pameti jer se žurim i onda se osjećam kao da sam ju iznevjerila time što sam sad kao ozbiljna.
Posljednje uređivanje od SikaPika : 16.10.2010. at 01:27
Uh, baš ja nemam mozak. Htjela sam reći kako nema razum.
Sika Pika nasmijala si me LOL Pas nema mozak
meni se ne sviđa izraz - teško odgojivo i lako odgojivo dijete. ne sviđa mi se ni izraz zahtjevno i nezahtjevno dijete. to mi jednostavno nisu dobri izrazi za opisivanje djece i njihovih karakternih osobina.
ovo s privilegijama i oduzimanjem istih - ne znam oćete mi vjerovati, ali nema te igračke, crtića ili bilo čega što predstavlja privilegiju mojoj M. nema. a crtiće ne voli gledati. nikakve. nikad. još. :u_nadi_je_spas:
a smiješan mi je i ovaj izraz oduzimanje privilegija. da bi se izbjegla riječ - kazna.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 16.10.2010. at 10:55
Ja kažem kazna, uopće nema s tim problem. Meni je to potpuno normalno da dijete do 7 godine usvoji razliku između dobrog i lošeg i samim time nagrade i kazne kao normalan dio života. Ako je dijete zdravo vezano za roditelje, ako su baterije puno l jubavi i prihvaćanja, kazne (oduzimanje privilegija, iskusiti posljedice i sl) i nagrade (zvijezdice npr) samo su dodatak koji pomaže osvjestiti granice. Sve je stvar mjere. Da odgajamo dijete samo nagradama i kaznama to bi bilo tužno, ali i potpuno izbjegavanje granica i posljedica dobrog i lošeg ponašanja mislim da stvara osjećaj izgubljenosti i frustracije
Kad smo imali jedno dijete u dobi od godinu do godinu i pol muž i ja smo svugdje išli, i trudili se biti cool, i isto tako s djetetom imati "savršen" odnos u svemu tome. LOL
Neću uopće u detalje, preludo je.
Sad ih imam dvoje, i prvi put kužim što znači - kad imaš malo dijete - sjediš doma.
Meni je to bila koma za pomislit, pa sam svašta izmišljala kao da ne uvažim tu činjenicu da su djeca mala, gladna, slinava, zakure u roku keks, prgavi su, imaju svoje potrebe za igrom, zahodom, snom, misle da u ventilacijskoj cijevi živi čudovište... i tako brat bratu 24 sata na dan.
To je jedan dio medalje; imaš manje problema ako računaš, što kaže Cvijeta na njihova stanja i raspoloženja, i to da ih pika, žulja, boli...
Drugi dio se posve slažem sa Pikulom - kazne, nagrade, objašnjavanja - jer ne može cijeli dan po njihovu.
Deru se, urlaju, inate. Pa naravno. A što bi drugo...
Kako s time? Ovisno o godinama.
Jutros me sin krenuo masirat cendranjem da neće pospremit dnevnu sobu od igračaka i ostalih objekata korištenih u igri. Strogo sam rekla da ima 5.5 i da ću ga kaznit čime god treba, izbacit van s mačkama, štogod treba - al će igračke spremit. i dobit će smajlija. I to je radilo, veselo je spremio.
2.5 godišnja malena je išla okolo, umotana u flis deku koju je sin probao spremiti i zvala mladenku da dođe, ne pitajte, krivo je pokopčala tko je mladenka, i tko nosi veo. Nebitno.
Što je za bogove, nije za volove.
Ja jedino držim da djeca, u okviru svoj sposobnosti i mogućnosti (koma je dovuć ih gladne, zapišane i premorene u shopping centar, i birati kompletnu garderobu dok oni skapavaju kraj nas), moraju poslušati. Cile, mile, mama plače, ili mama će te lansirat na mjesec, oprat ti kosu usred noći ako još jednom vidim da plaziš po kući, uzet ću ti najdražu bebu, ili sjedit ćeš cijeli dan u kući, ili zagrliti, ili podmititi - ali njima je koma da vide da ih mi ne možemo savladati. Onda se osjećaju jadno, i napušteno i nemoćno - zamisli da te obuzme huja, a okolina je očajna oko toga, i svi te gledaju kao uragan Katrina! Pa za poludit! Svi smo zahvalni kad nas netko zašusa i kaže - daj prestani, obuci se i idemo van, ili lezi u krevet, ponašaš se kao idiot. Tako i oni. Jedino je s njima teže. I veselije. Uf...
Pod pojmom kazne predrasuda vidi samo fizičku kaznu isto ko što bi iza pojma dobar i odgovoran roditelj po nekima trebao biti isključivo roditelj koji djecu ne kažnjava. Ali svi znamo da takvih roditelja nema, ili ako ih ponešto i ima nisu baš odgovorni. Svi ih mi kažnjavamo na ove ili one načine, jer ionako sve što im nije po volji oni tako doživljavaju. A meni je osnovna misija roditeljstva pokazati, dokazati i naučiti djecu da u životu nikada nije i neće biti onako kako su si oni to zamislili i još važnije, kako se nositi s time. Bolje da ih tome naučim ja nego život. To naravno nikako ne znači da ih ne podupirem u njihovoj kreativnosti i većini toga što rade, ali govoriti im samo stalno da su najbolji i najpametniji i da mogu sve što im srce zaželi, a mozak izmisli, mislim da nije dobar put ka onome što ih zapravo čeka.
Po pitanju pristojnosti - i ja sam uvijek i oduvijek s njima bila na molim-hvala-izvoli-oprosti(+volim te), pa eventualno meni doma kad ga podsjetim (stariji) nešto od toga i kaže, a vani ne pozdravlja, a ja se crvenim, kad ga pitam kaže da se srami i koliko mu god pokušavam objasniti da se treba sramiti ako ne pozdravi, a ne obratno, opet po svom...i znam da će drugi u tome vidjeti moju krivicu. Koliko god se trudila - nikad nije dovoljno!
I da, uvijek je sve bolje kad nam se poklopi dobar dan - sve lakše obavljamo i gotovo da nema otpora, ali kad se poklopi njihov "loš dan" s mojim - onda nam trebaju ne knjige, nego čarobni štapić da se išta uspijemo dogovoriti.
Ifigenija, sve si rekla.
Je, to su oni dani... ima ih... ja ih zaboravim, ne znam ništa o tome - toliko mi to teško pada...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom