Ne po guzi! A po čemu?

[Sofija I Velika]

E ovak, moja curica ima dvije godine i četiri i pol mjeseca. Uz sve ono o čemu sam već ovdje čitala o toj neslavnoj dobi 2-3 ona ima i brata koji ima nepuna četiri mjeseca. Unatoč tome što je prilično dobra i pametna curica ponekad ima one faze o kojima ste već pisali (vrištanje, urlanje, bacanje po podu, stiskanje bebice, tojest pokušavanje i sl.) To se uglavnom događa kad smo doma. Ja sam više puta došla u napast da joj priljepim jednu ali bih u takvoj situaciji odjurila u wc (čišćenje ušiju štapićima djeluje nevjerovatno smirujuće) i vratila se cool. Sad mi već ne treba ni taj odlazak, jednostavno cooliram. Pokušavam ignorirati i to je to. ALI MM gubi živce pa je bilo povlačenja za nadlakticu i "malo po guzi" što ja ne odobravam. To bi se događalo kad bi ona radila stvari koje zna da ne smije. E sad, ja sam svjesna da je njena situacija sad nezgodna, da je jako puno pažnje poklonjeno bratu, da ona ide na čuvanje kod bake dok on ostaje s mamom i slično, ali ipak bih je htjela na neki način spriječiti da radi stvari koje su loše i/ili potencijalno opasne za nju ili bebu.
i na kraju ove ispovijedi, moje pitanje glasi: Kako disciplinirati dijete, kako ga spriječiti da ne radi neke stvari, kako ga "kazniti". MM misli da je 'aj u kut' jednako tako fizička kazna i da isto tako nije dobra. Ja ustvari ne znam šta da mislim. Kad urla nema joj smisla ništa govoriti, ali kad krene na bebicu što napraviti da u tom trnu shvati da je prešla granicu i da se to ne smije? i pobogu, kad prolazi ta TT faza, jel ima djece kod koje traje i dulje?

[pomikaki]

U tom trenu ja bih je fizički maknula od bebe, i ništa više.
Onda bih pričekala da se smiri pa bih razgovarala s njom.
Pokušala bih pri tome da ne govorim samo što ne smije - naravno da ne smije ozlijediti bebu - ali prvo bih joj rekla da razumijem da je ljuta, da je stalno gužva oko bebe i da je to smeta. Pitala je kako se ona osjeća. Tek na kraju bih rekla da me strah da se bebi nešto ne dogodi i da ne želim da je jako stišće.
I pokušala bih naravno da i njoj dajem dovoljno pažnje, uključila je u posao oko bebe, pazila da bude tu i trenutaka za zagrljaj većem djetetu.
Za moju bi funkcioniralo (bar se nadam, nemamo još bebu), a sad ne znam misliš li da bi prošlo kod tvoje.

[Beti3]

E ovak, stavi se u kožu svoje curice. Ona nije htjela da mama "gubi" vrijeme na bebu, ona ne može shvatiti da je to njen brat, a i da shvati ništa joj ne znači.

Zamisli da tvoj muž odluči tebi dovesti "prijateljicu" da ne budeš sama, koja će oduzimati njegovo vrijeme, koju želi hraniti i nosati, pa tebe pošalje baki na čuvanje, dok se on "bavi" s njom, a kad se pobuniš, stavi te u kut. Da li bi vrištala, urlala, bacala se po podu, krenula na nju?

Daj svojoj djevojčici, koja je još beba, vremena da se navikne na takvu silnu promjenu koju donosi novi član obitelji. Uz puno vremena posvećenog njoj, neka malo braco ide na čuvanje. Uz puno ljubavi, bez vikanja, nego unaprijed sprečavajući svaku mogućnost da ona može ozlijediti bebu. I bez kazni vezanih za brata. Oni dvoje se trebaju zavoljeti, a to je višemjesečni proces.
Cilj je da oboje imaju dovoljno pažnje i ljubavi roditelja. I baka i djedova, oni su dobrodošla pomoć.

Što manje vikanja, što manje potezanja za ruku i što više uključivanja u zabavne aktivnosti uz brata, skratit će vrijeme prilagodbe i uskoro će jedan drugoga barem tolerirati, ako ne i voljeti.

[Manuela.]

dijete je vjerovatno ljubomaorno i želi da više pažnje posvečujete njoj a ne samo maloj bebi!
slažem se sa beti, malo ju više uključite u aktivnosti vezane za bebu i s vremenom če se stvari promjeniti!
sad vašu pažnju mora dijeliti i više ništa nije isto!
s kaznama i vikanjem samo čete pogoršati stvar, zato puno ljubavi i strpljenja i sve če biti ok!

[anchie76]

i pobogu, kad prolazi ta TT faza, jel ima djece kod koje traje i dulje?

Proći će kad vi modificirate svoje ponašanje i prilagodite se djetetu koje raste

Ne šalim se, Juul je to dobro rekao - stalno se govori da djeca imaju faze, ali djeca nemaju faze, faze imaju roditelji koji se ponašaju isto kao i prije i ne prilagođavaju svoje ponašanje rastu i razvoju djeteta i novim situacijama u kojima se to dijete nalazi.

Vjerujem da će se puno toga riješiti ako ti uspiješ povećati svoje vrijeme s njom 1 na 1. Dakle samo vas dvije da nešto radite.

Njoj je sad grozno i koma... nju "baš briga" za bebu, ne može ona to razumijeti (Beti je dobro pojasnila), ona samo vidi da više nema mamu kako je imala prije, i na sve moguće načine privlači vašu pažnju ne bi li je dobila više nego je trenutno dobiva.

A da biste lakše prebrodili ovu "fazu" vašeg roditeljstva, toplo preporučam čitanje knjige Jesper Juul "vaše kompetentno dijete".

[anchie76]

I odgovor na pitanje u naslovu: po apsolutno ničemu.

Treba riješiti uzrok njenog ponašanja, tada će i ponašanje nestati. Ako riješavate posljedice, uzrok se neće ukloniti

[rehab]

Mislim da je količina i kvaliteta vremena koje posvetimo djetetu ključna. Svaki dan kad sam bila umorna, kad nisam imala volje i živaca posvetiti mu se onako i onoliko koliko je navikao, krenule bi nepodopštine. To je zbilja jako vidljivo i zato se trudim maksimalno, ako sam baš preumorna gledamo crtiće, bojamo, i slične aktivnosti koje ne zahtijevaju puno kretanja , ali bit je da to radimo zajedno. I stvarno je najmirnije i najposlušnije dijete u kvartu, sve me mame pitaju kako to postižem bez šipke. Ponekad se pitam griješim li, moram li dijete navikavati da mama ne može biti uvijek tu kad on želi i slično, a onda pomislim ma kvragu sve, brzo će odrasti, ja mu više neću biti toliko zanimljiva, bolje da iskoristim ovo vrijeme dok je mali i dok me toliko treba. Možda je samo stvar karaktera, ali zbilja vidim promjene kada nisam tu onoliko koliko mu trebam. Znam da je sve to teško izvesti s dva djeteta, ali možda je možeš uključiti u brigu oko djeteta (zajedno je kupajte, presvlačite...), vrijeme dojenja joj predstavi kao vrijeme maženja za vas troje pa dok dojiš bebu pozovi je da leži s vama i mazi je...

[enchi]

A da baka dođe k vama, pa pripazi bebu a ti se posvetiš njoj? Barem povremeno...
Plus sve što su ti cure do sada rekle, naravno!

[domy]

E ovako iskreno da ti velim ne prolazi uvijek je neka faza.
Evo moja situacija je sljedeća.
Mali je trenutno 1,5 a stariji će 6 i ne znam kaj bi rekla.
Samo pričam pričam iskreno više se derem jer normalan ton ne prolazi i ne znam kaj bi više.
Kad je bio bebe dok nije niš kužio bilo je lakše ovaj ga baš nije nešto previše doživljavao.
Mislim je ali ga niej toliko "maltretirao".
"Maltretiranje" izgleda ovako naganja ga po kući i naravno ovaj mali je još mali i sav u žurbi i svemu padne i okine glavom sva sreća još nije nipta tako prestrašno bilo.
Iako je nedavno lupio glavom od asfalt da je MM mislio da će mu se glab+va raspukunti.
Onda sljedeća stvar je plašenje samo dođe i odjednom veli bu, ili neki dan je bilo na crtiću netko je oponašao lava i onda je on počeo tako režati na njega i naravno da je ovaj mali ukomiran.
I recimo zna ga iz čista mira nalupati po guzi ali nije to jako kao fol ali ga lupi.
Eto ja sam mislila veći je pa će biti razumniji ali mislim da je bio razumniji sa dvije tri nego sada.
Sa dvije tri kad sam mu nešto objasnila to je palilo i držao se toga.
A sad mu je foran neću više i za sekundu ista stvar.
Tako da sam već koma na rubu i ne znam šta da radim.
Eto i ja sam se raspisala

[genius]

hahh ovakva situacija je i kod nas posebno sa plasenjem i naganjanjem (6. i 2 g.). ali kod nas ipak upali kada se izderem,stanu na sekundu....a onda ispočetka
valjda če i ta faza brzo proči

[ana.m]

Lupanje po njoj da ona ne bi lupila bebu nema aposolutno nikakvog smisla...Razmisli malo! Lupiš nju jer se ne smije lupati bebu. Kakva je to poruka? Slanje baki mislim da samo pogoršava situaciju, osjeća se odbačeno. Osobno, ja bih to ukinula.

