Škola u godinama 1981. i 2011.

[cvijeta73]

ajmo molim vas zanemariti dijagnoze na ovom topiku
to je područje za sebe, nemojmo ga uvlačiti jer ću se prva ja onda zapetljati
ajmo uzeti za primjer ne neku tamo djecu, nego našu djecu.
mislite da nikad neće brbljati pod satom, zaboraviti pribor i pozivati se na ustav?

bubica je napisala negdje da sad ne tražim, kako se pola roditeljskih sastanaka vrti oko ponašanja, kazni i sl.
i to potpisujem.
i zato mi je nevjerojatno da se ne primjenjuje ono b,c i d.
ja nemam ništa protiv kazni tipa nisi slušao, sad riješi tri dodatna zadatka.
slažem se da apsolutno nisu učinkovite kod djece nekog stvarno problematičnog ponašanja.
ali kod većine djece, tih koja se pozivaju na ustav, nastavnici IMAJU način da ih se smiri, prekine u ometanju nastave.

i, u stvari, baš me zanimaju vaša iskustva vezano uz ovo b, c i d? vertex, zdenka?

ovaj primjer koji ti sanja navodiš, ne znam, nekakve posljedice lošeg ponašanja moraju biti. tvoja učiteljica je permisivan roditelj, ako povučemo paralelu. krivo je shvatila. moguće da se razred tako posložio, da trećinu razreda čine neka divlja djeca isto tako divljih roditelja. ala onaj svimbin primjer. iako, sumnjam

i, jennifer, nije to teorija. govorim iz iskustva promatrajući djecu oko sebe, razred od J, njegove prijatelje, njihove roditelje.

[cvijeta73]

Ne znam zašto si toliko iznenađena, zar misliš da svatko tko je na "onoj" strani mora biti profesor i time osobno povrijeđen temom? ja jesam profesor po struci, ali ne radim u struci (sad ne znam da li da dodam-hvala bogu )
Po mom mišljenju bi profesor trebao biti stručan, kreativan, sposoban zainteresirati djecu i prenijeti znanje, strpljiv, komunikativan i sve one divne stvari koje ste ti i ostale pisale na temi.
Mislim da se u tome pretjerano ne razlikujemo.
Što se tiče "problema" djece koje ometaju nastavu-mislim da većina djece nema neki specifičan problem, već je tu u prvom redu dječja zaigranost i dosada, bar je tako bilo u mom slučaju.
Naravno da djece s problemima ima i da ih treba detektirati i drugačije im pristupiti. Ali kad je u pitanju bezazleno dječje brbljanje ja mislim da je neki oblik sankcija nužan.
Također mislim da u nekoj dobi neka djeca nisu još sposobna internalizirati motivaciju za praćenje predmeta koji su im dosadni, ma kako profesor bio zanimljiv.
Ukoliko ne postoji neki instrumentarij, mislim da će takva djeca izgubiti više nego što bi mogli dobiti svojim "suverenitetom".

To mi je nekako kao da iskreno očekujemo da će tinejdžer doći kući u ponoć iako ima izlaz dokle hoće, samo da se stigne dobro naspavati.

s ovim se slažem, pisale smo slično, istovremeno.

[Zdenka2]

Ne znam zašto si toliko iznenađena, zar misliš da svatko tko je na "onoj" strani mora biti profesor i time osobno povrijeđen temom? ja jesam profesor po struci, ali ne radim u struci (sad ne znam da li da dodam-hvala bogu )
Po mom mišljenju bi profesor trebao biti stručan, kreativan, sposoban zainteresirati djecu i prenijeti znanje, strpljiv, komunikativan i sve one divne stvari koje ste ti i ostale pisale na temi.
Mislim da se u tome pretjerano ne razlikujemo.
Što se tiče "problema" djece koje ometaju nastavu-mislim da većina djece nema neki specifičan problem, već je tu u prvom redu dječja zaigranost i dosada, bar je tako bilo u mom slučaju.
Naravno da djece s problemima ima i da ih treba detektirati i drugačije im pristupiti. Ali kad je u pitanju bezazleno dječje brbljanje ja mislim da je neki oblik sankcija nužan.
Također mislim da u nekoj dobi neka djeca nisu još sposobna internalizirati motivaciju za praćenje predmeta koji su im dosadni, ma kako profesor bio zanimljiv.
Ukoliko ne postoji neki instrumentarij, mislim da će takva djeca izgubiti više nego što bi mogli dobiti svojim "suverenitetom".

To mi je nekako kao da iskreno očekujemo da će tinejdžer doći kući u ponoć iako ima izlaz dokle hoće, samo da se stigne dobro naspavati.

Na kojoj strani? Ja nisam ni na kojoj strani nego diskutiram o problemu koji me živo zanima kao profesoricu i mamu školske djece. Ono što me iznenadilo nije to što ti imaš svoje mišljenje o toj stvari nego to što si pisala kao da imaš iskustvo s time, a zapravo ne znaš što znači raditi s djecom.

S tvojim stavom da treba sankcionirati obično dječje brbljanje se uopće ne slažem, isto tako ni s time da mlađu školsku djecu nije moguće zainteresirati za gradivo svojim pristupom.

Odrediti tinejdžeru do kada mora doći kući nije kažnjavanje nego postavljanje granica.

I još me zanima, kakav bi to instrumentarij kazni trebao biti, a kojega sada u školama nema?

[Zdenka2]

Cvijeta, pa valjda znaš i sama da sve to od a) do c) postoji i provodi se u školama: udaljavanje učenika s nastave se odvija praktički svakodnevno - šalju ih pedagogu; loše ocjene iz vladanja postoje; učenika koji ometa se ispituje ili mu se daje jedinica iz zalaganja i smanjuje ocjena na kraju. Za ovo d) nisam čula, ali mislim da neki projekt ili posebni zadatak ne bi smio biti kazna. Dalje slijede opomene, ukori itd. Sve to i treba postojati, ali poanta moje diskusije jest da se odustajanjem od izvanjske kontrole i prihvaćanjem skrbnih navika većina problema prevenira, a ustrajanjem na izvanjskoj kontroli ih se produžava i pojačava.

Iskustvo iz razreda, osim kod baš problematične djece: kad nestane pritisak i kažnjavanje počinje suradnja i promjena ponašanja. Nemam ništa protiv toga da učitelji moje dijete ponekad i kazne, ako je njihov odnos dobar i utemeljen na dobroj komunikaciji, prihvaćanju, razumijevanju, poštovanju, poticanju, podržavanju i povjerenju.

