jos bih nesto dodala.
ja pisem iz pozicije mame 12-godisnje kceri.
kako dijete raste, tako pametan roditelj moze vidjeti neke krive drine, te ih ispraviti.
ja sam neka svoja misljenja revidirala, (u raznim smjerovima), te mislim da je opcenito vazno imati otvorenu i pamet i srce, promatrati dijete, sebe, drugu djecu, citati knjige (za one koji su knjiski tipovi), pokusati reflektirati i samoreflektirati.
ja za sebe mogu reci, da je bez obzira na juulove knjige koje su meni nenadmasne, u skoro svim knjigama sam pronasla puno toga sto mi je pomoglo u razumijevanju i razvitku i sebe i odnosa sa curkom.

pa i u knjizi od winterhoffa. od sitnica (mama dodaj mi voce. ne mogu srce. uzmi sama) do situacija u kojima sam recimo uvidjela da u nekim situacijama reagiram simbioticno (prve svade s priajteljicama, znate ono u razredu tko je s kim... mislila sam da ce mi srce puci. krivo, krivo. pomoci mozes onda kada pruzis saosjecanje i vjeru da ona to moze rijesti sama. kad ti srce puca (jer su tvoje srce i njenosrce jedno, a nisu) ne mozes pruziti ni jedno ni drugo, mada sam sigurana da bi 80% nas reklo na prvu loptu, da je majka kojoj puca srce, prava pozrtvovna majka)

sad u pretpubertetskom stadiju mi je vise nego ikada jasno koliko je vazna ta dualnost: povezanost s djetetom (koja je rezultat vaseg zajednickog zivljenja i ljubavi) i to da te dijete iskreno cijeni i respektira. a tak respekt je rezultat tebe kao osobe, ne to sto skuhas rucak, ili kuhas caj kad je bolesno.