[sne]

Ni po čemu.
Ne kažnjavati.
Moje je iskustvo da tako malo dijete ne poznaje/ne shvaća smisao kazne. I svaki pokušaj radi još gore vašoj komunikaciji.
Pored toga, ja nikada nisam željela da mi djeca ne rade neke stvari zato što se boje kazne, već zato što se te i takve stvari ne rade sa nekim razlogom (povrijeda i sl.).
Znači pričati i pričati i pričati .... i kada pomisliš da je kraj svijeta - pričati.
Mislim da djevojčica samo traži pažnju i treba joj je dati što više.
I pričati i maziti i radovati se sa njom, pa polako u svaku radnju uvoditi i bebu, pa opet sa njom, pa opet sve troje, četvoro ...
Nije lako, ali prođe.
Onda će nešto novo na tapet.
Samo strpljenja.

[ivana zg]

Proći će kad vi modificirate svoje ponašanje i prilagodite se djetetu koje raste

Ne šalim se, Juul je to dobro rekao - stalno se govori da djeca imaju faze, ali djeca nemaju faze, faze imaju roditelji koji se ponašaju isto kao i prije i ne prilagođavaju svoje ponašanje rastu i razvoju djeteta i novim situacijama u kojima se to dijete nalazi.

Vjerujem da će se puno toga riješiti ako ti uspiješ povećati svoje vrijeme s njom 1 na 1. Dakle samo vas dvije da nešto radite.

Njoj je sad grozno i koma... nju "baš briga" za bebu, ne može ona to razumijeti (Beti je dobro pojasnila), ona samo vidi da više nema mamu kako je imala prije, i na sve moguće načine privlači vašu pažnju ne bi li je dobila više nego je trenutno dobiva.

A da biste lakše prebrodili ovu "fazu" vašeg roditeljstva, toplo preporučam čitanje knjige Jesper Juul "vaše kompetentno dijete".

pročitala ja sve to...studiram i predškolski...ali kod neke djece da ne povjeruješ sve je džaba-pitanje je i karaktera...moja je nekad ko kruh a nekad.ja neznam......i ona mene i u snu tuče i udara nogama itd......deranje pa kad joj se i u "facu unesem" ne reagira ima 4g.s druge strane stalno sam s njom i stvarno mi je nekad naporno biti stalno smirena, dostupna itd....mada to kod moje male pali ali brate ne mogu uvijek razgovarati- mora naučit da joj u životu neće sve i svatko biti dostupan i to s osmjehom kad ona hoće.........inače s njom se većina stvari riješava dogovorom, razgovorom zagrljajom i stvarno ovisi sve o nama i našem raspoloženju i vremenu-ali nekad ga nemaš i nekad ti se i neda neke stvari 100 puta objašnjavati.

Sestrina mala ima 2g i to je nemoguće-šamara mamu, ova joj sve dopušta- mala je slatka ali kako se ono u narodu kaže " hipeaktivna", divlja, vrišti ako ne dobije što hoće, penje se po svemu, baca se po podu-urla- sestra mi je anoreksično mršava.

Prijatelji mi često znaju reć da se za moje dijete nezna da postoji, a s druge strane je naporna i stalno traži pažnju-nažalost jedino rješenje je često crtić.

ne ponosim se udarila sam ju par puta po guzi, ali najžalije mi je što sam ju pljusnila, to ne želim nikad ponovit-ali iskreno jedino je na to reagirala- sve ostalo, kazne, ucjene, guza-džaba!

[Eci]

Lupanje po njoj da ona ne bi lupila bebu nema aposolutno nikakvog smisla...Razmisli malo! Lupiš nju jer se ne smije lupati bebu. Kakva je to poruka? Slanje baki mislim da samo pogoršava situaciju, osjeća se odbačeno. Osobno, ja bih to ukinula.

Potpisujem, mislim da slanje baki jako utječe na njeno ponašanje.

[genius]

ja sam dosta glasna i svi su več navikli da "vičem" jer neznam tiho pričati.....ali primjetila sam da kod mojih cura pali nesto novo a to je kad znaju da su pogrijesile - očekuju da ču vikati ,derati se ,a ja promjenim taktiku pa se sagnem/kleknem ,pogledam u oči i uhvatim ih za ruke i skroz tihim, tihim glasom kazem ono sto imam(tako da me jedva čuju,ali čuju me jer itekako slusaju)...i one se nenadaju na takvu situaciju jer su navikli na "deranje"...za sada pali ....a i ja bi bila ok kad bi se uspjela malo stisati

[Ninči]

da ona ide na čuvanje kod bake dok on ostaje s mamom i slično,

Znam da ćeš se možda naljutiti, ali ja ću puknuti ako ne pitam...Zašto pobogu šalješ dijete na čuvanje baki kad si ti kod kuće??? I ja bih se osjećala odbačeno, a kamoli malo dijete koje još slabo kuži stanje stvari! Meni je nje iskreno žao i mislim da glavni problem svega leži upravo u tome i u vašem posvećivanju pažnje djetetu, odnosno neposvećivanju pažnje njoj. Neću ti sad pametovati i govoriti kako sam ja radila, ali definitivno moraš mijenjati svoj odnos prema svom starijem djetetu.

[Indi]

Svakako preporučujem Ginotta, Između roditelja i djeteta: http://www.profil.hr/knjiga/izmedu-r...djeteta/10408/

Fenomenalna knjiga na tragu Juula, ali s puno konkretnih primjera.
Posebno mi je odličan dio o ljubomori djeteta.

[Linda]

I od mene jedan glas za "NE kod bake". Niti sam za dolazak bake k vama. Ne kažem da trebate prekinuti sve odnose s bakom, ali ti, tvoj muž i tvoja djeca ste obitelj. Vama se pridružio novi član, vi morate nučiti funkcionirati u novom sastavu, prilagoditi se novoj situaciji - zajedno, bez isključivanja ikoga.
Dolazak bebe je velika promjena za sve vas, a prvenstveno za vašu curicu i najmanje joj sad treba odvajanje od tebe. Razumljivo je da se osjeća odbačeno i da ponekad prelazi granice vama prihvatljivog ponašanja. S obzirom na situaciju, kazne u bilo kojem smislu su samo sol na ranu.
Ja bih u ovom trenutku usmjerila sva svoja razmišljanja prema tome kako da olakšam djetetu taj stresan period, a ne prema smišljanju načina kažnjavanja.
Vjerujem da su vaši postupci u najboljoj namjeri, ali pokušaj razmisliti iz njezine perspektive i puno će ti toga biti jasnije. Ona te treba jednako kao i beba.

[pomikaki]

Znam da ćeš se možda naljutiti, ali ja ću puknuti ako ne pitam...Zašto pobogu šalješ dijete na čuvanje baki kad si ti kod kuće??? I ja bih se osjećala odbačeno, a kamoli malo dijete koje još slabo kuži stanje stvari! Meni je nje iskreno žao i mislim da glavni problem svega leži upravo u tome i u vašem posvećivanju pažnje djetetu, odnosno neposvećivanju pažnje njoj. Neću ti sad pametovati i govoriti kako sam ja radila, ali definitivno moraš mijenjati svoj odnos prema svom starijem djetetu.

pa možda ima nešto u tome, a možda je to i dobar način da se žena malo odmori
naravno ako ne traje previše.
Ali ja mislim da je sasvim u redu da baka pričuva dijete na par sati ako je to moguće, umjesto da mama bude po cijeli dan sama s dvoje djece koji su uz to u stalnom konfliktu.
Možda bi i pomogao prijedlog da ponekad baka pričuva manje dijete, ali je to kod mojeg djeteta to bilo nemoguće bar do pola godine, a i tada malo. Jednostavno nije bilo smisla da ostavim dijete da urla par sati i da onda nađem izbezumljenu svekrvu i iznemoglo dijete pa sam brzo odustala od tih aranžmana.

