Xtanja_b prvotno napisa
Ali to je slika poticanja i rada s darovitim učenicima u osnovnoj školi
Da, sve je to tek toliko.
 |
|||
|
|
|||
XAli to je slika poticanja i rada s darovitim učenicima u osnovnoj školi
Da, sve je to tek toliko.
[QUOTE=nadica_b;2022069] Moji stariji klinci su sa znanjem matke iz redovne nastave se bez problema upisali u MIOC i tamo uživali/uživaju
Nadica i Freya, voljela bih da mi napišete (može i na pp) u koju školu su išla/ idu vaša djeca. Rekla bih da smo u istom dijelu grada i izbor škole je nešto što me stavlja na paklene muke. Sa starijim sam riskirala, (djelomično zato što sam u to vrijeme bila neupućena, pa nisam znala da se o svemu treba DOBRO raspitati prije upisa), pa smo nažalost, popušili. I to dvaput! (Srce mi se kida jer je , naravno, najviše platilo dijete). S mlađim jednostavno ne smijem ponoviti iste greške. Moram naći školu i učiteljicu u kojima se neće, kao stariji brat, isfrustrirati i zamrziti i školu i učenje nakon samo dva mjeseca. POMAGAJTE!!!
Strah od neuspjeha jedno je od obilježja darovite djece. Jučer moj bistrić nije htio ići na završnu priredbu u "školi stranih jezika" gdje on pohađa istu grupu s djecom 3 god starijom od njega, koji još i uče taj jezik 2x tjedno u školi. On uči samo tamo, jer još ne ide u školu, i najbolji je u grupi. Ali svejedno nije htio ići "jer se boji da ne ispadne glup, da ne dobije puno jedinica pa da ga onda izbace iz škole"???
Treba o tome razgovarati i naučiti se s time nositi, po mogućnosti prije puberteta. Inače, strah od neuspjeha sam po sebi nije tako loš, ako je to nešto što će te natjerati da se spremiš svaki put za ispit, i ne dozvoliš si da dođeš na test potpuno nespreman, ali ako počneš učiti svaki put za 100 umjesto za 5, ili čak za 2, ako nemaš dovoljno vremena već trebaš samo "spasiti godinu" faxa, pa počneš odgađati ispite, ne izlaziti, gubiti godine faxa jer nikako izać na ispit, nikada dovoljno spreman... E tu već zna biti veeeliki problem.
Mislim da je ključ svega utuviti bistriću u glavu da će ga roditelji UVIJEK, voljeti, i da smije čak biti i nesavršen. Da nitko, pa čak ni mama i tata i učiteljica, nije nepogrešiv, da je griješiti ljudski, padati i posrtati također, najvažnije je je smoći snage da se ustaneš sa konopaca. E, tu je naša škola, nažalost, majstor u ubijanju samopouzdanja.
Imam jedno pitanje iako ne mislim da je moje dijete darovito,ali vjerojatno će mame na ovom topicu znati odgovoriti. Ima neke druge osobine poput izražene znatiželje i tvrdoglavosti, i teško se ponekad nositi s tim.
Moja cura ima 4 god., već odavno zna sva slova, ne zato jer smo ju forsirali nego smo jednostavno kupili ploču s magnetima i igrali se s tim. Nitko ju ne uči čitati, ali ona sama u zadnje vrijeme čita slovo po slovo i pokušava spojiti. Još uvijek joj nije kliknulo u glavi kako spojiti i to ju frustrira. Danas mi je rekla: mama,moraš me naučiti čitati! Kako da je naučim? Igramo se škole i uspije ponekad pročitati riječi od tri slova, ali samo poznate riječi kojima zna značenje. Ako napišem bezveznu kombinaciju, ne zna. Cijelo vrijeme rastavlja riječi na slova i to joj ide. Danas ju pitam da li idemo baki a ona veli m-o-ž-e. Ili "hoću jesti p-u-d-i-n-g". Da je pustim da sama pokušava skužiti ili postoji neki način da joj pomognem?
Neki dan je ljuta bacila knjiga na kojoj je pisalo Dumbo.Rekla mi je "tu bi trebalo pisati dambo, a kak onda piše "u" ako u dambo nema "u"?
Nema načina da je naučiš čitati, sama će. Moja M. je nešto mlađa, i također je samouka. Pravo tečno čitanje joj još nije kliknulo, ali joj glasovna analiza i sinteza ide i na najduljim riječima pa piše tečno. Čita kao i kod gl.analize - odslovka pa ispali cijelu riječ, a odmah povezuje samo riječi od 2-4 slova. Bilo mi je vrlo interesantno promatrati taj proces (sa starijom, sad prvašicom, ispalila sam radeći grafomotoriku) jer je ova manja odmah nekako shvatila i mala tiskana slova.
Strah od neuspjeha - naša bolna točka. Jučer je skoro odustao sekundu prije polaganja ispita za pojas iz taekwondoa. A kad je sve prošlo (doduše bio je evidentno sleđen od treme) cijelu večer je plakao jer je dobio najmanje bodova (dobio je 13 od 15, prolaz je 10). I teško se nositi s njim, umirivalii smo ga, tješili, relativizirali. I ja sam bila takva i žao mi je što je baš tu crtu morao i on naslijediti.
Sirius, to će doći samo po sebi i to brzo, s obzirom da je već savladala analizu. Jedino što možeš je da sjedi pored tebe dok joj čitaš i gleda u slova.
Strah od neuspjeha - bolna tema. Moj sin je sad u dobi kad će nastupiti ova prekretnica o kojoj govori mama94. Hoće li učiti za 100 kako bi savladao svoj strah ili će relativizirati uspjeh i varati sam sebe. Ja sam sama taj problem rješavala na ovaj prvi način - uvijek previše učenja i rada i to je ostalo tako i do danas. Znam dobro probleme koji se kriju u radoholičarstvu, ali više se bojim ovog drugog. I mislim da ljubav i prihvaćanje roditelja ne može u svemu pomoći, jer dijete, što je starije, ima sve više drugih interakcija i socijalnih potreba koje ne ovise o nama roditelja.
kod nas je oduvijek ova druga verzija - varanja samog sebe. Mislim da je ove godine taj načina (ne)rada dosegnuo vrhunac. To je dovelo do toga da on ulaže ogroman napor da bi izbjegao obaveze/zadaću/odgovaranje , to uključuje laganje da nema obaveza/zadaće, moljaknje učiteljicu da ne bi odgovarao taj dan/tjedan(nikad zapravo).
U svakom uloženi trud za izvlačenje je barem deset puta veći od napora/vremena koji bi trebao uložiti u učenje i prevladati strah od neznanja/nuspjeha.
Meni je jasno da on očekuje od sebe (ili života) da sve shvaća bez uloženog truda ili da mu to "dođe" prirodno, sve u što je potrebno uložiti vrijeme i napor (u njegovom slučaju zaista minaimalan kada bi volje i motiva bilo) odbija odmah u startu. Evo to su bili naši problemi ove godine. Ne zna da li je išta naučio iz lekcije ispravljanja jedinica (4 komada- engleski čitanje, hrvatski čitanje, hrvatski prepričavanje, glazbeni pjevanje) u petice, tu postoji i element straha od javnog nastupa , pa ne želi niti probati/početi uopće (iako su učiteljice prilično fleksibilne i dozvoljavaju odgovaranje pod odmorom/u zbornici ili na dopunskoj nastavi).
Iz svog iskustva mogu reći da je moguć kompromis. Nisam nikad previše učila, ali nisam nikad ni odgodila ispit. Imala sam sreću da mi je adrenalin bio saveznik - na ispitima sam uvijek iz glave uspjela izvući stvari za koje nisam ni znala da ih znam.
Ali znam i kolegicu koja je jedva dočekala da padne godinu da može polagati ispite svojim tempom jer se jednostavno loše osjećala ako ne bi znala sve na ispitu.
Nemam vlastito iskustvo, ali znam od prijatelja koji su svojeg malog "naučili" čitati (mali je zapravo bio spreman za to, ali je dobio dodatni poticaj od svog tate) pomoću kartica sa slogovima. Znači, naučio je spajati slogove, a ne pojedinačne glasove. E sad, vjerojatno bi on naučio i bez toga, ali ovo mu je dalo malo više sigurnosti.
Što se tiče straha od neuspjeha, tu (još) nemamo većih problema (što ne znači da ih neće biti, ima sve predispozicije za to), ali trenutno mi je glavna preokupacija zadržavanje motivacije. Što je u školi teško, kad se ne mora apsolutno nimalo potruditi oko gradiva, sve zadatke rješava malim prstom i škola mu je zasad nešto oko čega uopće nema posla, nego mjesto gdje se razmjenjuju sličice nogometaša i igra u knjižnici za vrijeme vjeronauka
Na sreću, protutežu ima u glazbenoj školi, gdje se mora konkretno potruditi da bi dobio (čuo) rezultat, i dosad se to pokazalo dobrim načinom, iako ponekad bude dosta frustrirajuće. Ali učinak je pozitivan
Neki dan je imao produkciju, pa smo ga nahvalili kako je dobro svirao, uz podsjećanje kako mu je to bilo teško u početku...
Drago mi je da je bio uspješan i čestitam!
Postoji li mogućnost da drugi put neće htjeti nastupati u strahu da ne umanji već stečenu slavu?
Pa, mislim da ne, ovo mu je bio već drugi nastup, pa je led bio probijen još prije mjesec dana. A ima i dodatnu motivaciju, jer kad sve prođe, odemo svi zajedno na pizzu
To je dobro.
Ja s mojim moram biti jako odmjerena (promišljena) u komplimentima, ali ne i škrta.
Ali pizza je dobra ideja!