[jennifer_gentle]

Ovo sa stranama sam i stavila pod navodnike da ne bi došlo do ovakvog nesporazuma da je sad netko na ovoj ili onoj strani.
Ne znam što znači raditi s djecom, ali propustila sam dio ovogtopica gdje se valjda spominje da smiju sudjelovati samo oni koji zaista znaju što to znači raditi s djecom.
A i ti radiš sa studentima, a ne s djecom, ukoliko sam dobro shvatila?
Išla sam ne tako davno u školu, a i imam puno prijatelja koji su roditelji školaraca pa razgovaramo o tome. Ne znam da li me to kvalificira za ovu raspravu?


Što se tiče kazni, mislim da je primjereno dati koji zadatak, sastav, projekt, ili nešto slično učeniku koji ometa i ne obazire se na verbalna upozorenja.
Napisala sam prije da ne znam kakvo je stanje u praksi, budući da iskustva nemam, ali su nam na metodikama na fakultetu rekli da takve kazne nisu primjerene, nisu po pravilniku i ne smije ih se koristiti.

[Sanja]

Mislim da bi škola trebala oslabiti njihovu moć razdvajanjem. U ovom tvom slučaju bi škola trebala raspodijeliti ove problematične po razredima, a možda i po školama.

Slažem se, ali realno nije moguće prebaciti djecu u druge razrede, jer su prenapučeni. Ne vjerujem da bi neko "dobro" dijete iz paralelnog razreda moglo biti prebačeno kod nas, jer nijedan roditelj djeteta koje nije problematično ne bi pristao na takve križaljke.

U našoj je školi inače uobičajeno da roditelji problematične djece budu tijekom prve, najkasnije druge godine zamoljeni da svoju djecu ispišu, ali pretpostavljam da je u našem razredu jednostavno prevelik broj problematičnih učenika odjednom. Koliko mi je poznato, u toj školi gotovo da nema razreda u kojemu nije otpao učenik ili dva, maksimalno tri, ali da se takva čistka dogodi u Fioninom razredu, razred bi bio desetkovan.

mislite da nikad neće brbljati pod satom, zaboraviti pribor i pozivati se na ustav?

Naravno da hoće, ali jedno su izolirani slučajevi, a drugo je kad to postane pravilo.

ovaj primjer koji ti sanja navodiš, ne znam, nekakve posljedice lošeg ponašanja moraju biti. tvoja učiteljica je permisivan roditelj, ako povučemo paralelu. krivo je shvatila. moguće da se razred tako posložio, da trećinu razreda čine neka divlja djeca isto tako divljih roditelja.

Slažem se da posljedica mora biti, ali kakvih?

Evo, recimo, primjer od prošle godine, iz prvog razreda. U toj školi nema strogog rasporeda sati, tj. pazi se samo na one predmete koji se održavaju u drugim prostorijama (npr. tjelesni, tehnička i tekstilna radionica, vjeronauk). Sve ostalo (njemački, matematika, engleski...) se zove "opća nastava" i održava se na način da se pokrije gradivo, ali tempom i intenzitetom koji odgovara razredu. Zato u školi nema zvona i odmora, nego svaka nastavnica svojim učenicima kreira satove i odmore prema trenutačnom raspoloženju. To bi značilo da, ako im nešto ide dobro i raspoloženi su, ponekad rade i sat-sat i pol u komadu, a ako su glasni, ne mogu se koncentrirati i ništa im ne ide od ruke, učiteljica ili promijeni aktivnost ili im kaže da se obuku, odvede ih u dvorište da se istrče, pa su obično bolji i koncentriraniji kad se vrate. U školsko dvorište se za vrijeme prijepodnevne nastave ide u dva slučaja:
1. da djeca pojedu užinu na svježem zdraku i
2. da ih se pusti da se malo izdivljaju ako su u razredu nemogući.

Zašto to spominjem... Zato što se djeca moraju odjenuti i sići s četvrtog kata u tišini kako ne bi drugima ometala nastavu - jer, drugi uglavnom u to vrijeme nemaju odmor, budući da u školi nema istovremenih pauza. Također se podrazumijeva da na dvorištu ne urlaju (normalno igranje je dozvoljeno, dakle, uobičajena dječja graja se tolerira, a ono što je zabranjeno je vikanje iz sve snage), jer i to ometa nastavu onima čije učionice gledaju na dvorište.

I što se događa u razredu moje kćeri? Vani je -5, škola je zagrijana na +23, djeci je rečeno da obuku čizme, kapute, kape, šalove, rukavice... Uglavnom, cjelokupnu zimsku opremu... I njih 20 se obuje, odjene, stane u red i čeka. Njih šestero se love, viču, urlaju, skaču po hodniku i u pet minuta uspiju obući lijevu čizmu te eventualno nataknuti kapu. Njih 20 se znoji i strpljivo čeka. Nastavnica ne može pustiti djecu samu u dvorište, kao što ne može ni ove "divlje" ostaviti same u školskoj zgradi. Pa ih moli, lijepo im kaže, odrješito im kaže, pokušava obući jednog po jednog, prijeti im i - sad čekanje već iznosi 20 (!) minuta, usput na hodnik izlazi nastavnica iz susjednog razreda da vidi kakva je to galama - na kraju zaurla.

Idući dan dolaze uvrijeđeni roditelji i žale se ravnateljici jer je učiteljica bila gruba prema njihovim nježnim cvjetićima.

Ok, idemo dalje. Nakon dvadesetominutnog čekanja, nestrpljiva i preznojena djeca konačno izlaze van. Učiteljica ih po tko zna koji put upozorava da ne urlaju. Njih petero-šestero počne bjesomučno trčati dvorištem i urlati. Posljedica: nikakva individualna, već grupna: svi se vraćaju u učionicu, kažnjeni činjenicom da manjina drži većinu poput taoca.

I ne, nije se dogodilo jednom.

O ometanju nastave da ne pričam. Imali smo izvanredne roditeljske sastanke, dolazila je i ravnateljica, održavali su se privatni razgovori s roditeljima problematičnih, upozoravalo ih se javno, a ove godine imamo, što sam već spomenula, i poseban program koji, iako zvuči izuzetno elaborirano, nije ništa drugo do običnog kućnog odgoja. Samo - bojim se da je u toj dobi prekasno, pogotovo kad nema podrške roditelja.

