Sudim prema onom što čitam, a čitam upravo zacemtentirani stav za kojeg mislim da ne može donijeti puno dobroga. Naglašavam: MISLIM, kao što u svojem postu potrebljavam riječi "čini mi se, smatram....". Imam li na to pravo? Griješim li što to iščitavam iz Ivaninih postova? (pitanje je retoričko-ne moraš se truditi odgovoriti).
A ako dijete kroz grčeviti plač ponavlja: "Mama će me ubiti, izbacit će me iz kuće, PONOVO sa mnom neće progovoriti ni riječ danima (znači ponavljalo se i zbog bezazlenijih stvari)...." i sve to čujem na vlastite uši onda djelomično imam pravo zaključiti da taj odnos majka-kćer nije temeljen na povjerenju i da je majka negdje ipak zakazala. Možda baš u tvrdim stavovima iz kojih je dijete pročitalo navedeno.
I ne namjeravam se raspravljati: ionako je to uzaludno na ovom mjestu. Samo pokušavam Ivani i istomišljenicama predočiti kako bi to možda moglo izgledati jednog dana i sa sigurnošću tvrdim da moja kćer, zbog odgoja kod kuće, neće nikada biti u prilici da sumnja u majčinu ljubav i odanost. Za djecu odgajanu drugačije na sreću postoji zdravstveni odgoj pa da im barem ne ispašta fizičko zdravlje kad to već mora psihičko.
Pa-pa!





Odgovori s citatom