Mujice, ja stvarno nisam dovoljno teološki obrazovana da decidirano kažem ovo ili ono, i da kažem - ovo je konačna istina. Ipak, usudit ću se reći ono što je moja razina uvida o toj temi.
Očito je jako važno da se svi osjećamo blagoslovljeni, i naša djeca, i sve naše. Išli u crkvu ili ne, svi osjećamo pravo, potrebu i želju da smo jednako blagoslovljeni, žudimo biti spašeni, i mi i svi drugi. Meni je to najjače svjedočanstvo vjere.
Što se dubioza tiče, probat ću kratko, i nek me dopuni tko zna bolje.
Bog jest Ljubav, on ne može drugo nego voljeti, to je stanje duha onoga koji Jest Ljubav. Svaki od nas plod je Božije kreacije iz ljubavi i za ljubav.
Naš pad i naša slobodna volja nas okreću od Boga, pa možemo i biti indiferentni, ne vjerovati, okrenuti leđa.
I Bogu je to teško, ali da bi bio pravi otac i dao čovjeku da bude više od marionete - to je cijena koju mora platiti.
Svi smo ljubljeni. Kakvi god.
Ali naša grešnost traži blagoslov. Traži riječ, slovo, traži otvaranje Bogu.
Nije pitanje voli li Bog nas, nego volimo li mi Boga.
Nije pitanje traži li on nas, želi li on s nama u vječnosti, nego da li mi to želimo. Svatko može biti spašen ako samo kaže - da, Bože, želim Te, i volim Te, i blagoslovi me. Crkva uči da je to obraćenje, krštenje srca moguće u zadnjem trenu života. Nikada nećemo znati što se u kojem čovjeku dogodilo tek pred smrt.
Ako smo hrabri, ako smo puni ljubavi (ili bar želimo biti), tada tražimo taj blagoslov prije zadnje smrtne ure; sebi, svom poslu, šoping-centru, djetetu, ormaru, domu; drugim riječima ono što volimo, imamo i što nam služi da bude prikazano Bogu.
Evo, Bože, ovo imam, pa dajem u Tvoju zaštitu. Ti to vodi, ti to čuvaj, to je smisao blagoslova šoping-centra (usput, puno je tu novca, truda, puno radnih mjeesta - tko to ne bi volio blagosloviti?)
Bez tog - neka bude - Bog ne napada, ne nasrće na nas; on, Juulsovski, poštuje naše granice.
Ako kažemo - dovde možeš, dovde ne možeš, Bog to poštuje. I nastavlja nas ludo voljeti. I sa smijehom i suzama, i svakako, čeka kad će doći dan da ćemo uvidjeti njegovu ljubav, i skočiti mu u zagrljaj. Kao oni zaljubljenici koji svaki dan čeka da ga zamijeti osoba koju voli, i čini joj dobro, i slijede je, i prate, i pomažu - ali punina njihove ljubavi može se dogoditi samo kad "prohodaju". Kad s obje strane bude - da, hoću.
Bog uvijek hoće, i spreman je dati tako puno više. Mi samo trebamo reći - nek mi bude, budi tu. I onda se polako počinje događati čudo. Ovisno o dubini naše vjere, ovisno o našoj ljubavi. Uz vjeru možemo liječiti, možemo pomicati gore i bacati ih u more, možemo izdržati više, biti bolji. Bgo daje mir, radost, ljubav, mudrost, dobrotu, sreću, krotkost i poniznost; meni i ne treba da bacam Sljeme u more;, meni treba da budem strpljiva prema djeci i izdržljiva kad su bolesni.
Sveci su ti čiji život pokazuje dubinu čuda koje se događa kad vjeruješ, kad se predaš.
Sad čitam životopis sv. Maksimilijana Kolbea. On je umrlo u konc-logoru, tj. ponudio je sebe u zamjenu za nekog obiteljskog čovjeka (ja sam samo svećenik, on je otac i suprug, nek on živi da se može pobrinuti za svoju obitelj); i njegov je život čudesan i prije tog čina (da nije života koji je impresivan, pun čuda ne bi ga samo zbog žrtve iz logora beatificirali, to može biti i kukavički bijeg iz užasa logora), a blizak nam je vremenski. Eto, možete to čitati. Možda onda ta vjera, i svetost neće biti tako mutno, srednjevjekovno, nego baš ono što svatko od nas želi.
Biti siguran u ljubav, i biti siguran u blagoslov.krizma
Da svakoga Bog voli možemo biti sigurni bez obzira tko je i odakle je, slažem se MarijaP.
A u to da smo primili blagoslov možemo biti sigurni ako ga zatražimo - od svećenika u svim onim prilikama koje su pod posebnom Božijom skrbi (brak, krštenje, krizma, pomazanje, ispovijed, pričest), i od Boga, i od ljudi kadgod nam treba blagoslov.
Pa eto, sve nas na forumu, i sve na ovoj temi nek izobilno svakim dobrom blagoslovi Bog, koji ljubi svakoga čovjeka neshvatljivom ljubavi.