[Deaedi]

Ono što je meni smetalo osamdesetih i devedesetih u doba mog školovanja, su kolektivna kažnjavanja. Npr., kazni se cijeli razred radi nekoliko pojedinaca. Ili se kazni cijeli razred jer ne želi odati pojednica koji je napravio nešto loše (npr. sjećam se kako je moj razred bio kažnjen da svaki dan sjedimo u školi 1h duže jer nismo željeli reći tko je izbušio gume profesorici iz informatike. OK, svi su sjedili osim naravno mene - moj tata je došao u školu i zabranio učiteljici da me tako kažnjava).

No, sada čujem od moje cure slijedeće: da su se 2x morali vraćati u razred i razmišljati o svom ponašanju 15 min jer su neki vikali/brbljali dok su izlazili na dvorište se igrati. E sad, ja se pitam zašto je moje dijete trebalo 15 min razmišljati o svom ponašanju (a ona nije brbljala i dobro se ponašala), odnosno kazna je bila ista i za "krivce" i za one koji su se "pristojno" ponašali (ne znam kako da se bolje izrazim).

[Zdenka2]

Odgovor za jennifer - Cinizam je nepotreban, referirala sam se samo na to da tvoje teze ne počivaju na iskustvu, odnosno na realnosti, a nisam nikada rekla da ne trebaš sudjelovati u ovoj diskusiji.

To što su vam rekli na fakultetu da kazne nisu po pravilniku je jedno, a to što one u praksi postoje je drugo, a to što se pokazuju nedjelotvornima je treće. A ovo, da djetetu koje ometa daš sastav ili projekt da radi, voljela bih vidjeti provedbu toga u praksi. Dijete koje se ne obazire ne upozorenja sigurno bi prionulo uz zadatak koji drugi ne moraju raditi.

[cvijeta73]

Napisala sam prije da ne znam kakvo je stanje u praksi, budući da iskustva nemam, ali su nam na metodikama na fakultetu rekli da takve kazne nisu primjerene, nisu po pravilniku i ne smije ih se koristiti.

vidiš da sam bila u pravu kad sam napisala da ti teoretiziraš, a ne mi

ja sam samo htjela istaknuti da nije istina da su učiteljima skroz vezane ruke radi novog pravilnika, da ne mogu ništa, samo s djecom razgovarati i hvaliti ih.

i ovo što zdenka piše, ako je odnos učenici-učitelj dobar, i kazna je svrsishodna. ako nije - džaba mu.

[Zdenka2]

Sanja, ja bih u takvom slučaju prebacila svoju djecu u drugu školu.

[Deaedi]

Posljedica: nikakva individualna, već grupna: svi se vraćaju u učionicu, kažnjeni činjenicom da manjina drži većinu poput taoca.

Upravo to je i mene zasmetalo - zašto se ne "kazne" samo krivci, ovako je pouka potpuno pogrešna.

[jennifer_gentle]

A kako bi ti pristupila djetetu koji opetovano ometa nastavu i ne obazire se na verbalna upozorenja?
Ukoliko je odgovor "osobni autoritet", molila bih da elaboriraš.

edit: za Zdenku

[jennifer_gentle]

vidiš da sam bila u pravu kad sam napisala da ti teoretiziraš, a ne mi

ja sam samo htjela istaknuti da nije istina da su učiteljima skroz vezane ruke radi novog pravilnika, da ne mogu ništa, samo s djecom razgovarati i hvaliti ih.

i ovo što zdenka piše, ako je odnos učenici-učitelj dobar, i kazna je svrsishodna. ako nije - džaba mu.

pa ja sam napisala da teoretiziram. znači vi kažete, sve ok, ionako ne mora sve biti by the book?

[Sanja]

Sanja, ja bih u takvom slučaju prebacila svoju djecu u drugu školu.

Ja ne bih, jer je to jedna od najboljih škola u gradu i svako micanje bilo bi s konja na magarca.

Ako se netko treba maknuti, to su oni koji rade nered.

Konstalacija problematičnih specifična je za naš razred. Ravnateljica neslužbeno tvrdi da takvo što još nikad nije doživjela (a gospođa ima o-ho-ho iskustva).

[jennifer_gentle]

Meni je to tipičan primjer što se događa kad djeca osjete da njihovo ponašanje prolazi bez posljedica.
I mislim da se ta djeca ne bi tako ponašala kada bi im uslijedila neka kazna.
Ali to valjda ne bi bila prava vrsta motivacije.

[vertex]

Sanja, to vaše je baš neka čudna situacija i ne mogu razumjeti zašto se ostaje pri kolektivnim kaznama, kad je očito da to samo pogoršava problem?
I još - a što imaš od kvalitetne škole ako ta kvaliteta ne može doprijeti do tvoje kćeri?

cvijeta, ne da mi se gledat šta je bilo b, c i d, ali mi se čini da mislim sve isto kao Zdenka .

[Sanja]

Upravo to je i mene zasmetalo - zašto se ne "kazne" samo krivci, ovako je pouka potpuno pogrešna.

Točno, vidim da nam je čak i primjer sličan (izlazak na dvorište).

Kod nas je razlog praktičan; nijedna grupa djece ne može ostati sama, ni oni koji bi mogli ostati vani, ni oni koji bi se u nekoj teoretskoj situaciji trebali vratiti u učionicu.

Inače, naša poslijepodnevna odgojiteljica pokušala je uvesti sustav tjednih nagrada za lijepo ponašanje tijekom ručka. Djeca su bila raspoređena tako da su bučni bili izmiješani s dobrima, uglavnom je bio jedan problematični za svakim stolom. Fiona je iz tjedna u tjedan petkom dolazila frustrirana kući, jer nikako da osvoje tjednu nagradu... Zašto? Jer je dečku za njihovim stolom bila veća fora da svaki dan izlije čašu vode na pod (namjerno i iz čistog mira) ili se gađa špagetama, nego da dobije nagradu. To su djeca koju nikakve nagrade ili pohvale ne motiviraju. A kazne ne postoje. Kad ih učitelji pokušaju odgojiti, roditelji se istog trena nacrtaju u školi i žale se na "gašenje individualnosti njihove djece".

Ne obazirite se na mene, samo se malo ventiliram.

[Sanja]

Sanja, to vaše je baš neka čudna situacija i ne mogu razumjeti zašto se ostaje pri kolektivnim kaznama, kad je očito da to samo pogoršava problem?
I još - a što imaš od kvalitetne škole ako ta kvaliteta ne može doprijeti do tvoje kćeri?

Ni ja ne razumijem zašto ih se kolektivno kažnjava. Zapravo, sve što se događa nije nam objašnjeno kao kazna, nego kao izravna posljedica. U konkretnom primjeru, djeca su bučna, ergo ometaju nastavu drugim razredima, ergo ne smiju ostati na dvorištu. Znači, povratak u učionicu nije zamišljen kao kazna, nego jednostavn kao posljedica određenog ponašanja.

