Sanja, baš lijep post, i prekrasna imena curica,
a sve ovo što navodiš...

znala sam da je teško reći ne, meni je to bilo teško u OŠ i srednjoj školi kad su svi pušili, a ja sam bila dio te neke cool ekipe, ali nikako, nikako nisam htjela pušiti.
Bila sam na sto muka kako im to objasniti, kako stalno odbijati, zašto, kad je to tako "cool i odraslo" i zašto samo meni oni izgledaju ko djeca sa štapićem koji dimi u ruci, a svima je super.

Tek negdje na faksu, ili nešto malo ranije, postaje cool bit poseban, njegovati poseban stil,a prije toga, naročito u osnovnoj školi, oni baš hoće biti dio stada.
Kako tu djecu naučiti da očvrsnu, da znaju reći ne (eno moja bijednica je sudjelovala u onoj odurnoj igri jedan krug i tek onda je smogla snage otići, u početku nije znala šta bi, hoće biti dio ekipe, ne želi da se s njom izruguju, istovremeno joj je nelagodno to što rade, a ne zna kako se izvući, a da ne popuši ruganciju i optuživanje).

Kako tu djecu naučiti da budu čvrsti,
dal' koristiti one stare fore - a je l' bi ti skočio i ako svi oni skaču sa zgrade pa kažu- ti si kukavica ako nećeš!? naći neke nove metode? Na sto muka sam koje, to zbilja nije lako.