Sirius, moja cura od 4,5 godine također čita slova ali ne baš cijele riječi, eventualno ove s manje slova ili neke koje prepoznaje (naša imena i slično). Počela je pisati, ali kod dužih riječi obično se izgubi pa me pita koje slovo sad ide.
To je sve došlo više manje kroz igru, slova s magnetima, oponašanje tate na kompjuteru (hoće pisati u wordu). Počela je i rastavljati riječi na slova, vjerojatno je to pokupila u vrtiću jer je grupa mješana pa pokupi ono što uče predškolci.
Mislim da se ne moraš brinuti, to će doći samo po sebi, dijete je ionako napredno za svoju dob.
Mene najviše brine hoće li joj u školi biti dosadno, hoće li steći radne navike ako joj to što budu učili bude previše dosadno jer je sve već naučila (ovo što piše i tanjab u prethodnom postu). Ovdje gdje živim teško da će biti mogućnosti za individualan pristup i programe s naprednijom djecom.
Tako da bih ja na to pitanje možda odgovorila i da se mora potruditi kad želi nešto naučiti, da to ne dolazi preko noći, da će učiti svaki dan pomalo.
Ne znam je li to u redu za tako malu djecu :?
Moja se za sad ne frustrira toliko ako joj nešto ne ide od prve, odmah fino odustane i predaje meni papir da napišem ono što joj nije uspjelo
Sirius Black, ako imaš vremena, isprazni inbox
sad je prazan
Ispravak: nama roditelja = nama roditeljima
Tanja_b, kod nas je isto muzička spašavala stvar - da nije bilo toga ne bi se uopće morao truditi.
Sirius, vidim da ti je sin dvije godine mlađi od mog; u koji razred ide?
Treći .
Sirius, kontroliraj ga i potiči, jer u petom razredu i bistrići moraju početi učiti (moj je sad u petom).
Imate li kakvog iskustva s vrpoljenjem?
D. se užasno vrpolji od nemogućnosti da zauzme dovoljno ugodan položaj. Najgore je ako je u krevetu ili na kauču između dvoje ljudi, to mu je praktički neizdrživo. Sad smo čitali malo duže pred spavanje, knjigu koja ga jako zanima, bio je između brata i mene i reko bi čovjek da je sasvim dovoljno mjesta. Ni jednog trena nije mirovao, neprestano se premiještao i lagano stenjao, kao i uvijek u takvim situacijama. Znalo ga je to odvest i u histeriju, sad se dobro kontrolirao (naravno, s većom zrelošću se sve bolje savladava), ali je očito da je njemu to baš muka. Vjerojatno je povezano s priličnom osjetljivošću (na šavove od čarapa i slično) koja se isto smanjuje s godinama.
Pitanje je više za Izazove roditeljstva, ali nekako mislim da bi se ovdje moglo naći korisnih odgovora, tj. da će se naći netko s pročitanom barem jednom knjigom na ovu temu
Čitam vas!
Predivna djeca, predivni postovi i isto takve majke!
Ne trebaju. Tek u gimnaziji neke predmete, ako žele odličan. Za četvorku me trebaju ni onda.
Ili nisu dovoljno "bistrići".
No, nije bitno, roditelji svih isto vole.
Mnogi "bistrići" imaju poteškoća s vlastitom tjelesnošću, tj. ne vole da ih se dodiruje, ne vole katkad ni blizinu drugih, ulazak u njihov prostor. Njima je to jednostavno neugodno, katkad nepodnošljivo. Nisu svi takvi. Moj D je recimo velika maza i pomazit će se sa svakim koga iole dobro poznaje, ali se vrpolji neprestano jer ne uspijeva zadržati svoje tijelo na jednom mjestu. Njemu tijelo "bježi" na sve strane, ne može ga kontrolirati, otprilike valjda kao što mu i mozak radi 100 na sat. Čim je oko čega uzbuđen, kad stvara planove, vrpoljenje (i trčanje, skakanje, kad mu je dopušteno) je neminovno. Kad se usredotoči na jednu stvar, onda većinom može kontrolirati i tijelo. Nama se sport pokuzuje dobrom "terapijom" u učenju smirivanja tijela.Imate li kakvog iskustva s vrpoljenjem?
D. se užasno vrpolji od nemogućnosti da zauzme dovoljno ugodan položaj. Najgore je ako je u krevetu ili na kauču između dvoje ljudi, to mu je praktički neizdrživo. Sad smo čitali malo duže pred spavanje, knjigu koja ga jako zanima, bio je između brata i mene i reko bi čovjek da je sasvim dovoljno mjesta. Ni jednog trena nije mirovao, neprestano se premiještao i lagano stenjao, kao i uvijek u takvim situacijama. Znalo ga je to odvest i u histeriju, sad se dobro kontrolirao (naravno, s većom zrelošću se sve bolje savladava), ali je očito da je njemu to baš muka. Vjerojatno je povezano s priličnom osjetljivošću (na šavove od čarapa i slično) koja se isto smanjuje s godinama.