Prednosti ove škole, bez obzira na konkretnu situaciju, još uvijek nadjačavaju njezine mane. Ako se odnos promijeni, razmislit ćemo o promjeni.

No, realno... Da bi dijete išlo u kvalitetnu osnovnu školu, treba ga se prijaviti kad ima dvije, maksimalno tri godine. Nema šanse tijekom školovanja dobiti mjesto u nekoj drugoj dobroj školi.

[Zdenka2]

A kako bi ti pristupila djetetu koji opetovano ometa nastavu i ne obazire se na verbalna upozorenja?
Ukoliko je odgovor "osobni autoritet", molila bih da elaboriraš.

edit: za Zdenku

Prije svega, vodila bih sat tako da zainteresiram djecu za ono što govorim (metode mi se sad ne da elaborirati), unijela bih u svoj nastup humor, dozvolila bih učenicima da aktivno sudjeluju sa svojim pitanjima, organizirala bih im zanimljive terenske nastave, donosila filmove. Također, njegovala bih razumijevanje prema učenicima, osluškivala njihove potrebe, interese i razmišljanja, podržavala bih to, gradila bih odnos profesor učenik na povjerenju i poštovanju; jednostavno, pridobila bih ih za sebe i dala bih im prostora i slobodu da se i oni pokažu kao osobe. Puno bih od sebe davala u pripremi predavanja u nastupu, puno bih tražila i pazila bih da u svakom slučaju budem pravedna i poštena, ne samo u ocjenjivanju nego i u odnosu prema učenicima. (Ovo je sve u kondicionalu, a ja tako nastojim i raditi sa studentima, koji su punoljetni, ali često velika djeca). Uglavnom, da ne duljim, prva metoda bi mi bila prevencija.

Ako prevencija ne bi sve spriječila ima više metoda. Ušla bih u razloge takvog ponašanja djeteta i rješavala bih uzrok, a ne posljedicu. To bih činila prije svega razgovorom s djetetom, potom razgovorom s njegovim roditeljima. U nekim slučajevima najbolja je metoda ignoriranja, a to je onda kada netko baš želi isprovocirati i svrnuti pažnju na sebe. Nastojala bih riješiti taj problem sama, a ako to ne bi bilo moguće potražila bih pomoć stručne službe u školi. Osim toga, razlikovala bih u čemu se to ometanje sastoji. Ako je to verbalno ometanje koje se tiče gradiva, dala bih tom djetetu malo više prostora da se iskazuje, jer mu to očito treba. Ono pod d) kod mene ne bi bilo kažnjavanje nego dopuštanje djetetu da priredi nešto što njega zanima, vezano uz moj predmet. Ako bi to bilo blebetanje u svrhu provociranja i svrtanja pažnje na sebe, prije svega bih se potrudila da shvatim što leži iza toga. Ako bi bilo potrebno, rješavala bih taj problem u dogovoru sa stručnom službom škole. Ako bih ocijenila da to nije potrebno, odlučila bih se za ignoriranje. Kad nema reakcije, akcija postaje bespredmetna. Ako ta provokacija bila usmjerena prema drugoj djeci, nasmijavanju i sl. - bezazlene situacije bih riješila tako da odvojim malo vremena da se svi nasmijemo, a ako bih ocijenila da provokacije nisu tako bezazlene, usmjerila bih pažnju na drugu djecu i razmislila o načinu kako da promijenim njihovu reakciju. Ako bih u razredu imala doista problematično dijete također bih pokušala ustanoviti prave uzroke tog ponašanja i pokušala utjecati na to da se rješavaju na mjestu na kojem nastaju. To je svakako problem cijele škole, a ne samo pojedinačnog profesora i treba se rješavati na toj razini.

[cvijeta73]

sanja, ta tvoja škola se trudi biti neka neka moderna i julovska, al im baš ne ide u praksi
treba nazvat stvari pravim imenom - drek nije kazna ako ne smiju vani, pa kako god to oni zvali.
u našoj klasičnoj školi, to im je the kazna.
onda, kakve božje nagrade za lijepo ponašanje pod ručkom???
to je norma, da se ne gađaju špagetima ( ovome sam se nasmijala), a ne za nagradu??

i tu dolazi do onoga o čemu pišu svimbalo, jennifer - moguće. ali to je miljama daleko od mogućih situacija, kao i problema u većini osnovnih škola kod nas.

[vertex]

Zdenka, opisala si do u detalje način rada A. učiteljice u nižim razredima .

[Sanja]

Samo da ne ispadne da dramim... Škola je odlična, nastavnica također, Fiona je sretno i zadovoljno dijete koje rado ide u školu. Etablirala se u razredu, ima krug prijatelja i tako dalje, da ne nabrajam.

Nekoliko puta tjedno imaju pomoćnu učiteljicu koja obično izdvoji nekolicinu učenika i radi posebno s njima u susjednoj prostoriji. Prošle godine to su bila problematična djeca (djeca problematičnog ponašanja ujedno su i djeca koja su najlošije savladala gradivo, pitam se zašto ), a ove godine smo se izborili da to bude individualizirana nastava za napredne. Izdvajanje manje grupe i zaseban rad promatra se kao nagrada, a ne kazna i Fiona je jako ponosna što je u grupi koja ima poseban tretman.

Problem je u tome što dijete samo primjećuje dvostruke kriterije i nepravdu, što se "dobrima" šalje sasvim kriva poruka i što je cjelokupna moć grupne dinamike u rukama problematične i samožive djece.

Možda će to taj poseban (pre)odgojni program promijeniti, vidjet ćemo.

[Deaedi]

Točno, vidim da nam je čak i primjer sličan (izlazak na dvorište).

Kod nas je razlog praktičan; nijedna grupa djece ne može ostati sama, ni oni koji bi mogli ostati vani, ni oni koji bi se u nekoj teoretskoj situaciji trebali vratiti u učionicu.

I kod nas se upravo o tome radi - boravak, jedna učiteljica, ne smije nijedne ostaviti same. Po meni, neka kazna bude provedena na neki drugi način, a ne da se moja dijete koje nije ništa skrivilo kažnjava jednako kao i "krivac", a osim toga ostala je i uskraćena za boravak na zraku.