Indi - konačno neka zanimljiva knjiga koju još nisam čitala.

[flopica]

Sofija i ja mislim da nikako nije dobro da dijete ide baki dok vi ostajete doma. vjerujem da je tebi tako lakše u nekom organizacijskom smislu ali mislim da sama sebi činiš medvjeđu uslugu. dijete se vjerovatno osjeća izdvojeno i suvišno. ona ne može percipirati da je mami tako sad lakše
zbog male bebe u kući.ona jedino shvaća da je došla bebe koja ju je potjerala od mame.
usmjeri energiju na stvaranje poticajne, obiteljske atmosfere i zajedništva, na stvaranje vremena koje će biti posvećeno samo njoj, a bakinu volju da pomogne usmjeri na neku drugu stranu. može obaviti nešto umjesto tebe pa da tebi ostane vrijeme za veće dijete. ili može pričuvati bebu. ja nekako vjerujem ta tada ni neće biti potrebe za razmišljanjem o kaznama

[rehab]

pročitala ja sve to...studiram i predškolski...ali kod neke djece da ne povjeruješ sve je džaba-pitanje je i karaktera...moja je nekad ko kruh a nekad.ja neznam......i ona mene i u snu tuče i udara nogama itd......deranje pa kad joj se i u "facu unesem" ne reagira ima 4g.s druge strane stalno sam s njom i stvarno mi je nekad naporno biti stalno smirena, dostupna itd....mada to kod moje male pali ali brate ne mogu uvijek razgovarati- mora naučit da joj u životu neće sve i svatko biti dostupan i to s osmjehom kad ona hoće.........inače s njom se većina stvari riješava dogovorom, razgovorom zagrljajom i stvarno ovisi sve o nama i našem raspoloženju i vremenu-ali nekad ga nemaš i nekad ti se i neda neke stvari 100 puta objašnjavati.

Sestrina mala ima 2g i to je nemoguće-šamara mamu, ova joj sve dopušta- mala je slatka ali kako se ono u narodu kaže " hipeaktivna", divlja, vrišti ako ne dobije što hoće, penje se po svemu, baca se po podu-urla- sestra mi je anoreksično mršava.

Prijatelji mi često znaju reć da se za moje dijete nezna da postoji, a s druge strane je naporna i stalno traži pažnju-nažalost jedino rješenje je često crtić.

ne ponosim se udarila sam ju par puta po guzi, ali najžalije mi je što sam ju pljusnila, to ne želim nikad ponovit-ali iskreno jedino je na to reagirala- sve ostalo, kazne, ucjene, guza-džaba!

Ček ček, ovo si sama napisala :
- Tvoje dijete pozitivno reagira na smireni razgovor i objašnjenje
- Ne reagira na vikanje, kazne i ucjene
- Prijatelji tvoje dijete vide kao mirno i razumno

I ti sad želiš mijenjati svoj pristup zato što se tebi ne da i zato što je želiš naučiti da joj neće u životu svatko pristupati na taj način? Meni ta logika ne štima. Ja bih na tvom mjestu bila sretna jer ti dijete dobro reagira na dobar pristup i razmišljala bih na način da se u životu prema njoj neće svatko odnositi na taj način, ali da će znati da ima mamu - svoju sigurnu luku uz koju se dobro osjeća i da će na taj način naučiti kako se pravilno postavljati prema ljudima. A da je naporno i teško jest. Ali to je roditeljstvo, bilo bi puno lakše kad bi crtić i pljuska bili rješenje za sve.

[anchie76]

moja je nekad ko kruh a nekad.ja neznam......

Pa jesi ti svaki dan ko kruh? Zašto bi onda dijete moralo biti?

[Stijena]

ja to zdravorazumski gledam ovako:
udaranje djeteta (po bilo čemu) uopće ne može poslužiti u nikakve odgojne svrhe jer nema baš nikakvog učinka na ponavljajuće (ne)prihvatljivo ponašanje, već u najvećoj većini slučajeva isključivo kao ispušni ventil frustracije roditelja/odraslog zato što dijete u datom trenutku ne reagira ili ne čini ono što trenutno roditelju odgovara - dakle jedina svrha udaranja je ispucavanje frustracije roditelja uslijed neželjene djetetove reakcije/ponašanja, a nikako ukazivanje na prihvatljivo ponašanje - po meni

ono što ja prvo činim kad kod bilo kojeg primijetim nepoželjno ponašanje je da nikako to ne odignoriram nego odmah palim lampicu za uzbunu da nešto ne valja i da je nešto moralo dovesti do toga i to samo znači da tome/njemu trebam pridati što više, a ne manje pažnje. naravno da ne potičem (ne)prihvatljivo ponašanje, ali neviđeno je kako jedan iskreni zagrljaj i iskreno zanimanje za djetetove probleme u sekundi od malog vražićka koji se prije sekunde urlajući bacao po podu može učiniti najdraže dijete ne svijetu

jest da je lakše lupiti pa makar i poslije osjećati grižnju savijesti, nego odraditi tu frustraciju na neki drugi, teži i dugotrajniji, način, ali odrasli bi se već morali znati nositi s time

[Linda]

udaranje djeteta (po bilo čemu) uopće ne može poslužiti u nikakve odgojne svrhe jer nema baš nikakvog učinka na ponavljajuće (ne)prihvatljivo ponašanje, već u najvećoj većini slučajeva isključivo kao ispušni ventil frustracije roditelja/odraslog zato što dijete u datom trenutku ne reagira ili ne čini ono što trenutno roditelju odgovara - dakle jedina svrha udaranja je ispucavanje frustracije roditelja uslijed neželjene djetetove reakcije/ponašanja, a nikako ukazivanje na prihvatljivo ponašanje

apsolutno se slažem

Zapravo, naša djeca su jedine osobe na svijetu koje možemo udarati bez nekih posljedica po nas same. A koliko puta nam šef, susjed, suprug, službenik na šalteru.. dignu živac, pa nam nije ni na kraj pameti da ga fizički napadnemo - jer ne možemo. I u tim situacijama imamo jako dobro razvijene kočnice i obrambene mehanizme suzdržavanja.
A najvoljenije biće na svijetu se udara samo tako, samo zato što možemo.. prestrašno mi je to.

[ivana zg]

ma naravno, ali nije ona uvijek takava i ne reagira uvijek na razgovor- no ne bi o tome jer bi onda otvorila temu o zahtjevnoj djeci
naravno da sebe uvijek vidim kao krivca i kad reagiram ili ne reagiram na njezino ponašanje- uvijek se osjećam krivom a to vjerujem kod nje stvara nesigurnost
znam kad ja nemam volje ni živica pa loše odreagiram, a znam kad je stvarno ona razlog tome-svjesna sam te činjenice uvijek

npr. danas mi je lagala-ćesto i ako jako suosječajna i ako je često trpila fizičko zlostavljanje u vrtiću-počela je udarati nogama slabije od sebe, otimati igračke i ne želi s njikim ništa djeliti- a ja ne želim da takve osobine razvija (ok jedinica je ali sve ima svoje granice)
ali uzmimo da je to faza (a ja opet pokušavam sebe svladati jer nije djete krivo što ja laž ne podnosim)
-drugo ne dopupušta nikome da bude u centru pažnje osim nje
-ne dozvoljavami razgovarati s mužom, prijateljima koje slučajno sretnemo na cesti
- ne dozvoljava mi razgovarati na telefeno
-zanči ako ona u tom trenutki nije zaokupljena igrom ili crtićem, MM i ja apsolutno ne smijemo ništa drugo raditi nego "Gledati" u nju-mislila sam igrati,pričati-dok ona to izričito odbija ako nju nešto drugo zanima
-ona želi da se ja s njom igram ali da za 5 min. kad je gledan ima ručak, a kao ga ja paraleno pripremam dok se igramo ili mi nekad ona pomaže onda opet ispada da ona je ta koja je zanemarena koja imap nije u centru pažnje 100%
-ako se MM i ja s njom igramo i ako slučajno započnemo neku temu jer nemamo kad drugo, ona opet ne osjeća 100% pažnju
- moja je krivica da dok sam s njom često moram raditi i nešto druga-ali kako drugačije da sve napravim jer je ona i na WC-u samnom-onda joj stavim crtić- i to me boli- ali u tih pola sata, ja skuham, očistim, napišem što imam a ona se ne osjeća zanemareno-pa se onda zajedno igramo
-nema strpljenja ni sekundu sve joj mora biti odmah
-s druge strane , jako je dobara, nježno se igra-ali ljubomorna ako ja pokažem interes za to isto djete što me stvarno već nervira jer ima 4,5g

uglavnom htjela sam reći blago inima koji imaju bake, moja susjeda je rodila prije mjesec dana a stariju malu je poslala skroz do 9mj a možda i duže, baki u drugi grad, mala je već navikla jer ju oni svako malo zbog smjena na poslu kad vrtić ne radi, moraju slat jer u ZG nemaju nikog da im je pričuva- i tako mala i po 6mj. provede kod bake.
Ja se znam našalit, lako je tako imati djecu kad ih drugi čuva, i još ih tako dugo ne vidiš da ih se zaželiš-takva mama ima oda i živaca i vremena za djete.
Meni nema tko tako uzeti djete bar da se sek.odmorim, a i mislim sebi sam rodila djete a ne baki i djedovima.
S druge strane nemam ništa protiv da bake ponekad preuzmu djete, pogotovo kad dođe drugo- jer tako rasterećuju majku, djete ipak ima donekle pažnju na koju je naviklo i lakše se privikne na brata ili seku-mada je sve to induvidualno.
O da je meni neko mogao na par sati uzeti malu kad nisam spavala više od 72h- to su već neljudski uvjeti i čovjek tad nije svejstan svojih ponašanja i može ugroziti i sebe i druge.

