Zanimljiv intervju dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, između ostalog i o vjeronauku. http://www.dalmacijanews.com/Hrvatsk...tome-pisu.aspx
 |
|||
|
|
|||
Zanimljiv intervju dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, između ostalog i o vjeronauku. http://www.dalmacijanews.com/Hrvatsk...tome-pisu.aspx
Pametan čovjek, svaka mu je na mjestu. Ima puno toga iz razgovora za izdvojiti i o tome razmisliti, ja ću ovo:Zdenka2 prvotno napisa
Papa je u svom posjetu Njemačkoj upozorio vjernike da ne budu vjernici samo zbog običaja. Primijetio je kako su agnostici, koji su zbog pitanja o Bogu nemirni, kao i ljudi koji trpe zbog naših grijeha i žele čisto srce, bliže Bogu od rutinskih vjernika koji u Crkvi vide samo aparat, a vjera im ne dotiče srce. Govorili smo o broju deklariranih kršćana, postoje li procjene o broju rutinskih vjernika te o broju “pravih” vjernika. Bi li iz visokih postotaka došli do promila?
- Ne bih se usudio procjenjivati brojeve, ali mislim da Papa pogađa bit problema, pogotovo kada govorimo o zemljama s tradicionalnim kršćanstvom. Mi smo držali vjeru kao nešto što se pretpostavlja, a danas je jasno da se ne pretpostavlja. Pozitivno u svemu je što nam novonastala situacija omogućava da se probudimo i spoznamo da ona masa koja će doći na ovu ili onu feštu od Velike i Male Gospe, koja će u nama stvoriti dojam “koliko nas ima”, nije stvarnost. Stvarnost je nešto drugo, a taj šok koji doživljavamo s tom spoznajom tjera nas na promjenu, a kad kažem promjenu tim prije svega mislim na samog sebe.
Izdvajam dijelove iz razgovora s biskupom:
- Ovim se vraćamo na početak, na raskorak između nas i Crkve. Mnogi Crkvu shvaćaju kao ustanovu koja će im nešto dati, a ne kao zajednicu kojoj i oni svojim biti kršćani čine dio. Takvo gledanje na Crkvu ima katastrofalne posljedice na one koji tako misle, ali i na Crkvu. Svi smo mi Crkva. Kad radimo pastoralni centar, za jednog ili dva imamo konkretno namjeru, ali trenutno nemamo novca, za koga to radimo? Namjera nam jeu sklopu jednog od budućih pastoralnih centara graditi i osnovnu školu. Za koga ćemo je graditi? Crkvi kao ustanovi ona ne treba, ali Crkvi kao zajednici vjernika je potrebna... Jednako je tako i s crkvama, vjeronaučnim dvoranama i svim drugim što Crkva ima, a što ne služi niti treba služiti samo Crkvi kao ustanovi, nego zajednici Crkve, svima onima kojima je Crkva kao ustanova poslana i koji čine Crkvu.Te dodajem opis nas, većine, današnjih, suvremenih katolika u Hrvatskoj, koji je dala MC na ireligijskom topicu:U Hrvatskoj se 87 posto populacije deklarira katolicima, 93 posto kršćanima. Zaboravimo na financije, ali stvaraju li nam ti brojevi lažnu sliku o nama? Svakodnevica demantira da smo katolička zemlja, ukoliko takve uopće i postoje. Zakonodavno tijelo donosi zakone te nerijetko iznosi stavove potpuno suprotne temeljnim načelima katoličke vjere.
- To su podaci iz 91. godine i vjerujem da oni više nisu takvi, međutim postoje dvije stvari. I dalje ne mislim da ti podaci bitno odudaraju od današnje stvarnosti u smislu statističkog podatka. No, ono što nastaje kao novi problem jest što njihovo biti katolik ili kršćanin nije usklađeno s onim biti katolik onako kako to shvaća Katolička Crkva. Sve više katoličkih vjernika svoju pripadnost Katoličkoj Crkvi shvaća isključivo kroz krštenje, pričest, krizmu, eventualno vjenčanje i pokop, dok su stil života i način razmišljanja u potpunoj suprotnosti s vjerničkim. Na kraju, poslušajte samo svakodnevne kolokvijalne razgovore, sve prisutniji je pogled na samu Crkvu kao na zajednicu koja je neka tuđa zajednica, a ne zajednica kojoj pripadaju, čiji su članovi…
Nalazim poveznicu. Kako su čudni putovi Gospodnji, pa me Sv. Duh pohodio dok sam čitala Dawkinsaistovremeno ta većina katolika neće nigdje javno istupiti i reći da ne želi da ih kc svojata za svoje (legitimne, ali njima neprihatljive) zahtjeve. neće se ni pobuniti protiv tih zahtjeva niti ustroja crkve niti bilo čega lošeg što se po njima dešava unutar crkve. uglavnom će šutjeti ili će vikati u svoja četiri zida kako crkva i svećenici ne valjaju, kad im zatreba crkva, koristit će ju, kad im crkva govori nešto što im ne odgovara, bit će presretni što žive u sekularnoj državi, pa imaju slobodu i ne poštivati sve što crkva zahtijeva od njih, nego imaju slobodu vjeru tumačiti sebi kako hoće..