Po kaznom mislim na neku odgojnu mjeru - i smatram da nije na meni da je smislim, niti predložim rješenje, nego na učiteljima koji su se za to školovali - jednako tako kao što ja ne očekujem da klijent koji dođe kod mene napravi financijski model na 5 sheet-ova. To je moj posao, a jednako tako je posao učitelja da disciplinira djecu koju obrazuje, na način da se pošteno odnosi prema individualnom učeniku. Najlakše je provesti kolektivnu kaznu, ali gdje je tu dugoročni smisao?

[jennifer_gentle]

Hvala ti na iscrpnom odgovoru. Vjerujem da si uistinu dobra profesorica, ako tako postupaš.
No, ja vjerujem da bi se i pored dobro pripremljenog i zanimljivog sata našlo djece koje bi jednostavno radije pričala sa susjedom u klupi nego sudjelovala na nastavi.
Zanima me što misliš o ovoj djeci koje Sanja spominje, i što misliš kako bi njima trebalo pristupiti?
Iskreno me zanima

edit: opet Zdenki

[vertex]

Sanja, pa kakvo je to uvažavanje pojedinca kad cijeli razred trpi posljedice zbog ponašanja nekolicine? I nepremostiv problem je to što ih nema tko čuvati? Ima li tu pedagoga, psihologa, ravnatelja...? Ne znam, meni je tu nešto jako zbrkano. I opet ista situacijau blagovaonici - šta oni očekuju, da tvoja kći nauči tog dečka kulturi jedenja (iz želje za nagradom), a nisu uspjeli odrasli? Mi ne znamo sve, naravno, ali ovo što pišeš je meni jako zbrčkan pristup djeci.

[Sanja]

sanja, ta tvoja škola se trudi biti neka neka moderna i julovska, al im baš ne ide u praksi
treba nazvat stvari pravim imenom - drek nije kazna ako ne smiju vani, pa kako god to oni zvali.
u našoj klasičnoj školi, to im je the kazna.
onda, kakve božje nagrade za lijepo ponašanje pod ručkom???
to je norma, da se ne gađaju špagetima ( ovome sam se nasmijala), a ne za nagradu??

Pa i meni se čini da nebacanje hrane nije neki civilizacijski doseg , ali očito postoje i oni koji to moraju naknadno naučiti.

Škola je super i takvi slučajevi obično su individualni, pa se i lako&brzo rješavaju.

U našem konkretnom slučaju problem je u broju takve djece u razredu. Obično, kad postoji jedno-dvoje problematičnih, drugi roditelji se u dovoljnoj mjeri žale učiteljici i ravnateljici da se takvu djecu prebaci negdje drugdje, a kod nas je omjer drugačiji i u tome je glavni problem.

No, da... Wait and see.

[vertex]

Problem je onda u tome da škola zapravo i ne zna postupati s takvom djecom, jer nikad to nisu ni radili, nego su ih se rješavali?

[jennifer_gentle]

Brigo moja prijeđi na drugoga.

[Peterlin]

Pa i meni se čini da nebacanje hrane nije neki civilizacijski doseg , ali očito postoje i oni koji to moraju naknadno naučiti.

Škola je super i takvi slučajevi obično su individualni, pa se i lako&brzo rješavaju.

U našem konkretnom slučaju problem je u broju takve djece u razredu. Obično, kad postoji jedno-dvoje problematičnih, drugi roditelji se u dovoljnoj mjeri žale učiteljici i ravnateljici da se takvu djecu prebaci negdje drugdje, a kod nas je omjer drugačiji i u tome je glavni problem.

No, da... Wait and see.

Imamo sličan problem, veliku koncentraciju razuzdane djece u razredu + učiteljicu koja teško privlači njihovu pažnju. I nije dovoljno loše da bi se čovjek odlulčio na mijenjanje škole, ali s druge strane, ozbiljno me brinu trajne posljedice boravka u takvoj sredini bez dovoljno discipline i postavljenih granica. Djeca koja su mirna i ne divljaju u takvoj su sredini žrtve ostalih, a nemaju se na koga osloniti da se za njih izbori. Rezultat - moj sin je to naučio rješavati sam, na način kako ga ja doma baš ne bih uputila, ali eto...

[cvijeta73]

a ne znam, meni je ovo previše:

a osim toga ostala je i uskraćena za boravak na zraku.

da sad malo stanem u obranu i učitelja. kolektivna kazna nije najbolje rješenje, ali šta će im biti ako ostanu tog dana bez svježeg zraka? možda ima smisao, možda ako 20 djece "napadne" krivca da radi njega nisu išli vani - taj drugi put razmisli oće li ili neće brbljati.
mislim, treba imati na umu da su ti učitelji isto ljudi i da mogu i pogriješiti. koji put i krivo ocijeniti, koji put krivo procijeniti, koji put na najbrži mogući način smiriti situaciju - šta ja znam, koliko me smeta mantra "mi ne možemo ništa s tom današnjom djecom" toliko me smeta i skakanje roditelja na svaku.
uostalom, nek se djeca sama izbore, nek se pobune, zašto mi ne možemo ići vani, a nismo ništa skrivili, 20 protiv dvoje, učiteljice i tog malog koji je zakuhao

[Sanja]

Sanja, pa kakvo je to uvažavanje pojedinca kad cijeli razred trpi posljedice zbog ponašanja nekolicine? I nepremostiv problem je to što ih nema tko čuvati? Ima li tu pedagoga, psihologa, ravnatelja...? Ne znam, meni je tu nešto jako zbrkano. I opet ista situacijau blagovaonici - šta oni očekuju, da tvoja kći nauči tog dečka kulturi jedenja (iz želje za nagradom), a nisu uspjeli odrasli? Mi ne znamo sve, naravno, ali ovo što pišeš je meni jako zbrčkan pristup djeci.

Ovo su, na žalost, pitanja koja sam i sama postavila našoj učiteljici prekonekoliko puta, a ove ću godine, ako bude potrebno, i ravnateljici.

Mislim da je školu zbrčkalo to što roditelji problematične djece obično reagiraju na dva načina:
1. ispišu djecu iz škole ili
2. jako se potrude oko djetetovog ponašanja.

Sad je škola prvi put suočena s
a) velikim brojem djece problematičnog ponašanja
b) roditeljima koji takvo ponašanje opravdavaju.

I tu je škola, zapravo, u pat poziciji.

I kao što Deaedi kaže, nije na meni da školi dajem prijedloge i ideje. Na meni je da im ukažem na problem, a na njima je da ga riješe.

