odgoj u duhu vjere 5

[Ifigenija]

X
I što vrijeme više protječe i što sam svjesnija da sam vjerojatno prešla polovicu ovozemaljskog puta, to me više muči u kojoj ću fazi biti na samom kraju tog puta. I vjera ima uspone i padove i preostaje samo molitva da mi tamo gdje sam slaba Bog podari jakost. U svakom trenutku, pa i na samom završetku ovozemaljskog života.

Meni je tek nedavno sinulo kako je tražiti da budem nešto na van guba-truba, ili da radim stvari "kako treba" posve bezvezno i počela sam shvaćati kako i naše najjadnije stanje duše i vjere i našeg djelovanja može biti dovoljno i dobro i može biti ono što Bog želi - ako stavimo to što jest u Božije ruke, i umjesto da tražimo da Bog narihta nas prema našoj ideji vjere, svetosti i dobrog života, da u tom svom stanju, raspoloženju i vjerskoj kondiciji vidimo ono što Bog želi.

Zapetljala sam se, hoću reći da nam možda i ne treba jakost, dapače, nego baš slabost, da hodamo po vjeri, da hodamo iako možda ne bismo trebale moći hodati, i idemo tamo gdje nemamo, ne možemo, ne znamo i nismo. Možda taj osjećaj bijede i slabosti vrijedi više nego osjećaj da smo baš prave vjernice, za plus 5.

Ne znam jesam li jasna :/