Pitanje je više za Izazove roditeljstva, ali nekako mislim da bi se ovdje moglo naći korisnih odgovora, tj. da će se naći netko s pročitanom barem jednom knjigom na ovu temu
Beti, jako si u krivu s ovim komentarom... Mislim da je Zdenka htjela reći da od petog razreda dalje i bistrići trebaju stjecati RADNE NAVIKE, čak i ako im ne treba puno rada. Pa ima nas puno koji smo naučili ozbiljno učiti tek puno kasnije (mene je sa crnom zemljom sastavila druga godina studija, ne prije) ali upravo u tome i jest greška. Da mi je netko na vrijeme ukazao koliko je bitno organizirati se, pripremati se za nastavu na prikladan način, ne nužno sjediti za knjigom sat vremena dnevno, bilo bi mi puno lakše za vrijeme studija. Svi mi kad tad naletimo na stvari koje nam nisu baš niz dlaku.
Učenje u smislu štrebanja ionako ne treba za sve predmete, ali bitno je djeci na vrijeme pokazati kako da grade na onom što imaju.
I još nešto - nikako mi se ne sviđa tvoja zadnja rečenica. Nije joj ovdje mjesto. Nije joj nigdje mjesto. Oprosti na iskrenosti...
Ne znam što bih ti uopće rekla na ovo, nego kao što Petrlin kaže, da si "fulala fudbal".
Kad se kreće u glazbenu školu?
Razmišljala sam kako će joj u principu biti poprilično dosadno u školi pa bi joj možda neka obaveza u aktivnosti koju ne može ranije i s nama savladati dobro došla. Ili to, u paketu s boravkom bude djetetu ipak prenaporno.
Čuj, u redovnu glazbenu školu većina roditelja upisuje djecu u trećem razredu, tako da završe osnovnu glazbenu školu zajedno s osmim razredom redovne škole (glazbena traje 6 godina). Moj stariji je krenuo tako, a mlađi na svoje inzistiranje godinu dana ranije, u drugom razredu. Nikada nije bilo problema, dapače... to nam je glavu spasilo na više načina.
Inače, za glazbenu je nužno da dijete zna pisati i čitati pa zato nerado upisuju klince u prvom (iako ima iznmaka). Preporučuju početnički solfeggio za djecu koja imaju smisla, a još nisu sposobna pratiti redovnu nastavu solfeggia. Mislim da se u to može upisati i predškolce, ne znam. Audicije su u lipnju (krajem prethodne škg za upis u iduću) s tim da imaš drugi rok u rujnu koji nije preporučljivo čekati ako želi svirati neki od čestih instrumenata tipa klavir ili gitara.
Moj mlađi je sasvim dobro gurao i boravak i glazbenu od prvog dana, unatoč tome što nije baš neki snagator (fizički na donjoj granici za dob + alergijska astma + izbirljivost u hrani). Ako je dijete zainteresirano i ako ga to veseli, naći će snage za to. Bitno je samo dobro isplanirati vrijeme, što nije problem jer je nastava instrumenta individualna, a za solfeggio često ima više od jednog ponuđenog termina.
Znam da se nije kretalo u prvom (brat mi je išao u glazbenu) samo sam htjela vidjeti da se nije nešto promijenilo. Kako sad sve kreće ranije (jezici, informatika...).
Pa ako je dijete odradilo početnički solfeggio kao predškolac i još je glazbeno darovito, mogli bi ga upisati i paralelno s prvim razredom. Oni su tu dosta fleksibilni, ali znam da ne preporučuju upis uz prvi osnovne bez prethodne pripremne godine, jer dijete onda ima duplu adaptaciju - na osnovnu i na glazbenu školu. Bolje je to razdvojiti.
Sad kroz proljeće pitaj u tajništvu kako to ide, najavi se na razgovor nastavniku željenog instrumenta i sve istraži.
Uf, otkako je krenuo u školu, to nam postaje problem
Ne mogu reći da se A. vrpolji, ali njegovi položaji tijela su sve drugo od onog što bi učiteljica htjela vidjeti - dijete koje uspravno sjedi u klupi s nogama na podu. Prvo, imaju previsoke stolce, pa mu noge ne dopiru do poda. Onda on kleči, frče noge pod sebe, sjedi nakrivo s pol riti na stolcu, a pol u zraku, grbi se, naslanja glavu, ma sjedi kojekako.
I onda dođem na informacije, i od učiteljice pol sata slušam kritiku kako on loše sjedi i kako se vrpolji (ali pritom ne ometa nastavu!), ali do darovitosti još nismo došli u razgovoru. Zapravo, mislim da ga učiteljica uopće ne kužiJedino što je dosad kod njega uspjela primijetiti je da je poslušan, ali da se vrpolji na satu.