Ove godine je na roditeljski došla i ravnateljica (koja se obično pojavi reda radi i s osmijehom pozdravi roditelje) i vrlo ozbiljno objasnila da je priličan broj djece tek minimalno savladao gradivo prvog razreda i da, ako tako nastave, ili neće uspjeti prijeći u treći ili neće dobiti dozvolu za gimnaziju (ovdje se u gimnaziju odlazi nakon završenog četvrtog razreda i ne upisuje se samo na osnovi ocjena, nego i osnovna škola mora dati "potvrdu o zrelosti za gimnaziju", što uopće nije dužna).

E, sad... Školska godina je tek počela. Vidim da su neki roditelji bili ozbiljno zabrinuti činjenicom da je jedan mali zaista pao razred, drugi su se vidno lecnuli na spomen pada drugog razreda ili nemogućnosti upisivanja gimnazije, tako da imam osjećaj da bi se situacija ove školske godine mogla promijeniti.

Inače, naša ravnateljica je jedna vrlo ugodna gospođa. Kad ona dođe u razred i prijeti, to se događa izuzetno rijetko i tada je ljudi shvaćaju vrlo ozbiljno.

[Deaedi]

uostalom, nek se djeca sama izbore, nek se pobune, zašto mi ne možemo ići vani, a nismo ništa skrivili, 20 protiv dvoje, učiteljice i tog malog koji je zakuhao

cvijeto, prvašići, neki od njih se još i popiške u gaće u školi, a ti očekuješ da će se suprostaviti učiteljici ili da će sami identificirati krivca. Pa pola njih nije ni skužilo šta se ustvari dogodili, osim da dva puta idu nutra-van na razmišljanje po 15min i da na kraju ne stignu na igranje.

[Sanja]

Problem je onda u tome da škola zapravo i ne zna postupati s takvom djecom, jer nikad to nisu ni radili, nego su ih se rješavali?

Djeca se u osnovi ispisuju vrlo rijetko, nakon što su iscrpljene sve druge mogućnosti ili ako roditelji shvate da koncepcija škole ne odgovara njihovom viđenju odgoja i obrazovanja. Npr. naša škola poznata je kao prilično konzervativna, a roditelji glavnog malog razrednog zlotvora (nemojte me sad... ) pobornici su liberalnih alternativnih permisivnih metoda. Pitanje je zašto su uopće upisivali dijete u školu koja se kosi s njihovim životnim stavovima? (Ovdje se relativno malen broj djece upisuje po mjestu boravka, većini djece roditelji biraju škole prema ideološkom ili pedagoškom, kakvom već, pristupu.) Dakle, ako se to dijete ispiše, to neće biti zato što škola ne zna kako se postaviti, nego zato što su roditelji pri samom upisu donijeli krivu ocjenu o tome što je za njihovo dijete najbolje.

[cvijeta73]

joj, sori, preletila sam da se radi o prvašićima koje učiteljica šalje na 15-minutno razmišljanje
nije smiješno.

[Svimbalo]

... jednako tako je posao učitelja da disciplinira djecu koju obrazuje

Ne misliš li da je tu "disciplinu" ipak najprije potrebno dovući iz roditeljskog doma i roditeljskog odgoja, kao neki osnovni temelj?
Mislim da iz tvog posta upravo izvire ono o čemu priča Zdenka, da je najveći problem kad izostane suradnja škole i roditelja, jer ti, eto, (iako nije riječ o tvom djetetu) pereš ruke od toga, to je posao učitelja.

[vertex]

Sretno, Sanja, i Fioni i tim učenicima čiji su se roditelji konačno zamislili!

[Zdenka2]

Hvala ti na iscrpnom odgovoru. Vjerujem da si uistinu dobra profesorica, ako tako postupaš.
No, ja vjerujem da bi se i pored dobro pripremljenog i zanimljivog sata našlo djece koje bi jednostavno radije pričala sa susjedom u klupi nego sudjelovala na nastavi.
Zanima me što misliš o ovoj djeci koje Sanja spominje, i što misliš kako bi njima trebalo pristupiti?
Iskreno me zanima

edit: opet Zdenki

Moram priznati da iz ovog što je Sanja napisala ne mogu puno shvatiti o problemima te djece. Oni jure, trče, viču, pa se ne stignu obuti, nabacuju se hranom, druga djeca ih moraju čekati, namjerno miniraju nagradu za svoj razred. Ali, nije jasno zašto to rade. Sanja je navela da je posrijedi problem kućnog odgoja i odnosa roditelja, ali sigurno nisu sva ta djeca ista. Jednostavno rješenje na razini škole bi bilo da se tu djecu porazmjesti po drugim razredima, tako da ih bude manje "problematičnih" u istom razredu. Tu, da sam ravnatelj, ne bih pitala roditelje, jer se radi o funkcioniranju škole. Svi roditelji žele da "problematično" dijete bude što dalje od njihovog djeteta, ali i "problematično" dijete je dijete i njegov problem se mora rješavati. Što bih ja sama mogla učiniti? Prvo bih upoznala tu djecu, vidjela što ih zanima i u čemu su dobri, koji su mehanizmi njihovog ponašanja, što su okidači, tko su kolovođe, a tko sljedbenici. Išla bih na to da istaknem ono što dobro rade i pružila im priliku da se afirmiraju na pozitivan način. Smislila bih neko natjecanje u razredu, u kojemu bi svi sudjelovali (takva djeca su često jako kompetitivna). Išla bih na razdvajanjem grupe tako da bih počela od "slabije karike", od odnosno od onih koji ne iniciraju nepoželjno ponašanje nego ga slijede. Njih bih nastojala odvući na nešto drugo, razgovarati s njima o njihovom ponašanju i o posljedicama tog ponašanja po ostale. Na razini cijelog razreda uzela bih jedan sat, to se kod nas zove SRO, gdje bih svima dala mogućnost da kažu što im smeta i što misle o svemu tome i predlažu, to jest da razgovaraju međusobno. Usudila bih se i u razgovoru s djecom i s njihovim roditeljima reći bobu bob, a popu pop, odnosno svoju kritiku bez ikakvog uvijanja. Ne znam također kakvi su učenici ta djeca - ako se njihovo ponašanje relfektira na njihov uspjeh u školi, upozorila bih ih na to i na posljedice toga po njih same. Sanja opisuje konkretnu situaciju u kojoj se dvadesetoro djece znoji u zimskoj opremi dok se šestero djece zabavlja i da čekati. Ja bih okrenula tu situaciju, pa zna se unaprijed što će biti. Izvela bih prvo njih i oni bi se obukli pod mojim nadzorom, a onda bi čekali da se ostali obuku. Ne bih kažnjavala razred zbog njih. U blagovaonici, hm, znam kako neka djeca jedu, a nije ni moj sin bečka škola po tom pitanju. Jedna učiteljica iz njihove škole lijepo ih posjedne za stol sa sobom, pa da vidimo kako će bacat špagete.