Prijateljica mi je rodila drugo djete kad je prvi napunio 10mj-mislim- i vi nemislite da takvoj ženi treba pomoć?
Naravno da ako moraš sve ćeš sam (moja mama je 4 sasvim sama odgojila i radila uz to) ali ako imaš pomoć, bolje za tebe i dijete i zašto ne.

Što se tiče guze- ne volim ljude koji govore da se djecu treba tuč i ništa drugo, digne mi se kosa na glavi od moje svekrve- no kad vidim bratiča moje male, koji ima 6g i koji mi guši djete, penje se po ormarima, ljudima trga ograde, mene je skoro ubio jer je na mene zamahnu sjekirom i zamalo mi je zabio u leđa, govori svakom-hoćeš da te ispljuskam- njegova mama a njim priča i ono nekad reagira, pričam i ja ali on nakon 5min sve ponovi- nije to više malo dijete koje ne shvaća posljedice svoga ponašanja-rijetko ga udare šibom, ali i to djeluje 2 minu-jako je inteligentan i zato mi jako žao reć da je totalni divljak i da čovjek pored njega doslovno može dobiti slom živaca. Možda je hiperaktivan a možda- ma ne želim reć, to nisam u životu doživjela...dok on mojoj maloj lomi ruku njegova mama mirno sjedi i objašbnjava mu ne to radit uz osmjeh-naravno da sam morala regirat.

Ja mislim kad djeca svojim ponašanjem mogu uzrokovati, smrt ili teške ozljede sebi ili drugima- tu nema razgovora jer tu su u pitanju sek. i djetetov život. Z adjecu koja imaju 2g i nisu svjesna svojih posljedica, mora se to NE koje im nije shvatljivo jako dobro objasnit i da se više ne ponavlja.

Mala moje sestre gura željezo u utikać a ona viče ne-a djete može poginut- ja sam je fizički odmaknula (bilo je to na moru doma ima zaštite) i rekla joj Ne...ali nisi uvijek u blizini..nrp. ona i moja mala stavljau jedna drugoj jastuk preko lica- ja to ne toleriram, ako 4g svaki dan govorim da se to ne smije raditi iz toga i toga razloga- što mislite koliko ja to puta još moram ponoviti?

[*mamica*]

Ivana, samo da dam kratki osvrt na tvoj post -(jer ti i tvoje dijete ni niste tema). Osobno nisam mišljenja da su djeca "svete krave" koje suzu ne smiju proliti i koju se treba nositi na grimiznom jastuku. Djetetu su potrebne granice. Pa čak i kad ih ono ne razumije.

E sad, ni meni moja mala ne da da s mirom pričam na telefon. Ne da mi da gledam televiziju kad ja hoću -(rijetkost da gledam, ali nekad baš nešto hoću pogledati). Ne da mi da slušam glazbu u autu koju volim. Ne da mi da kuham ručak nego moram, što ti veliš, gledati u nju.
E, ali ne može tako. Ona ima dvije godine i jasno mi je da ne može razumjeti da mama ne može uvijek biti dostupna. Ali kao što ja poštujem nju i njezine želje, potrebe i granice, vrijeme je da ona počne isto to činiti i za druge ljude.

Pa tako ja lijepo kad mi je želja upalim "svoju" glazbu u autu i kad ona zatraži svoju, velim: "sad mama sluša svoju pjesmu i kad završi, upalit će tebi tvoju". Isto tako i za televiziju. Kada pričam na telefon, isto objasnim da pričeka dok završim, ali to nešto rijeđe upali, pa dam djetetu samo par sekundi da i ono pročavrlja s dotičnom osobom na telefon (naravno, ako su u pitanju obitelj ili prijatelji), to uvijek upali. Prije nego što pođem kuhati ručak, dam joj neku zanimaciju - trganje maramica, "slaganje" odjeće, čišćenje stola... Ako je baš jako jako uznemirena, objasnim joj da mama kuha ručak koji će ona jesti, pokažem joj što radim i dam joj da malo promiješa ručak. Ne pada mi na pamet popuštati djetetu u takvim stvarima jer mislim da to vodi u razmaženost (koja nema apsolutno nikakve veze s time je li dijete jedinac ili nije).

A što se tiče djeteta iz uvodnog posta... Nije mi nikakvo zlo da dijete ode na sat-dva vremena baki (ne baš svaki dan) da mama može doći sebi. Slažem se da sve više od toga može djetetu poslati poruku da je odbačeno.
"Po guzi" ne dolazi u obzir, ja bih to, teoretski, riješila ovako:

Prvo - uključila bih starije dijete u aktivnosti oko mlađeg i to u onoj mjeri koje to dijete želi. Neka leži uz vas dok se manje dijete uspavljuje, neka mazi bebu dok je dojiš, neka pomaže u kupanju i dodaje kremu i maramice tijekom presvlačenja.
Drugo - vrlo bitno - odvojila bih aktivno vrijeme samo za starije dijete. Znači za aktivnu igru i razgovor sa starijim djetetom, tako da ne ispadne da je ono u službi mlađeg djeteta i da shvati da je i ono važno i da se vrijeme posvećuje i njemu.

[anchie76]

Hu hu.. svašta ti napisa sada Probat ću to isecirati, možda i tebi onda sjednu kockice kada ti netko objektivan sastrane ukaže...

npr. danas mi je lagala-ćesto i ako jako suosječajna i ako je često trpila fizičko zlostavljanje u vrtiću-počela je udarati nogama slabije od sebe, otimati igračke i ne želi s njikim ništa djeliti- a ja ne želim da takve osobine razvija (ok jedinica je ali sve ima svoje granice)
ali uzmimo da je to faza (a ja opet pokušavam sebe svladati jer nije djete krivo što ja laž ne podnosim)

Ne bih to gledala kao fazu nego testiranje mogućeg. Ukoliko tome ne stanete na kraj sada ona neće shvatiti da je tu granica i da je ne smije prelaziti.

-drugo ne dopupušta nikome da bude u centru pažnje osim nje
-ne dozvoljavami razgovarati s mužom, prijateljima koje slučajno sretnemo na cesti
- ne dozvoljava mi razgovarati na telefeno
-zanči ako ona u tom trenutki nije zaokupljena igrom ili crtićem, MM i ja apsolutno ne smijemo ništa drugo raditi nego "Gledati" u nju-mislila sam igrati,pričati-dok ona to izričito odbija ako nju nešto drugo zanima
-ona želi da se ja s njom igram ali da za 5 min. kad je gledan ima ručak, a kao ga ja paraleno pripremam dok se igramo ili mi nekad ona pomaže onda opet ispada da ona je ta koja je zanemarena koja imap nije u centru pažnje 100%
-ako se MM i ja s njom igramo i ako slučajno započnemo neku temu jer nemamo kad drugo, ona opet ne osjeća 100% pažnju

E sada.. meni je neobično kako dijete od 4.5 godine može "ne dopuštati" nekom odraslom nešto? Rekla bih da to nije do djeteta nego do odraslog koji nije jasno postavio svoje granice. Dakle, ona se ponaša tako zato što MOŽE, zato jer ste joj vi to dozvolili. I možda vam je to u nekom trenutku bilo ok i prihvatljivo, ali ako sada više nije, pravila se mijenjaju i na njoj je da se prilagodi (i na vama da preživite njene reakcije u fazi prilagodbe). Naravno najlakše bi bilo da ona i dalje gazi vaše granice, no time ne činite uslugu niti njoj niti sebi - jer ona odrasta u uvjerenju da je njeno ponašanje OK i da je ok prema svima se tako ponašati. Što naravno nije slučaj. Što prije postavite SVOJE GRANICE, olakšat ćete život sebi a i nju podučiti koječemu. I nije stvar samo u postavljanju granica da zaštitie sebe, tim ponašanjem i nju učite kako će svoje granice postaviti u budućnosti. Ako ih vi ne postavljate, neće ih niti ona znati postaviti i zaštiti sebe u budućnosti.