Tako mi od sinoć ne izlazi iz glave da sam i ja dio tog "komotnog katoličanstva" (o mujici da i ne govorim), Crkva je tu neka samoposluga, uđem kado hoću, izađem kad hoću, malo se poslužim, najčešće i ne, iako me stalno pozivaju -dođi, uzmi, posluži se, čak mi se ni to najčešće ne da, nemam vremena, smatram da je Bog jednako i u mojoj kući kao i u crkvi, ne sudjelujem skoro pa ni u čemu, ali izražavam svoje mišljenje, i kritiku, nekad glasno, nekad ne.
E, sad, dolazim i na ono što MC kaže, zašto i to mišljenje i kritiku ne izražavamo dovoljno glasno, zašto nema neke jače "pobune" u situaciji kad se ne slažamo?
Pa možda zato što negdje u dubini duše osjećamo da bi stvarno trebali imati toliko obraza da ne kritiziramo "tuđu kuću" jer da je stvarno naša, da smo tamo stalni posjetitelji, možda bi s više žara mogli reći- gle, i ja sam dio toga, aj, nemoj mi, molim te, stavljati u usta ono što ne mislim.
Ovako, ni simo ni tamo, nit sudjelujemo nit se glasamo. Pošteno.
Ovo je samo moja "nategnuta" teza, naravno da dopuštam kontriranje i pobijanje i svakakva mišljenja.
Polazim od sebe. Kad sam gore nabrajala zašto mi danas jako odgovara baš ova KC, ne povijesna jer bih se tada nemali broj puta istinski prepala, nego ova danas, jedan dio se odnosio baš na to da me nitko ni na što ne tjera, ne povlači za rukav, dođem, odem, nema potjere, nema vrbovanja, čak se i uvrijedim ako mi netko kaže da bih trebala nešto malo više, češće, revnije, više u skladu s deklarativnom vjerom.
Znam da nema toga u nekim drugim religijama, samo se ti izjasni javno protiv nečega u vjeri ili prijeđi na drugu vjeru, nastradao si, ili će te bar progoniti bivši "suborci".
Došlo mi u mozak kako mi tu komociju i slobodu baš lijepo koristimo.
Mislim, drago mi je zbog toga, drago mi je da imam slobodu, zbog svoje "fobije učlanjivanja" i prozivanja, ali ovo me je sve potaknulo na misao koliko slabo sudjelujem u svemu.
Ne znam jesam li uspjela pojasniti odmah na prvu što sam mislila i zašto sam ove dvije stvari povezala, možda nisam, ali probat ću kasnije dodati i precizirati jer obično u startu bude nejasno, netko se nađe prozvan pa reagira, pa se poslije "razjašnjavamo", navodimo primjere i sl.
Mislim da su te ocjene o tome da unutar Crkve nema kritike paušalne - kritike ima, a drugo je što ona možda ne odgovara nečijim očekivanjima.
Rekla bih da "pacifikacija" i "ušutkanost" nije rezervirana samo za vjernike, za njih čak možda i manje nego za većinu, ali ne bih sada širila temu na to.
Poznato je da i među samim svećenstvom i redovništvom postoje razlike i odatle također dolaze kritike. Samo jedan primjer, ako netko poznaje izdavačku djelatnost KS, zna koliko kritičnosti i promišljanja tu postoji. Što se tiče nas laika, razlozi su po mome mišljenju strukturalne prirode - proizlaze iz pozicije laika u Crkvi. Ta pozicija se sada mijenja, nedovoljno brzo, ali se mijenja i naš glas postaje važniji i glasniji nego što je prije bio. Dugo nas nije nitko ništa pitao, pa smo se navikli na šutnju, ali to se mijenja. Glasovi postoje - pogledaj samo vjerski tisak, radio, brojne tribine, rasprave, razne udruge građana- vjernika. Drugi razlog je isto organizacijske naravi - naime, ako samo dođemo u crkvu kao u servis i odemo doma ne sudjelujemo u životu zajednice i time gubimo priliku za kritiku. Svoje mišljenje se ne govori na misi nego u životu zajednice. Svatko od nas trebao bi se angažirati u životu vjerničke zajednice i Crkve i unutar svoje profesije, prema mogućnostima. Mislim da bi kršćani trebali biti radikalniji kritičari ovoga svijeta, a mi smo često premlaki.