U svakom slučaju, koliko god bilo s njima teško i problematična djeca su djeca i s njima isto treba raditi. Moje dijete je imalo veliki problem s jednim takvim djetetom, koji je trajao cijelu školsku godinu i bilo je to teško rješavati. Ja bih rado, kao roditelj, da nisu u istom razredu, ali zapravo je puno veći problem onaj kojeg ima to dijete nego svi oni problemi koje stvara drugima oko sebe. Kazne tu ne mogu puno, treba učiniti puno više, u suradnji s roditeljima i stručnim osobama, pa i s nekom višom nadležnom instancom.

[Deaedi]

Ne misliš li da je tu "disciplinu" ipak najprije potrebno dovući iz roditeljskog doma i roditeljskog odgoja, kao neki osnovni temelj?
Mislim da iz tvog posta upravo izvire ono o čemu priča Zdenka, da je najveći problem kad izostane suradnja škole i roditelja, jer ti, eto, (iako nije riječ o tvom djetetu) pereš ruke od toga, to je posao učitelja.

Naravno, ali ja kao roditelj mogu disciplinirati svoje dijete - tuđe ne mogu. I zato ne želim da učitelj disciplinira tuđu djecu preko leđa mog djeteta.

A šta se tiće suradnje roditelja i škole, od mene mogu 100% suradnje, dapače, vjerujem da im je može biti i previše. A škola je odgojno-obrazovna ustanova, tako da iako ponašanje i disciplinu treba naučiti kod kuće, učitelji ne mogu opet prati ruke od discipliniranja i "odgajanja" djece koja su im povjerena. U našem slučaju, gdje moje dijete ide u boravak, u školi provodi više vremena nego doma sa mnom, tako da očekujem od škole da je nauči više od pukog čitanja i pisanja.

[Zdenka2]

Dok sam ja ovo sastavila puno se toga napisalo, pa nisam uzela u obzir ovo što je Sanja napisala o permisivnom odgoju. Svi znate što ja, tradicionalistkinja, mislim o permisivnom odgoju, pa to ne trebam ovdje ponavljat.

[Deaedi]

Pa evo, moje dijete je odgajano "permisivnim" odgojem, pa je izraslo u pristojnu, blagu i empatičnu djevojčicu bez agresije, koja poštuje autoritete. Ali očekuje da se i prema njoj tako ponašaju. A kada je kolektivno "kazne" jednako kao i nekog "problematičnog", jedino o čemu može ona razmišljati i zaključiti u tih 2x 15min je da se ne isplati biti "dobar", jer prođeš jednako kao i "zločesti", a oni se uz to još bolje zabavljaju.

[Sanja]

Sretno, Sanja, i Fioni i tim učenicima čiji su se roditelji konačno zamislili!

Hvala, Vertex.

Moram priznati da iz ovog što je Sanja napisala ne mogu puno shvatiti o problemima te djece. Oni jure, trče, viču, pa se ne stignu obuti, nabacuju se hranom, druga djeca ih moraju čekati, namjerno miniraju nagradu za svoj razred. Ali, nije jasno zašto to rade. Sanja je navela da je posrijedi problem kućnog odgoja i odnosa roditelja, ali sigurno nisu sva ta djeca ista.

Ni ja ne shvaćam zašto to rade. Mi kao roditelji imamo brojne mogućnosti dolaziti u školu i boraviti na nastavi, raznim projektima i sl. Ja sam sve te mogućnosti iskoristila i mogu reći da relativno dobro poznajem razrednu dinamiku. Nekolicina te djece su kolovođe, ostali su samo sljedbenici, a zašto to rade? Nemam pojma. Nekakva mješavina samoživosti (odgoja u stilu "ti si, moj prinče, najvažnija osoba na svijetu i smiješ sve što poželiš"), traženja pažnje, nedostatka osnovnog kućnog odgoja i nedostatka negativnih posljedica (da ne kažem omraženu riječ kazna).

Tvoji su prijedlozi, Zdenka, pametni i razumni i moram reći da ih je naša nastavnica manje-više sve isprobala. Oni kao razred mnogo raspravljaju o svom ponašanju i njegovim posljedicama, o tome kako utječu na druge ljude, o tome kako se drugi osjećaju i u teoriji je sve u redu. Ali čim se pojavi konkretna situacija u kojoj ta djeca mogu divljati, zaboravljaju se sve teorijske rasprave.

I da... Dobivaju užasno mnogo, preprepremnogo pažnje. Toliko da su se ovi dobri počeli osjećati zapostavljenima, zato i jesmo dogovorili da ove godine oni imaju poseban tretman.

Čekam da se Seni vrati na topic, ona će vam hlade glave opisati školu, ja sam trenutačno vjerojatno prenabrijana.

[seni]

sanja, pokloni roditeljima djece koju si opisala knjigu:
Warum unsere Kinder Tyrannen werden: Oder: Die Abschaffung der Kindheit von Michael Winterhoff

sa tezama u knjizi se samo djelomicno slazem, ali je odlicno opisao novi fenomen roditelja srednje klase, te dobrog socioekonomskog statusa, koji "ihr Ich mit dem des Nachwuchses verschmelzen"

zdenka, da te je klonirati i raspodjeliti po skolama!

i da jos dodam:
skolstvo bi se u globalu trebalo prilicno reformirati, ali je to puno sira i kompleksnija tema.

[cvijeta73]

deaedi, dal ti pišeš o prvom razredu? koji su u školi, koliko - 2 tjedna?
dakle, to je praktički kao vrtić? šta djeca znaju da se najednom ne smiju ponašati kao u vrtiću?

kakvo 2x15 minutno razmišljanje? kakva suradnja škole i roditelja? nakon 15 dana nastave, prilagodbe na ogromnu novost u njihovim životima.

[vertex]

U svakom slučaju, koliko god bilo s njima teško i problematična djeca su djeca i s njima isto treba raditi. Moje dijete je imalo veliki problem s jednim takvim djetetom, koji je trajao cijelu školsku godinu i bilo je to teško rješavati. Ja bih rado, kao roditelj, da nisu u istom razredu, ali zapravo je puno veći problem onaj kojeg ima to dijete nego svi oni problemi koje stvara drugima oko sebe. Kazne tu ne mogu puno, treba učiniti puno više, u suradnji s roditeljima i stručnim osobama, pa i s nekom višom nadležnom instancom.