I primijetila sam da mu je teško sjediti "uzemljeno" - s nogama na podu. Što predstavlja lagani problem jer u glazbenoj školi svira violončelo
E, a što se tiče polaska u glazbenu školu, on je krenuo paralelno s 1. razredom samo zato što je išao 2 godine u glazbeni vrtić, što je izabrao instrument koji kod mlađe djece nije toliko popularan, i što ide kod vrlo fleksibilne profesorice koja je odmah rekla da 7 godina nije prerano za taj instrument. Ove godine ide samo na instrument, ne i na solfeggio. Njegova škola to dozvoljava. Inače, većini djece preporučuju ovo što je i Peterlin navela - početnički solfeggio, i mislim da je to dobar uvod u bavljenje glazbom.
Što se tiče preosjetljivosti, koja često ide skupa s motoričkim nemirom, o tome piše Stanley Greenspan u knjizi Zahtjevna djeca (jedno poglavlje je o tome). Nema nekog recepta, samo prihvatiti da su takvi i razumjeti ih. I moj se vrpolji: i kad gleda nešto što ga zanima, vidim ga u jednom času kako leži na boku, a u sljedećem dubi na glavi na tom istom kauču. Postaje manje izraženo s vremenom. Nekoć se histerično plakalo zbog novih cipela, danas se i poveseli ako su mu po guštu.Imate li kakvog iskustva s vrpoljenjem?
... ali nekako mislim da bi se ovdje moglo naći korisnih odgovora, tj. da će se naći netko s pročitanom barem jednom knjigom na ovu temu
Peterlin i sirius, hvala na vašim postovima.
I moj sin se stalno vrpolji. Nikad nije prijavio da ga smeta, žulja, pika, dapače, taj je kao od stijene odvaljen, ali mislim da se riće (ja sam uviejk govorila da se rita) od doživljaja, što intelektualnih, što tjelesnih, što emotivnih. Sve proživljava. Od Teslinih eksperimenata sa strujom ili jezičnih igara, do uzbuđenja u jengi ili crtiću. Sve je praćeno tjelesnom reakcijom, bilo uzbuđenja i radosti, bilo tuge i žalosti. Sve ga dira, obuzima, njemu je po mom život kao muzika za ples (pet ritmova...).
Samo da prijavim da se moji oboje vrpolje - oni ne mogu biti mirni.
Cubana, nema pravila, ali GŠ preferiraju da se djeca upišu u 2. ili 3. razredu OŠ. M. je završio glazbeni vrtić prije polaska u školu, pa je godinu dana pauzirao - krenuo je u prvi razred, dobio je sestru; morao je puno toga savladati i bez glazbene. Osim toga, tek je na kraju prvog razreda bio siguran koji instrument želi svirati. U glazbenom vrtiću je bilo djece koja su krenula u glazbenu školu paralelno s prvim razredom, neki čak i prije, ali sve su to bila puno mirnija djeca od M.
i kod nas je isto s vrpoljenjem, samo je kod curke naglašenije
mi imamo zanimljivo iskustvo s ping-pongom. Čini mi se da nekako dobro spaja koncentraciju i to strateško mišljenje i kretanje, ali zahtjeva dosta preciznosti i samokontrole, ne možeš samo juriti okolo i nabijati reketom. krenuli smo sad na odmorku i baš mi se čini da je dosta "bistrića" među trenerima i ekipom u klubu. Baš smo zadovoljni.
Kod nas je nemirniji stariji, koji nije bio na testiranju za darovite (jer nije s njim bilo problema oko ometanja nastave i imao je izvrsnu učiteljicu koja je lako izlazila s njim na kraj), ali ovaj opis tanje_b točno u dlaku odgovara mom mlađem sinu - taj isto nije u stanju sjediti u normalnom položaju, s nogama na podu, ni u školi ni doma. Gnijezdi se, kleči (tako i jede i piše zadaću i sve drugo) samo da ne bi normalno sjedio. S druge strane, ako ga upozorim da treba normalno sjediti, razbijem mu koncentraciju i obično dobije napade bijesa...
Uostalom, pišem ovo i gledam gdje su mi noge - sfrkane na postolju stolca u kifl, a to je samo jedan od bezbroj položaja u koje ih smještam! I zato ne volim nositi suknje...
Koga zanima, našla sam dosta o tome u knjizi JEdnorozi su stvarni (Barbara Meister Vitale) i prestala sam se uzrujavati oko toga kako moj sin sjedi.
I kod nas je sviranje instrumenta jako pomoglo kod obojice da se produlji položaj mirovanja i pažnje. A položaj u kojem čitaju me uopće više ne zanima niti ih više gledam (mlađi je jednom probao čak i dubiti na glavi). Ponekad se zapitam da li im nedostaje fizičke aktivnosti kroz dan. U školi je to sigurno slučaj. Više puta sam s učiteljicama mlađega imala gadne okršaje zbog uskrate tjelesnog (u svrhu kazne) ali bez uspjeha.
