Smijem li ja malo? U zadnje mi vrijeme brišu postove i na vjeronauku i na porodima, ali ovdje je previše priče, pa valjda će proći nezapaženo, a i pisat ću nezanimljivo
Tri prethodna dana provela sam u Rimu, hotel do Vatikana i svako jutro i večer ja u srcu Katoličke crkve. Uđeš unutra, odmah pomisliš: čovječe, kako si malen...
Ali, tamo jest nešto u zraku, nešto te obavija, strahopoštovanje čini mi se. Prema tradiciji, prema umjetnosti, prema Bogu? Ili sve zajedno?
I bili smo na misi, nedjeljnoj. I baš sam se dobro osjećala, i očenaš na hrvatskom govorila,( ali pasao je i uz talijanski svećenika) i mir ljudima davala. I baš sam se dobro osjećala. Ma, baš dobro. I gledam pokrete svećenika, uvijek isti, pa gdje na svijetu misa bila i mislim si ja, pa neka je to dijelom i predstava, ali stvara mir u meni.
Nikad ja neću biti veliki vjernik, previše si pitanja postavljam, ali nisam ni nevjernik, jer...nešto jest. Sad, da li me priznaju takvu kakva jesam, živim po pravilima morala i dobrote, lijepo mi je u crkvi, djeca krštena, a dalje im na volju...