Svesrdno to potpisujem. I moji su imali vrlo agresivnu djecu u vrtiću, A. i u prvom razredu, i znali su nastradati od njih. Svejedno, uvijek sam mislila upravo ovo što je Zdenka napisala, i u s kladu s tim i postupala, i nije mi žao.
Da napomenem, jednog od tih dječaka moglo bi se opisati kao princa, i mama je apsolutno, u svim situacijama zauzimala stav da on nije kriv, već odgajatelji i bila je sasvim nekritična prema njegovom ponašanju. U isto vrijeme, ja sam u više navrata bila svjedokom kako je u stanju poniziti vlastito dijete, i više puta mi se srce steglo zbog tog dječaka. Moja procjena je da je on jedno jako nesretno dijete i sigurno se puno više napatio u životu nego što se moj sin napatio jer ga je ovaj klepio dobrano jedan solidan broj puta.

[Deaedi]

deaedi, dal ti pišeš o prvom razredu? koji su u školi, koliko - 2 tjedna?
dakle, to je praktički kao vrtić? šta djeca znaju da se najednom ne smiju ponašati kao u vrtiću?

kakvo 2x15 minutno razmišljanje? kakva suradnja škole i roditelja? nakon 15 dana nastave, prilagodbe na ogromnu novost u njihovim životima.

pa da, to ni meni nije jasno..da razmisle o svom ponašanju (a oni jadni ni ne znaju kako bi se trebali ponašati) i da ih se 4. dan škole kažnjava.
Jedva čekam roditeljski idući tjedan, znate koliko sam na forumu naporna , zamislite me tek uživo Već imam bilježnicu u koju si pišem primjedbe.

[cvijeta73]

Izvela bih prvo njih i oni bi se obukli pod mojim nadzorom, a onda bi čekali da se ostali obuku. Ne bih kažnjavala razred zbog njih. U blagovaonici, hm, znam kako neka djeca jedu, a nije ni moj sin bečka škola po tom pitanju. Jedna učiteljica iz njihove škole lijepo ih posjedne za stol sa sobom, pa da vidimo kako će bacat špagete.

eto, jednostavnog li načina. jednostavni načini su obično i najbolji načini. ako su sami na hodniku dok se oblače, ili sami za stolom, neće im biti zabavno niti raditi nered.

vertex, i tebe potpisujem. nisu naša djeca baš tako osjetljiva pa da im toliko smeta ako netko ometa nastavu.

[seni]

Čekam da se Seni vrati na topic, ona će vam hlade glave opisati školu, ja sam trenutačno vjerojatno prenabrijana.

ne bih ja sad topik privatizirala. a mislim da to ni drugima nije bas interesantno, jer ne poznaju situaciju.

ali u globalu, mislim da je vertex iznjela djelomicno tocnu pretpostavku.
mislim da skola zapravo nema neki program djelovanja u takvim okolnostima, jer u principu takve probleme ima vrlo rijetko. odnosno mislim cak i prvi put.
sa jednim do dva ucenika u razredu koja ometaju na razini koja je ozbiljna (dakle ne brbljaju i tu se slazem sa zdenkom da to meni nije ni za kakvo kaznjavanje) moze ucitelj lakse izaci na kraj.
kad je situacija kao kod vas u razredu, onda mislim da mjere moraju biti sveobuhvatnije.

cime dolazimo do jedne druge razine: da se skolstvo u globalu mora razvijati i mijenjati sukladno promjenama u drustvu. te sto je najvaznije: iza tih promjena i drustvo i zajednica i institucije moraju stajati.
no to je je malo vise austrijska tema, pa ne bih sad u detalje.

osim toga, ja imam na neki nacin selektirani uvid u skolstvo i kroz to kakva sam ja osobenost i kroz skole u koje sam ja isla, kao i skole u koje ide cura.
medutim, bez obzira na moje osobno ne poznavanje situacija tucnajve nozevima i slicno, mislim da ako to postane rasirenija pojava, rjesenje sigurno nije "vojnicki" pristup, neko jedna siroka strategija i skole i zajednice kojom se treba naci nacin kako rijesiti tu problematiku na dobrobit djece, bez obzira da li je rijec o ponasanju, ne vladanju jezikom, ili necem trecem.

sto se tice problema brbljanja na sati i slicno s cim smo poceli, te kaznjavanja i sankcioniranja toga, se u potpunosti slazem sa zdenkom.

[Svimbalo]

Cvijeto, svakako da djeci to ne smeta na način da im ugrožava integritet , nego ometa njihovo usvajanje gradiva.

A Deaedi, u školu kreću sedmogodišnjaci, zar ne? Oni ne znaju kako bi se trebali ponašati, ne razumiju pojam mirnog sjedenja i tome slično? Ne znam, možda nemam pojma o djeci te dobi (nemojmo nikako zaboraviti da sam jedna od ovih koja ima jako malo dijete), ali mi se ne čini prezahtjevnim od njih očekivati da razumiju što je ok ponašanje, a što nije. Pa već i moje četverogodišnje dijete kuži neke osnove pristojnog ponašanja (neki dan sam pala sa stolca od smijeha kad je rekao jednom mom prijatelju "Striček A, oprosti što prekidam, ali...." ), ali dozvoljavam da nije svima to toliko važno kao meni, patim na fini kućni odgoj.

U svakom slučaju, ne bih htjela biti učiteljica na tom roditeljskom .

[seni]

pa svimbi, cujemo se za par godina
mislim da malim prvasicima treba cijelo polugodiste da "automatiziraju" mirno sjedenje i slicne stvari. razumjevanje je jedno, automatiziranje je drugo.

ps. bome te do sada nikad nisam dozivljavala kao law&order zagovornicu. doduse nisam bas puno na forumu. a i ovaj avatar ti je mio.

[Zdenka2]

Tek mi je sad upao u oči Sanjin potpis i shvatila sam da se radi o sedmogodišnjoj djeci, pa moram reći da to za mene mijenja na shvaćanju situacije. Ne bih govorila o "problematičnosti" kod sedmogodišnje djece - i moj je tada bio kao vragu iz torbe ispao, odlikaš, ali jurnjava, urlanje, skakanje, sve je to bilo tu. Ne želim time reći da im sve to treba dopustiti. Treba s njima raditi i postavljati granice - sve će se promijeniti za godinu, dvije. Shvatit će pravila i posljedice svog ponašanja. Ostat će sigurno problem permisivnog odgoja kod ovog glavnog, ali možda i to roditelji shvate i promijene. Ako ne, obit će se o glavu njima i njihovom djetetu.