I kako to funkcionira s ping-pongom na Odmorku? Ja sam predlagala svojem sinu da proba (inače voli mlatiti reketom za ping-pong po dnevnoj sobi), ali on neće (uobičajeno - strah od nepoznatih situacija, a i ne da mu se van iz kuće dok je na praznicima). Ali ako bih mu znala reći detaljnije, možda ga uspijem nagovoriti za neke sljedeće praznike
Ovo što Peterlin piše, o manjku fizičke aktivnosti u školi, i ja primjećujem. Ok, njih učiteljice ne kažnjavaju uskratom tjelesnog, i često idu van, u svakoj prigodi. Ali sve ono što sam dosad samo čitala - o potrebama dječaka za kretanjem, i koliko je ta potreba kod njih naglašenija nego kod djevojčica iste dobi - sad zorno vidim u praksi. S druge strane, vidim u praksi da se kroz školu još provlače i ona shvaćanja "cure su dobre jer su mirne, a dečki su zločesti jer jurcaju okolo"
Ne da se provlače nego je to mantra škole. Vidjela sam razliku kad je M. jedne godine imao učitelja i sada u 5. razredu kad ima i muških profesora, hvala Bogu i razrednika.vidim u praksi da se kroz školu još provlače i ona shvaćanja "cure su dobre jer su mirne, a dečki su zločesti jer jurcaju okolo"
hm, sad će ispasti da se namećem u klub mama bistrića, ali jedno me zanima
(beti, pliz, nemoj čitati, mogle bi ti ispasti oči od okretanja)
M. ima 2,5 godine i čini se jako dobar sluh
istina, možda je to sasvim normalno, ali ona otpjeva pjesmu Zvončići od početka do kraja bez greške (ne mislim na riječi nego na melodiju)
isto napravi i sa la-la, ili ni-ni
MM svira gitaru i još je s godinu i pol do dvije znala prepoznati po prvim taktovima o kojoj je pjesmi riječ
neki dan je bio upaljen TV i krenuo Stipe u gostima, nisam uspjela ugasiti, a već je počela najavna špica i ona neka pjesma gdje on pjeva Sine moj... i odmah ga je uspjela skinuti
kažem, možda je to sasvim normalno, jel..., ali eto, pitam
čini se da dobro i crta, nacrta medu s nogama, rukama, licem, ušima... sunce sa zrakama, licem, obrazima
zna napisati slovo I, a prepoznaje većinu slova
što se vrpoljenja tiče, nekada se unervozim dok ju gledam kako nema ni sekunde mira
ok, sad me možete spustiti na zemlju
Vertex, bas si me nasmijala, podsjetivsi me na carape. Moja je cura kada je bila dobi tvog D-a, a i prije i poslije imala fazu tih carapica, jedva smo je prezivjeli
Isprobali smo sve moguće carape na tržištu od normalnih, jeftinih, do bome i preskupih, ne bi li našli na neke koje je neće zuljati. Manje vise bezuspješno. Slicno je bilo sa stramplama, rukavima....
Prvo sam mislila da nas "zeza", onda sam shvatila da nije tako, nekako smo se snalazili.
Na sreću to je prošlo. Doduše ona nije imala problema sa vrpoljenjem (i sasvim iskreno, ja ne smatram niti dobrim niti potrebnim stavljanje svake dječje karakteristike u vezu sa darovitoscu).
Meni se čini, da je to ok da se netko vrpolji, a netko ne.
Ako bi se to u školi pojavilo kao mozebitni problem, onda bi se pozabavila tim. Dok nema "problema" nek se dijete vrpolji.
Meni se čini da je to stvarno jako detaljno za dijete od 2 i pol godine.čini se da dobro i crta, nacrta medu s nogama, rukama, licem, ušima... sunce sa zrakama, licem, obrazima
Postoje više inteligencija pa tako i vidova darovitosti.
[QUOTE=tanja_b;2038030]I kako to funkcionira s ping-pongom na Odmorku? Ja sam predlagala svojem sinu da proba (inače voli mlatiti reketom za ping-pong po dnevnoj sobi), ali on neće (uobičajeno - strah od nepoznatih situacija, a i ne da mu se van iz kuće dok je na praznicima). Ali ako bih mu znala reći detaljnije, možda ga uspijem nagovoriti za neke sljedeće praznike
Joj, da, mene taj neizlazak iz kuće ubija! Izaći će bez kukanja jedino ako ide s tatom na neku tekmu...i ok, neki dan smo išli u kino, ali i obična šetnja do placa je uz kukanje, da on ne bi, ne da mu se...btw.mi smo odradili radionice kod Severice, rekla nam je da što se nje tiče mi smo uspješno završili semestar i možemo dolazit individualno po potrebi. I sada, budući Jan nikada nije išao na nikakvu slobodnu aktivnost (npr nogomet, neki sport...) ja inzistiram da si, pored vrtića, izabere ove godine neki sport na koji će probati ići (a obožava nogomet, nabija loptu cijeli cjelcati dan po dnevnom boravku, gleda nogomet, lijepi sličice, prati rezultate, ispisuje rezultate lige prvaka u tekicu..), međutim pere ga također ztrah od nepoznatog, novi ljudi...i uopće nisam pametna da li da mu uvjetujem da ide na neki sport (a ima viška energije, mislim da bi se trebao negdje ispucati), jer bi htjela da malo uđe u neku novu sredinu koja nije baš poznata poput vrtića, ili da ga pustim još ovu godinu do škole (u rujnu)...??