Drago mi je da si progovorila o slobodi, jer ja isto tako doživljavam našu vjeru i Crkvu - kao mjesto slobode. Svatko tu može naći svoje mjesto na način kako mu/joj odgovara. U temelju naše vjere je sloboda i to je divno. Ovo što ti kažeš doživljavam i ja - osjećam poziv i dobrodošlicu, ali ne i vrbovanje, nagovaranje, prozivanje. Osjećam se vjernicom, ne "aktivistkinjom" u koje sam, pretpostavljam, ubrojena. Sudjelovanje u vjerskom životu i vjerskoj zajednici nije aktivizam - mislim da je aktivizam kada se vjera poveže s politikom. To je isto legitimno, ali mislim da nije slučaj ni kod koga od nas ovom forumu. Za sebe kažeš da ne sudjeluješ - ja imam drugi dojam - sudjeluješ djelovanjem u svojoj obitelji, u svojoj zajednici, spremna si na dijalog, tolerantna, razmišljaš kritično. Što možeš dalje od toga, to ti znaš. Treba krenuti od sebe, osvrnuti se, odgovoriti sebi na pitanje što ja mogu učiniti i krenuti u to.
zdenka, vrlo konstruktivno, i poticajno, kao i uvijek. Ovo zadnje, koliko sudjelujem, to mi padne na pamet svaki put kad na web stranici naše župe pročitam boldano Kako mogu pomoći?, svijetle tamo ta slova, a ja mislim- kako, pjevati ne znam, neko vrijeme sam čitala čitanja, vrlo kratko, čitati znam, ali sad ni to, ne mrdam se iz kuće otkako sam rodila. možda da učim djecu u crkvi decoupage?
Bezveze lupam, nije to bitno.
Vjerujem da je "rješenje" za oživljavanje Crkve i svih nas unutar nje u malim zajednicima koje su danas "buknule" i brojne su. Ostalo mi je u sjećanju, u Taboru, kad je došlo nekih pet-šest ljudi, čula sam ih u prolazu kako pričaju, oni nisu došli zbog sebe, pripadaju maloj molitvenoj zajednici kojoj je glavno poslanje da se sastaje i moli za druge ljude, u potrebi, najčešće za one s teškim tjelesnim bolestima ili u drugim potrebama. Oni ne mole ko ja, za svoje sebične ciljeve (iako prirodne i normalne i poželjne), za zdravlje djece, moje i muža, za život, za obitelj, tu i tamo i za nekoga bolesnoga za koga znam da je u potrebi pa se i tu angažiram, ali oni jako puno vremena posvećuju drugima, poznatima i nepoznatima,moleći za druge. Predano i uporno.
To je samo jedan dio tog "sudjelovanja".
Samo podcrtavam, kao nešto čega se sama nisam sjetila, o povjesnoj i sadašnjoj ulozi laika unutar Crkve.
ovo sam sve navela figurativno, osobno to ne smatram, ili više ne, znam da je Bog svugdje, ali nalazim bolje načine i doživljaje vjere baš u crkvi kao ustanovi, nabrajala sam ovdje redom stvari za koje vjerujem da mnogi vjernici ili pomisle ili barem tako žive kao da to misle, u nekim fazama svog života, kako nalazimo alibije i opravdanja koja ne bismo trebali.
Sjetila sam se ovog tvog razmišljanja kad mi je ovoga tjedna prispio u ruke ovaj tekstić: "Crkva je prostor koji Krist nudi u povijesti, gdje ga možemo susresti, jer joj je on povjerio svoju riječ, krst po kojem postajem djeca Božja, svoje Tijelo i svoju Krv, milost opraštanja grijeha u sakramentu pomirenja, iskustvo zajedništva koje je odraz otajstva samog Presvetog Trojstva, snagu Duha Svetoga koji rađa ljubav prema svima". (poruka s 13. opće redovne Biskupske sinode 2012).
Crkva nije savršena, jer je čine ljudi, a ljudi nisu savršeni. U razmišljanju o tome uvijek polazim od sebe - ne tražim savršenstvo od sebe, pa ga još manje mogu tražiti od drugih. Ali, takva kakva je, sa svim nesavršenostima, prijeporima, greškama Crkva je taj naš prostor u povijesti koji imamo za susret s Bogom. Zajedništvo je bitno: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime i ja sam tu među njima".
Pravila pisanja postova
