Citiraj Zdenka2 prvotno napisa Vidi poruku
Zanimljiv intervju dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, između ostalog i o vjeronauku. http://www.dalmacijanews.com/Hrvatsk...tome-pisu.aspx
Izdvajam dijelove iz razgovora s biskupom:

- Ovim se vraćamo na početak, na raskorak između nas i Crkve. Mnogi Crkvu shvaćaju kao ustanovu koja će im nešto dati, a ne kao zajednicu kojoj i oni svojim biti kršćani čine dio. Takvo gledanje na Crkvu ima katastrofalne posljedice na one koji tako misle, ali i na Crkvu. Svi smo mi Crkva. Kad radimo pastoralni centar, za jednog ili dva imamo konkretno namjeru, ali trenutno nemamo novca, za koga to radimo? Namjera nam jeu sklopu jednog od budućih pastoralnih centara graditi i osnovnu školu. Za koga ćemo je graditi? Crkvi kao ustanovi ona ne treba, ali Crkvi kao zajednici vjernika je potrebna... Jednako je tako i s crkvama, vjeronaučnim dvoranama i svim drugim što Crkva ima, a što ne služi niti treba služiti samo Crkvi kao ustanovi, nego zajednici Crkve, svima onima kojima je Crkva kao ustanova poslana i koji čine Crkvu.
U Hrvatskoj se 87 posto populacije deklarira katolicima, 93 posto kršćanima. Zaboravimo na financije, ali stvaraju li nam ti brojevi lažnu sliku o nama? Svakodnevica demantira da smo katolička zemlja, ukoliko takve uopće i postoje. Zakonodavno tijelo donosi zakone te nerijetko iznosi stavove potpuno suprotne temeljnim načelima katoličke vjere.
- To su podaci iz 91. godine i vjerujem da oni više nisu takvi, međutim postoje dvije stvari. I dalje ne mislim da ti podaci bitno odudaraju od današnje stvarnosti u smislu statističkog podatka. No, ono što nastaje kao novi problem jest što njihovo biti katolik ili kršćanin nije usklađeno s onim biti katolik onako kako to shvaća Katolička Crkva. Sve više katoličkih vjernika svoju pripadnost Katoličkoj Crkvi shvaća isključivo kroz krštenje, pričest, krizmu, eventualno vjenčanje i pokop, dok su stil života i način razmišljanja u potpunoj suprotnosti s vjerničkim. Na kraju, poslušajte samo svakodnevne kolokvijalne razgovore, sve prisutniji je pogled na samu Crkvu kao na zajednicu koja je neka tuđa zajednica, a ne zajednica kojoj pripadaju, čiji su članovi…
Te dodajem opis nas, većine, današnjih, suvremenih katolika u Hrvatskoj, koji je dala MC na ireligijskom topicu:

istovremeno ta većina katolika neće nigdje javno istupiti i reći da ne želi da ih kc svojata za svoje (legitimne, ali njima neprihatljive) zahtjeve. neće se ni pobuniti protiv tih zahtjeva niti ustroja crkve niti bilo čega lošeg što se po njima dešava unutar crkve. uglavnom će šutjeti ili će vikati u svoja četiri zida kako crkva i svećenici ne valjaju, kad im zatreba crkva, koristit će ju, kad im crkva govori nešto što im ne odgovara, bit će presretni što žive u sekularnoj državi, pa imaju slobodu i ne poštivati sve što crkva zahtijeva od njih, nego imaju slobodu vjeru tumačiti sebi kako hoće.
Nalazim poveznicu. Kako su čudni putovi Gospodnji, pa me Sv. Duh pohodio dok sam čitala Dawkinsa .
Tako mi od sinoć ne izlazi iz glave da sam i ja dio tog "komotnog katoličanstva" (o mujici da i ne govorim), Crkva je tu neka samoposluga, uđem kado hoću, izađem kad hoću, malo se poslužim, najčešće i ne, iako me stalno pozivaju -dođi, uzmi, posluži se, čak mi se ni to najčešće ne da, nemam vremena, smatram da je Bog jednako i u mojoj kući kao i u crkvi, ne sudjelujem skoro pa ni u čemu, ali izražavam svoje mišljenje, i kritiku, nekad glasno, nekad ne.

E, sad, dolazim i na ono što MC kaže, zašto i to mišljenje i kritiku ne izražavamo dovoljno glasno, zašto nema neke jače "pobune" u situaciji kad se ne slažamo?
Pa možda zato što negdje u dubini duše osjećamo da bi stvarno trebali imati toliko obraza da ne kritiziramo "tuđu kuću" jer da je stvarno naša, da smo tamo stalni posjetitelji, možda bi s više žara mogli reći- gle, i ja sam dio toga, aj, nemoj mi, molim te, stavljati u usta ono što ne mislim.
Ovako, ni simo ni tamo, nit sudjelujemo nit se glasamo. Pošteno.
Ovo je samo moja "nategnuta" teza, naravno da dopuštam kontriranje i pobijanje i svakakva mišljenja.
Polazim od sebe. Kad sam gore nabrajala zašto mi danas jako odgovara baš ova KC, ne povijesna jer bih se tada nemali broj puta istinski prepala, nego ova danas, jedan dio se odnosio baš na to da me nitko ni na što ne tjera, ne povlači za rukav, dođem, odem, nema potjere, nema vrbovanja, čak se i uvrijedim ako mi netko kaže da bih trebala nešto malo više, češće, revnije, više u skladu s deklarativnom vjerom.
Znam da nema toga u nekim drugim religijama, samo se ti izjasni javno protiv nečega u vjeri ili prijeđi na drugu vjeru, nastradao si, ili će te bar progoniti bivši "suborci".
Došlo mi u mozak kako mi tu komociju i slobodu baš lijepo koristimo.
Mislim, drago mi je zbog toga, drago mi je da imam slobodu, zbog svoje "fobije učlanjivanja" i prozivanja, ali ovo me je sve potaknulo na misao koliko slabo sudjelujem u svemu.
Ne znam jesam li uspjela pojasniti odmah na prvu što sam mislila i zašto sam ove dvije stvari povezala, možda nisam, ali probat ću kasnije dodati i precizirati jer obično u startu bude nejasno, netko se nađe prozvan pa reagira, pa se poslije "razjašnjavamo", navodimo primjere i sl.