-nema strpljenja ni sekundu sve joj mora biti odmah
-s druge strane , jako je dobara, nježno se igra-ali ljubomorna ako ja pokažem interes za to isto djete što me stvarno već nervira jer ima 4,5g

Jer sad razumiješ zbog čega je tako? Tako je jer je navikla da bude odmah, nije se navikla čekati, navikla je biti centar vašeg svijeta. I naravno da kada to nije slučaj da protestira. No to što ona protestira, ne znači da vi trebate udovoljiti toj njenoj želji. Na vama je da procjenite jel ta želja u stvari potreba ili je samo želja koju se može preskočiti.

- moja je krivica da dok sam s njom često moram raditi i nešto druga-ali kako drugačije da sve napravim jer je ona i na WC-u samnom-onda joj stavim crtić- i to me boli- ali u tih pola sata, ja skuham, očistim, napišem što imam a ona se ne osjeća zanemareno-pa se onda zajedno igramo

A ne neeeeee... apsolutno krivo gledaš (zato i imate problem ). Pa nije to tvoja "krivica", to je tvoja obaveza! Ti imaš i druge stvari u životu za obaviti i odraditi osim da gledaš u vlastito dijete po cijele dane.

I ne, nemoj se ubijati od zabavljanja vlastitog djeteta. Jer vidim da je to slučaj, NETKO je mora zabavljati, ako to niste vi onda je to TV. Apsolutno je ok reći joj da ti trebaš napraviti to i to, a da se ona sama igra za to vrijeme. To je U REDU Zamisli u kakvu će osobu odrasti ukoliko njena sreća i zadovoljstvo isključivo bude ovisilo o drugima (i tome da je drugi zabavljaju). Ona se mora naučiti zabaviti i sama. Učinit ćete joj uslugu što prije ovu trenutnu situaciju krenete mijenjati

Ja mislim kad djeca svojim ponašanjem mogu uzrokovati, smrt ili teške ozljede sebi ili drugima- tu nema razgovora jer tu su u pitanju sek. i djetetov život. Z adjecu koja imaju 2g i nisu svjesna svojih posljedica, mora se to NE koje im nije shvatljivo jako dobro objasnit i da se više ne ponavlja.

Čak se u nekim situacijama niti ne mora pojašnjavati. "Ne" često može biti i samo "ne" bez pojašnjavanja - al to od određene dobi i da nije stalno slučaj.



Nadam se da sam ti pomogla uvidjeti neke stvari (teško je to vidjeti sam kad si u toj situaciji), i nadam se da nisam prebrutalna

[ivana zg]

A što se tiče djeteta iz uvodnog posta... Nije mi nikakvo zlo da dijete ode na sat-dva vremena baki (ne baš svaki dan) da mama može doći sebi. Slažem se da sve više od toga može djetetu poslati poruku da je odbačeno.
"Po guzi" ne dolazi u obzir, ja bih to, teoretski, riješila ovako:

Prvo - uključila bih starije dijete u aktivnosti oko mlađeg i to u onoj mjeri koje to dijete želi. Neka leži uz vas dok se manje dijete uspavljuje, neka mazi bebu dok je dojiš, neka pomaže u kupanju i dodaje kremu i maramice tijekom presvlačenja.
Drugo - vrlo bitno - odvojila bih aktivno vrijeme samo za starije dijete. Znači za aktivnu igru i razgovor sa starijim djetetom, tako da ne ispadne da je ono u službi mlađeg djeteta i da shvati da je i ono važno i da se vrijeme posvećuje i njemu.

X

-samo da naglasim da teorija i praksa nisu isto
-nisu sva djeca ista (imam 4 sestre i sve smo različitoga karaktera, a uzmimo i u obzir to da su nas roditelji odgajali jednako s činjenicom da su uzeli u obzir naše različitosti a to znači da se na svako djete ne mogu primjenjivati iste odgojne metode- a pod tim ne mislim na fizičko kažnjavanje, nego na način kako se djeci objašnjavaju neke stvari...meni je mama morala reći jedanput i ja bi slušala, a sestri nikakvo objašnjavanje,kažnjavanje, molbe, nagrade ...nisu palile-kad je bila veće bježala je i kroz prozor)
- hoću reći da granicu nažalost moramo postaviti sami imajući i prema sebi milosti da smi i mi samo ljudi i da griješimo u odgoju iz raznih raloga (umora itd) i da često na taj način djeci šaljemo krivu poruku

- pomoć od baka i svih ostalih je uvijek i više nego dobrodošla u razumnoj mjeri
- nema popuštanja ni molbi kad se radi o tome da djete može ozljedite, sebe, druge, bracu ili seku (kasno je poslije plakat a dijete nije taj koji snosi odgovornost nego mi)
- svatko mora naći načina i vidjeti na što najbolje reagiraju njegova djeca- jer nešto što kod jedne obitelji "pali" kod druge ne mora
- pokušaj te biti uzor
- sjetite se kad set pospustljivi ili prestogi kako će se to odraziti na ponašanje vašeg djeteta u pubertetu (jer imam roditelja koje djeca tuku, bez obzir jesu li oni njih tukli u djetinstvu ili su bili "popustljivi" u dogoju
- dijete se bez NE i potpunom slobodom osjeća, nesigurno i nezaštičeno- jer je malo i trebaju mu smjernice

[anchie76]

E sad, ni meni moja mala ne da da s mirom pričam na telefon. Ne da mi da gledam televiziju kad ja hoću -(rijetkost da gledam, ali nekad baš nešto hoću pogledati). Ne da mi da slušam glazbu u autu koju volim. Ne da mi da kuham ručak nego moram, što ti veliš, gledati u nju.
E, ali ne može tako. Ona ima dvije godine i jasno mi je da ne može razumjeti da mama ne može uvijek biti dostupna. Ali kao što ja poštujem nju i njezine želje, potrebe i granice, vrijeme je da ona počne isto to činiti i za druge ljude.

Ovo je ključ svega

Djeca u početku JESU centar našeg svijeta i moraju biti, i sve njihove potrebe moraju biti prije naših jer sami ne mogu ništa. To je tako dok su bebe. Samo je problem što mnogi roditelji s vremenom ne uvide da se to kako dijete raste mora mijenjati, da roditelj MORA početi postavljati vlastite granice baš zbog dugoročne dobrobiti tog djeteta. I drugačije će naše granice izgledati s djetetom od 0 mjeseci, 2 godine i 5 godina - mi se moramo prilagođavati njihovom rastu, uviđati koje su im potrebe i njih sve ispunjavati, a želje većinom preskakati.

Ako dijete odraste u uvjerenju da je centar svijeta, što će mu se dogoditi kada to ne bude bilo više, kada cijeli svijet ne gleda u njega/nju - rekla bih da će to biti jedna vrlo nesretna odrasla osoba. Ne vjerujem da bi niti jedan roditelj to htio svom djetetu. SAmo eto, i iz najboljih namjera, svi radimo greške - samo je dobro ako ih skužimo na vrijeme i ima još nade za promjene

[nela08]

Ja imam jedno dijete, još malo pa će dvije i pol godine i to prilično teškoj fazi tantruma. Čitala sam dosta o tome i teoretski znam kako se dobro postaviti , ali ponekad jedva izdržim da ne poludim. Nekoliko puta nisam uspjela, pa sam jako viala na nju. Naravno da mi je poslije žao, ali tada me je najbolje poslušala. Ipak, takvo ponašanje ne odgovara mom karakteru i ne želim tako rješavati probleme, pa me zanima kako da ostanem mirna????

[ivana zg]

anchie76 hvala...i ako to nije tema pomažeš i slažem se s svim- ne nisi bila uopće brutalna.olakšala si mi grižnju savjesti,ha,ha....ja to sve tako radim kako ti kažeš ali to ništa ne pali...... isto tako mislim da je u dobi kad se mora naučiti samostalno igrati i nekad to i čini ali jako kratko....shvatili smo da možda ima poremećaj s pažnjom...idemo logopedu, pa su to i tamo primjetili (tako da mislim da će joj logoped uz učenje govora pomoći i kod koncetracije i pažnje)

Inače ovih 7 dana na moru koje smo proveli s sestričnom od 2g mogu reći da mi je mala bila iznenađujuće dobra, shvatila je da smo svi fiksirani na malu "divljakušicu", pa se tako ona igrala i bila sretna da ju niko ne uznimirava s onim ovo smiješ ono ne, jer nismo imali vremena od ove manje njoj se vikalo NEEEE- (zanimljivo kao da joj je u nekim trenucima pasalo da nije u centru pažnje i ima svoj mir, no kada je seka otišla u ZG njezino ponašanje Gledajte me se vratilo- možda moram rodit još jedno,ha,ha) doza ljubomore se smanjila (valjda se već privikla na nju).
..a i ja sam shvatila da nije uvije ni ok starijem djetetu govoriti; ona je mlađa, pa joj popusti- jer to nije rešenje a i ona se osjećala ugroženo.....pogotovo kad ju ova malađa ćupa za kosu a moja misli da naravno ne smije vratiti, a onda poludi pa digne nogu i drži je u zraku razmišljajući dal da je gurne jer joj je nakon 15min pukao film

-mislim da i mlađa djeca u odnosu na starije trebaju znati svoje granice-te da im nije uvijek opravdanje za ponašanje to što su mlađi

[anchie76]

Ja imam jedno dijete, još malo pa će dvije i pol godine i to prilično teškoj fazi tantruma. Čitala sam dosta o tome i teoretski znam kako se dobro postaviti , ali ponekad jedva izdržim da ne poludim. Nekoliko puta nisam uspjela, pa sam jako viala na nju. Naravno da mi je poslije žao, ali tada me je najbolje poslušala. Ipak, takvo ponašanje ne odgovara mom karakteru i ne želim tako rješavati probleme, pa me zanima kako da ostanem mirna????

Iskreno? Teško

Meni je pomagalo da se maknem (ako situacija dozvoljava). Ono dijete se baca po podu, ti odeš. Pomagalo mi je kad zađem u crveno da kažem mužu da preuzme (koji nije bio uključen i nije u crvenom).

I da, bilo je situacija da me grlo bolilo poslje, al jbga, i to je život. Pa neće ga svi u životu samo milovati i njegovati. Imam i ja svoje granice i vrlo jasno dam do znanja kad ih je prešao

Sad kad je veliki, sad je to druga priča - zaista postane lakše i takvih je situacija zaista malo. No sad kad ubode (a to je rijetko), ubode tako da me instant izbaci iz svih cipela koje posjedujem

[anchie76]

anchie76 hvala...i ako to nije tema pomažeš i slažem se s svim- ne nisi bila uopće brutalna.olakšala si mi grižnju savjesti,ha,ha....ja to sve tako radim kako ti kažeš ali to ništa ne pali......

Ne pali iz jednog jedinog razloga, ti kada to radiš ne radiš čista srca, imaš grižnju savjesti, lomiš se jel to ispravno.. i naravno da dijete onda surađuje s tim tvojim unutarnjim a ne s onim što joj govoriš. Dijete ti vrlo jasno daje do znanja što je problem i ukazuje ti što ti moraš napraviti - što bi Jesper rekao "kompetentno ti ukazuje na srž problem" Nisi jedini roditelj koji ima problema s postavljanjem vlastitih granica, tvoje dijete ti pomaže da ih naučiš postaviti (i time i njoj pokažeš kako će to činiti u budućnosti)

..a i ja sam shvatila da nije uvije ni ok starijem djetetu govoriti; ona je mlađa, pa joj popusti- jer to nije rešenje a i ona se osjećala ugroženo.....pogotovo kad ju ova malađa ćupa za kosu a moja misli da naravno ne smije vratiti, a onda poludi pa digne nogu i drži je u zraku razmišljajući dal da je gurne jer joj je nakon 15min pukao film

Apsolutno! NIKAD roditelj ne treba govoriti starijem da popusti samo zato što je ovo mlađe. Mlađi klinci vrlo često prelaze granice ovih starijih, i na roditeljima je da u tim situacijama reagiraju i zaštite STARIJE dijete jer se ono ne može zaštiti samo (mislim, može se zaštititi ali metodama koje roditeljma ne bi baš bile ok )

Smiješno mi bilo, moj mali ima mlađeg bratića. I sad nakon xy nekih situacija, moja mama njemu rekla "popusti stariji si", kaže moj "ne moram ja popustiti samo zato što sam stariji" Majke mi, pojma nemam otkud mu to, al mi je baš bilo vrlo OK kako se postavio i nije dao da mu se gaze granice. Yes

-mislim da i mlađa djeca u odnosu na starije trebaju znati svoje granice-te da im nije uvijek opravdanje za ponašanje to što su mlađi

Apsolutno! Onda će oni izrasti u princeze i prinčeve kojima će biti dozvoljeno sve, a to naravno nije dobro niti za njih a niti za ljude oko njih

[nela08]

Evo recimo konkretan primjer, kod nas, zapravo ono šta mene najviše od svega izluđuje. Klasične tantrume zapravo riješim više-manje uspješno, ali ovo mi diže tlak na milijun.
Naime, moja curica uopće ne voli jesti, nema omiljene hrane, nikad nije gladna, ne traži jesti i dok ju nagovorim da idemo jesti/dovučem u stolicu/pustim da bude gladna/čekam da sam traži ili biilo koja druga kombinacija to jelo u 95% slučajeva završava pljuvanjem hrane (nakon prvog zalogaja, u sredini jela ili na kraju) ali ona uvijek mora pljuvati i odgurivanjem nogom od stola. Tisuću, ali barem doslovno tisuću puta sam joj rekla da to ne smije raditi, da je to ružno, da veliki to ne rade, neka gleda kako mi jedemo, čak sam joj demonstrirala kako bi stolica pala zbog odgurivanja (dok je bila u stolici, naravno pažljivo) i tada se uplašila malo, ali opet radi isto. Inače je stvarno pametno dijete, priča bolje od trogodišnjaka, sve razumije i većina stvari joj se može savršeno objasniti.

[Ninči]

pa možda ima nešto u tome, a možda je to i dobar način da se žena malo odmori
naravno ako ne traje previše.
Ali ja mislim da je sasvim u redu da baka pričuva dijete na par sati ako je to moguće, umjesto da mama bude po cijeli dan sama s dvoje djece koji su uz to u stalnom konfliktu.
Možda bi i pomogao prijedlog da ponekad baka pričuva manje dijete, ali je to kod mojeg djeteta to bilo nemoguće bar do pola godine, a i tada malo. Jednostavno nije bilo smisla da ostavim dijete da urla par sati i da onda nađem izbezumljenu svekrvu i iznemoglo dijete pa sam brzo odustala od tih aranžmana.

Indi - konačno neka zanimljiva knjiga koju još nisam čitala.

Ne, nije ovdje dvoje djece u stalnom konfliktu, nego je jedno dvogodišnje dijete ljubomorno na 4 mjeseca staro dijete i privlači pažnju roditelja tako što ga maklja. A nisu dva poznanika u stalnom konfliktu pa da ih razdvojiš i dobro, nego brat i sestra. I moji su uvijek u nekom konfliktu-djeca ko djeca, to smatram pod normalnim.
Ja nisam mama koja je po cijele dane sama sa dvoje djece- ja sam mama koja je po cijele dane sama sa troje djece od kojih je najstarije staro 3 godine. I znam kako je to ponekad teško, ali sam sama to izabrala-za dobrobit svoje djece.
I ja nisam uopće vidjela nigdje da pokretač teme ostavi dijete kod bake na sat-dva, nego sam shvatila da ga ostavlja kao da ide u vrtić-ujutro ode i vraća se poslije podne. Ne, to mi je nepojmljivo i ne mogu to shvatiti!

[nela08]

Apsolutno! Onda će oni izrasti u princeze i prinčeve kojima će biti dozvoljeno sve, a to naravno nije dobro niti za njih a niti za ljude oko njih

Ja sam starije dijete, imam sestru godinu i pol mlađu i cijeli život sam joj morala popuštati jer je "ona mala" i sad sa 30 godina ona je još uvijek mala i ništa ali ništa ne zna i ne može sama, zove mamu i tatu za sve....dok sam ja prisilno morala postati samostalna. Zaklela sam se samoj sebi kad dođe vrijeme za drugu bebu da se nikad neću služiti tom metodom, iako stvarno u ovakvim situacijama kad ne znam kako riješiti hranjnje jednog djeteta ne znam kako bi se ponijela i šta bi rekla da imam joj jedno malo....Joj, Bože dragi, ta djeca koliko su sreća i veselje, stvarno nas znaju i pošteno namučiti.

[anchie76]

Evo recimo konkretan primjer, kod nas, zapravo ono šta mene najviše od svega izluđuje. Klasične tantrume zapravo riješim više-manje uspješno, ali ovo mi diže tlak na milijun.
Naime, moja curica uopće ne voli jesti, nema omiljene hrane, nikad nije gladna, ne traži jesti i dok ju nagovorim da idemo jesti/dovučem u stolicu/pustim da bude gladna/čekam da sam traži ili biilo koja druga kombinacija to jelo u 95% slučajeva završava pljuvanjem hrane (nakon prvog zalogaja, u sredini jela ili na kraju) ali ona uvijek mora pljuvati i odgurivanjem nogom od stola. Tisuću, ali barem doslovno tisuću puta sam joj rekla da to ne smije raditi, da je to ružno, da veliki to ne rade, neka gleda kako mi jedemo, čak sam joj demonstrirala kako bi stolica pala zbog odgurivanja (dok je bila u stolici, naravno pažljivo) i tada se uplašila malo, ali opet radi isto. Inače je stvarno pametno dijete, priča bolje od trogodišnjaka, sve razumije i većina stvari joj se može savršeno objasniti.

E sada, došli ste do klasične faze kada ti ona najdirektnije kako zna i umije pokazuje da gaziš njen integritet. Kako zašto...

Kada su bili mali, mi smo vodili brigu o njhovoj klopi, kad su gladni i da li su gladni.. no čak i bebe u stanju same dirigirati kada su gladne - dojenje na zahtjev. Kada roditelj preuzme djetetovu odgovornost dešava se točno ovo što ti opisuješ. U ovom slučaju ti si preuzela brigu oko njenih obroka, kada će jesti, koliko itd, priča se stalno vrti oko toga da jede, da bude pristojna, da nije u redu to raditi bla bla. Naravno da ona ZNA da se to ne smije raditi, pa nije dijete glupo, no i dalje to nastavlja raditi? Zašto? Zato što se bori za sebe. Ona je u stanju sama voditi brigu oko toga kada će jesti i koliko i na sve moguće načine ti to daje do znanja. No isto je tako moguće da SAMA želi jesti, da ne želi da je se hrani i zbog toga ovaj sav protest (jer je i to gaženje njenog integriteta).

Dakle kada će se situacija unormaliti? Kada ti PRESTANEŠ brinuti oko njenog jela i pustite je da sama skuži kad je gladna i da sama klopa. Naravno pomoći joj ako treba, nemam osjećaja sad koliko je dijete u stanju jesti samo u toj dobi.

Što bi ti trebala sada napraviti? Doći do nje i reći joj nešto u sitlu "gle, znam da sam do sada ja brinula kada ćeš ti jesti i da li si gladna itd, jer sam mislila da tako treba. Pogriješila sam. Ti si sada velika curica i znaš sama kada si gladna i možeš i sama jesti. " I nakon toga je pustiti (što je naravno najteže). Nema nagovaranja na jelo, nema zalogaja za tatu, baku, susjedu itd. Ponuditi, ako nije dijete gladno, ok, doviđenja i vidimo se na sljedećem obroku.

Tek kada ona bude osjetila da ste je zaista pustili, tada će se situacija poboljšati.

[pomikaki]

nela - sličko kao anchie mislim da treba prestati tjerati dijete na jelo. Jedino o čemu treba voditi brigu je da u kući postoji samo zdrava hrana, da ne bi došlo do toga da dijete jede slatkiše a odbija pravi obrok. Pazi da cijela obitelj jede redovito i zdravo, i kad svi jedete daj joj njezin tanjur neka jede koliko želi. To je sve.

ivana - kad se dijete ponaša neprihvatljivo, roditelj uzrok treba tražiti u sebi, ali ne tako da pri tom osjeća krivnju, nego tako da se pita što treba promijeniti i kako. I sama kažeš da tvoja nesigurnost utječe na dijete. Moraš biti ponosna na sebe kao mamu, sigurna u sebe, vjerovati da si dobra i da je tvoje dijete dobro. A teškoće su tu da se prebrode strpljenjem.

[anchie76]

nela - sličko kao anchie mislim da treba prestati tjerati dijete na jelo. Jedino o čemu treba voditi brigu je da u kući postoji samo zdrava hrana, da ne bi došlo do toga da dijete jede slatkiše a odbija pravi obrok. Pazi da cijela obitelj jede redovito i zdravo, i kad svi jedete daj joj njezin tanjur neka jede koliko želi. To je sve.

Apsolutno se slažem

[jelena.O]

Kada ti PRESTANEŠ brinuti oko njenog jela i pustite je da sama skuži kad je gladna i da sama klopa.

ovo kod mojih ne pali,pa oni bi mogli najmanje 3 dana bez klope i opet bi pojeli minijature

[anchie76]

I u čemu je problem? Ako oni tako jedu, ako je to njihov tempo zbog čega ih ne pustiti? Što će im se dogoditi?

Pod PUSTITI, ne mislim na pitanja s vremena na vrijeme koja ipak ulete tipa "jesi možda sada gladan", "a da pojedeš još malo?", pod PUSTITI mislim na to da doslovce prepustite odgovornost njima, da se ne brinete i ne grizete nokte kad ste im prepustili odgovornost. Zamislite da je dijete vaša mama i da se prema njoj odnosite vezano za klopu - e tako se trebate odnositi i prema djeci kada im prepustite odgovornost

[nela08]

E sada, došli ste do klasične faze kada ti ona najdirektnije kako zna i umije pokazuje da gaziš njen integritet. Kako zašto...

Kada su bili mali, mi smo vodili brigu o njhovoj klopi, kad su gladni i da li su gladni.. no čak i bebe u stanju same dirigirati kada su gladne - dojenje na zahtjev. Kada roditelj preuzme djetetovu odgovornost dešava se točno ovo što ti opisuješ. U ovom slučaju ti si preuzela brigu oko njenih obroka, kada će jesti, koliko itd, priča se stalno vrti oko toga da jede, da bude pristojna, da nije u redu to raditi bla bla. Naravno da ona ZNA da se to ne smije raditi, pa nije dijete glupo, no i dalje to nastavlja raditi? Zašto? Zato što se bori za sebe. Ona je u stanju sama voditi brigu oko toga kada će jesti i koliko i na sve moguće načine ti to daje do znanja. No isto je tako moguće da SAMA želi jesti, da ne želi da je se hrani i zbog toga ovaj sav protest (jer je i to gaženje njenog integriteta).

Dakle kada će se situacija unormaliti? Kada ti PRESTANEŠ brinuti oko njenog jela i pustite je da sama skuži kad je gladna i da sama klopa. Naravno pomoći joj ako treba, nemam osjećaja sad koliko je dijete u stanju jesti samo u toj dobi.

Što bi ti trebala sada napraviti? Doći do nje i reći joj nešto u sitlu "gle, znam da sam do sada ja brinula kada ćeš ti jesti i da li si gladna itd, jer sam mislila da tako treba. Pogriješila sam. Ti si sada velika curica i znaš sama kada si gladna i možeš i sama jesti. " I nakon toga je pustiti (što je naravno najteže). Nema nagovaranja na jelo, nema zalogaja za tatu, baku, susjedu itd. Ponuditi, ako nije dijete gladno, ok, doviđenja i vidimo se na sljedećem obroku.

Tek kada ona bude osjetila da ste je zaista pustili, tada će se situacija poboljšati.

Sve to meni ima savršenog smisla i već sam sto puta čvrsto odlučila da ću ju pustiti neka bude gladna i sam traži...blabla i pustim ju za doručak sa malo mussla, pustim ju za ručak sa žlicom juhe ili ne, pa popodne pojede jogurt, ali onda navečer već posustajem i jednostavno nemam srca ne nagovarati ju da jede jer ZNAM da je gladna i kaže mi da je gladna, ali opet često pljune ono šta joj dam. Onda napravimo pauzu, pa ju pitam ponovo i onda uglavnom traži griz u koji joj uvalim neku voćku, pa to pojede s apetitom tak da znam da je bila gladna i nikome to ne može biti dosta jela, a ona je mmoje jedino dijetešce i onda sam u komi jer najradije ne bi ni ja jela.....ma znam vjerovatno svakom tko to ne prođe sam zvučim luda, ali u praksi je stvarno teško.

Ja nju uvijek zovem na jelo kad jedemo svi ili ja jedem u vrijeme kad mislim da bi trebala i ona ako smo kod kuće, pa ako neće nudim joj kasnije.

Daj još malo pojasni tupku kak točno misliš da se prestanem brinuti, do koje granice?

Inače, dok je dojila, a bilo je to 17 mjeseci, itekako je znala traži i stalno je bila gladna i tada je htjela jesti sama, uvijek je to bilo malo, ali htjela je jesti sama dok još ni usta nije pogađala svaki puta.....

[nela08]

nela - sličko kao anchie mislim da treba prestati tjerati dijete na jelo. Jedino o čemu treba voditi brigu je da u kući postoji samo zdrava hrana, da ne bi došlo do toga da dijete jede slatkiše a odbija pravi obrok. Pazi da cijela obitelj jede redovito i zdravo, i kad svi jedete daj joj njezin tanjur neka jede koliko želi. To je sve.

Šta se zdrave hrane tiče, tu sigurno nije problem. Čak sam joj u očaju nudila svašta i nezdravog ali njoj ni to nije fino. Ona ustvari voli mliječno, a od slatkiša u životu je pojela možda 3 keksića, sladoled neće ni probati i nije da ja to njoj ne bi dala, ustvari ne bi ni bio problem da jede slatkiše kad bi jela i nešta normalno.

[nela08]

ovo kod mojih ne pali,pa oni bi mogli najmanje 3 dana bez klope i opet bi pojeli minijature

A jel ima nešta šta kod vas pali?

[Stijena]

I u čemu je problem? Ako oni tako jedu, ako je to njihov tempo zbog čega ih ne pustiti? Što će im se dogoditi?

Pod PUSTITI, ne mislim na pitanja s vremena na vrijeme koja ipak ulete tipa "jesi možda sada gladan", "a da pojedeš još malo?", pod PUSTITI mislim na to da doslovce prepustite odgovornost njima, da se ne brinete i ne grizete nokte kad ste im prepustili odgovornost. Zamislite da je dijete vaša mama i da se prema njoj odnosite vezano za klopu - e tako se trebate odnositi i prema djeci kada im prepustite odgovornost

ovo ja radim oduvijek i moji su još uvijek živi :D
jedno me vrijeme znalo pucati kakva sam ja to majka kad sjednem za stol i jedem, a njima ne nudim ništa, ali vrlo me brzo pustilo, kad sam vidjela da su svaki, ali svaki put umjesto unedoglednih nagovaranja, sami dolazili - i ja biiiiiiiiiii tooooooogaaaaaaa....ili nisu ako im se nije jelo
mislim da smo svi ovdje dovoljno obrazovani i uznapredovali do te mjere da znamo da dabelo dijete nije isto što i zdravo dijete

[pomikaki]

ovo ja radim oduvijek i moji su još uvijek živi :D
jedno me vrijeme znalo pucati kakva sam ja to majka kad sjednem za stol i jedem, a njima ne nudim ništa, ali vrlo me brzo pustilo, kad sam vidjela da su svaki, ali svaki put umjesto unedoglednih nagovaranja, sami dolazili - i ja biiiiiiiiiii tooooooogaaaaaaa....ili nisu ako im se nije jelo
mislim da smo svi ovdje dovoljno obrazovani i uznapredovali do te mjere da znamo da dabelo dijete nije isto što i zdravo dijete

tako i ja
(jest da idemo ot)
izdržala sam punih mjesec dana kad je u prosjeku na dan jela po 2 čajne žličice krute hrane u dobi od godinu dana - s tim da je dojila
još bih je pitala mogu li pojesti njen ručak :nemajka:
i imali smo neke igrice da dolaze zečići i vučići koje hranimo iz njenog tanjura, kasnije neki likovi s kojima je imala zamišljene svađe i inače pa plaču da hoće jesti njezin ručak (to kad je već jela solidno, poslužilo bi za pojesti koju žlicu više nečeg što nije baš htjela)
ali nikad nagovaranje, ponuditi da ali ne više od toga

jednostavno je jedan dan samo od sebe prošlo, i sad jede toliko da se već oko toga brinem ali mršava je jer ne dobiva puno slatkiša i jede zdravo (a nadam se da je i genetski, na mm-a umjesto na mene )

[anchie76]

Slažem se Stijena. Ja sam bila jedno od te djece (niti dan danas mi hrana ne predstavlja neki poseban užitak, više obavezu) imala sreće da me NIKADA roditelji nisu tjerali da jedem i do smrti ću im biti zahvalna na tome. Samo očekivanje od mene da ja pojedem što se stavi pred mene (i dan danas npr. u restoranu) u meni stvara neviđeno jaku reakciju. I da su mi roditelji hodali zamnom sa hranom, ajme meni.. bilo bi tu svega.

Bila jesam uvijek vrlo mršava kao dijete (baka me tada zvala Twiggy - to je valjda tada bila jedina poznata mršava žena ), bila sam iznimno zdravo dijete, i dan danas imam (po mom mišljenju) vrlo zdrav odnos prema hrani koji mogu zahvaliti roditeljima - zdrava hrana i to kad si gladan. Nema jela zbog dosade ili popunjavanja emocionalnih praznina. Jede se kad si gladan, i jede se dobro i pametno.

I samo se mogu nadati da ću uspjeti taj odnos prema hrani prenijeti na vlastito dijete (što nije baš lako jer obitelj MM-a nije imala odnos prema hrani poput mojih roditelja )

[nela08]

Meni je to OK, ali ipak da mi sjednemo i ručamo, a dijte ne zovem mi ne dolazi u obzir. Gdje je tu ona priča kako bi obitelj trebala jesti zajedno za stolom kad je to moguće.....poslije će ona nešta tražiti pa jesti sama dok ću ja ispravljati testove.....to mi je ipak to much.
Ja nisam svoje dijete ne nagovaram na neku konkretnu hranu ili da pojede sve, ai ipak .....znam nekad pretjerati dok ju zaigravm i hranim uz put.
Ja volim jesti, MM isto tako, zdravo u normalnim količinama i nemamo problema s kilažom.

Evo konkretan primjer od jučer:
doručak: pola malog kukuruznog peciva i 1 dcl mlijeka (nmaz neće)
ručak: pola unutrašnjosti male kriške kruha i pola jogurta (juhu, meso, prilog neće, jogurt je tražila)
popodne: Dukatino - to voli zdravo ili ne, ali njoj je to desert i mislim da je to OK
večera: neće ponuđeno (popečci od krumpira i špinata, šta inače kao voli) nego traži griz, pa sam joj uvalila krušku uz to i to je pojela

Da ne bi bilo potpuno of topic nravno da je uz samo nuđenje hrane bilo vriske i ljutnje, ali jučer i ne tako strašno, ali stvarno bez pritiska s moje ili bilo koje druge strane. Ono šta mene brine vezano za njenu prhranu nije samo ljutnja nego i kvaliteta iste - uglavnom bira iste stvari kao i jučer pecivo, kruh, mliječno, a onda se još i ljuti..... :/

[anchie76]

Meni je to OK, ali ipak da mi sjednemo i ručamo, a dijte ne zovem mi ne dolazi u obzir. Gdje je tu ona priča kako bi obitelj trebala jesti zajedno za stolom kad je to moguće.....

Pa meni se čini sasvim ok inzistirati da dijete sjedi za stolom s vama.. no druga je stvar ako ono sjedne pa onda krene nutkanje itd. Dijete će ostati sjediti za stolom ako i ne jede ali ako je atmosfera good. A čim krene nutkanje i priča oko toga koliko i što bi trebala pojesti, nema spasa, atmosfera za stolom je koma i dijete naravno niti želi biti tamo niti jesti. Direktno je povezano.

A što se jednolike prehrane tiče, ako je prehrana zdrava, ne bih se zamarala s istim (ja sam bila ista takva), tek kad sam malo odrasla sam krenula primjenjivati ono sve što me mama naučila o hrani i truditi se da jedem raznoliko. I kažem, ta jednolika hrana nije utjecala niti na moj razvoj (doduše, tko zna možda sam imala potencijal da budem visoka 1,85 ) niti na zdravlje. Faza je to, proći će, a proći će još brže ako ona osjeti da je to u potpunostu u njenoj domeni.

[Stijena]

Gdje je tu ona priča kako bi obitelj trebala jesti zajedno za stolom kad je to moguće.....

Poanta i jest u tome da na kraju jedemo svi zajedno jer oni sami dođu, a nitko pritom nije iznerviran nagovaranjem koje kod njih samo budi onu želju za nadmoći: neću jesti kad ti hoćeš, nego kad hoću ja, a ja sad neću samo zato jer ti hoćeš :/
oni imaju osjećaj da je to njihova želja, a ne moja i svi su siti... (...a koze na broju :D)