I kako da ga uopće nagovorim da ode na nešto?
btw.išli smo gledati atletiku za klince, vidim da mu se oči cakle kad je gledao klince kako trče, ali ne bi on išao zapravo tamo...
nemam pojma...
Na pingaču je super. Ne znam kako je inače alo trener je super, 10-15 klinaca, imaju prostora, trener cijelo vrijeme zna što radi, daje razne zadatke, mjenja sastave grupa, parove, igre, ma ja sam ga gledala - ko da je pedagošku završio. Sve kuži ko je s kim u kompi, ko bi koga zezao, ali sve riješava onako fer sportski bez puno priče. Dva sata svaki dan, evo jane mogu vjerovati moji su stalno tamo osim kad je netko bubani.
E da inam je to preporod u odnosu na curičastu školicu.
Nisam s ti msretna ni zbog curke kojoj tim sistemom nitko nestavi ni soli na rep, ni zbog sineka kojeg sole čim prođu, kao i ostale dečke.
Naravno, seni, s onim u zagradi se sasvim slažem. Zato sam i napisala da je zapravo više za Izazove, ali ja ne volim otvarat topice, a ovdje razgovor već teče. I računala sam da bi mogao netko imat nešto za preporučiti, jer se ljudi bave raznim napornim dječjim ponašanjima
Inače, nije to vrpoljenje od prštanja energijom, kao što pišu Ifi i Zdenka. Takav nam je A., mira niti na tren, jedino ako čita ili gleda tv, tad je hipnotiziran. I to nema veze, nas nekad izluđuje kad za ručkom (još uvijek!) kucka, klapa, pjeva i što sve ne, ali dobro...
Ali ovo kod D. nije to. To je očigledna preosjetljivost, to je njemu muka, baš muka. Stenje, uzdiše, namiješta se...ne od viška energije, nego od neugode koju jedva podnosi, muči ga to. Zato sam htjela vidjet ima li netko kakav savjet ili je štogod čitao o tome. Jurana, hvala na preporuci, pogledat ću!
Vertex bas sam pomislila nakon malo poslije nakon napisanog posta, da bi ti mogla razumjeti, da se moja opaska o "fokusiranju darovitosti na taj način, da se razlicitosti i osobine per se promatraju kroz darovitosti, a ne kroz osobenost djeteta, pa na kraju u očima promatrača darovitosti pojede dijete kao osobu", odnosi na tebe. A već sam se odjavila s foruma. Ne odnosi se na tebe.
Općenito na ovom topiku, primjecujem tu i tamo taj fenomen.
Sto se tiče, toga da je d.-u muka od vlastite preosjetljivosti, možda da probas progulglati, pa pronades neke članke ili knjige, osim ove koju je jurana preporucila.
Kod mene se vrte vrpolje i daroviti i prosječna, tako da zbilja mislim da to nema veze s darovitošću nego s viškom energije i temperamentom, a kod kćeri i nedostatkom pažnje. Voljela bih da mi daju malo više mira, ali ne može mi bit, takvi su kakvi su.
SikaPika, nisu oči, srećom nosim leće, pa su one prve krenule. Šalim se, neću vas više zamarati komentarima.
Ovo nadmetanje s pameću je stvarno neumjesno.
ovdje razgovaramo o svojoj djeci na temu darovitosti i kroz prizmu darovitosti, tome služi ova tema.
Evo ja vas već par mjeseci čitam, toliko ima tih detalja koji su me zadnjih 7 godina izluđivali, doslovce do ludila me svakodnevno dovodila moja prvorođena. Tek kad sam uzela u ruke knjigu Pogresne i dvojne dijagnoze... (http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=41385 ) sam shvatila da ima i druge djece koja ne mogu izaći na kraj sa čarapama, etiketama,uskim hlačama, novim situacijama i perfekcionizmom oko svake sitnice. Malo mi je laknulo, ali moram priznati da mi život s njom nije nimalo lakši.
Evo danas npr., kao i svako jutro do podne vucaranje po stanu u pidžami, oblači se tek kad vidim da izlazim vani bez nje, popodne zahtijeva da stojim na stubištu dok silazi u dvorište (tako svaki put kad ide sama) jer se boji, nakon što s evratila promrzla sa igre odmah izjavljuje da joj je dosadno i malo pomalo dovodi sebe u stanje posvemašnje histerije, izgledala je kao iz scena egzorcizma, vrištala da je puna prepuna i da ne može više, ..naočigled mlađe sestre koja je pokušava utješiti ali je ova agresivno odguruje, želi se potući s nekim šakama, pa do tog da će se bacit kroz prozor, jer da više ne može- (zadnjih dana je obilazila razne radionice i po par puta dnevno i mislim da se jako izmorila). Zahtijeva od oca da joj kupi iPod jer da će ju to smirit, ja ju uspijem uvjeriti da se ode okupat u kadi s puno pjene obučena u kostim i nakon toga se vraća u "normalu". Ona cijelo vrijeme zna što radi i vidi koliko nam vremena (pojam koji uopće ne razumije) to sve oduzima, ali to prepuštanje emocijama bez ikakve samoregulacije, jel ja očeekujem previše od nje?
Kako vi, koji imate takve scene preživljavate, kako se držite pod kontrolom? Ja sam dosta griješila u pristupu njoj jer sam tek sad kad je krenula u školu počela gledati na nju kroz prizmu daarovitosti nakon što me par ljudi upozorilo na njenu "posebnost". Sad radim na obnavljanju povezujućeg odnosa s njom, nema kazni i ukora, jer je njen opozicijsko prksoni stav jači od mene, priznajem, "sve" joj je dopušteno ali uvijek je upozorena da sve ima posljedice koje joj se možda neće svidjeti...Čini mi se da polako napredujemo, vidim neka poboljšanja. U PC Medveščak nam je rečeno da se držimo pravila, vremenskih ograničenja, ali to sve završi još većom pobunom, vriskom, i milijun Zašto?-
Knjiga koju toplo preporučam http://www.amazon.com/Hold-Your-Kids...5883867&sr=8-1. Ne bavi se darovitošću, već roditeljstvom ali su mi obrasci tamo izneseni do sad najjviše pomogli da cjelovito pristupim svom djetetu, a i drugoj djeci s kojom radim.
Inače, ona nije bistrić, verbalno je darovita (ne gasi se, kad ne izlaze riječi izlaze iz usta raznorazni zvukovi ili pjesme), oko većine stvari radi drame, ne podnosi autoritet i pravila, nesigurna je i veliki individualac. Ma radije bih da ne zna ni čitati ni pisati ali da imamo s njom kakav takav normalan i ugodan suživot.
Kad se sjetim sebe, ja sam bila sve gore navedeno! a) nikad ne SJEDI na stolici b) ljulja se na stolici, pada , nekad i dvaput u toku jednog sata, c) siše palac U ŠKOLI! Srećom, u moje vrijeme naši roditelji nisu odlazili na informacije...ali njegovi položaji tijela su sve drugo od onog što bi učiteljica htjela vidjeti - dijete koje uspravno sjedi u klupi s nogama na podu. ...I onda dođem na informacije, i od učiteljice pol sata slušam kritiku kako on loše sjedi i kako se vrpolji (ali pritom ne ometa nastavu!), ali do darovitosti još nismo došli u razgovoru. Zapravo, mislim da ga učiteljica uopće ne kuži, nego 1-2X godišnje roditeljski sastanak, i to je to. Moji su učitelji skužili moju darovitost, ali ja nisam. Sama sam sebi bila veći problem, (Kako upamtiti zadaću???). Naravno, i moja mama je bila takva, i moj sin je danas isti ja nekada. Moje prijateljice iz osnovne škole primijećuju "Pa ti si se tek sad , otkad si odrasla, pod stare dane uspjela smiriti, fokusirati i organizirati. Postala si točna, organizirana i puno samopouzdanija nego prije". Pa naravno, zrelost nosi svoje, više mojim tijelom i mojim mislima ne upravljaju podivljali nekontrolirani hormoni.
Sve u svemu, čini mi se da su učiteljice u naše vrijeme , dok su još bile drugarice, a ne diplomirane učiteljice, imale puno više strpljenja i razumijevanja, kao da su današnje učiteljice fokusiranije na "nastavni proces", nego na djecu. Zato sam učiteljici svog sina mirno rekla neka ga pusti na miru, on svojim motoričkim nemirom još ne može upravljati, time on ventilira oluju misli i osjećaja u svojoj glavi, i može ga blago upozoriti, da npr. ne padne sa stolca i ne ozlijedi se, ali ne može mu zbog toga nabijati komplekse.
Inače, slažem se s Peterlin, škola je danas daleko od onog što je nekada bila, i kao da je dio nastavničkog zbora, uz blagoslov nadležnog Ministarstva, odlučio da je 5. razred napravljen za zajedničko učenje i svladavanje gradiva majke i djeteta, a ne razreda i učitelja. Uostalom, pedagogica naše škole fino mi je odgovorila da razumije moju ljutnju i frustraciju, ali da , nažalost, ne postoje mehanizmi kojim bi danas itko u Hrvatskoj mogao natjerati jednog učitelja da djecu u školi stvarno počne i podučavati . Učitelju je danas dovoljno samo da se pojavi na satu, upiše nešto u školski imenik, 45 min rješava križaljke, mobitelira, radi što hoće, pokupi plaću, božićnice, uskrsnice, jubilarne nagrade i dar za djecu, 3,5 mjeseca plaćenog godišnjeg, i nitko mu ništa ne može. A djeca će gradivo , podrazumijeva se, naučiti kod kuće.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom