a,da , covjek navikne bas na sve.
neki dan sam nekom na pp pisala kako i ja prolazim kroz razne faze gotovo svaki dan.
dakle,bude perioda kad su mi hormoni na normlanoj razini,pa sam i sama tad "normalna".
tad najcesce pisem na forumu, zato ste svi stekli dojam da sam uvijek euforicna.
necu da kvarim dojam,ja zelim svakoj od vas da budem tu podrska,naucila sam da je to jako vazno kad covjek saznaje sa cim se mora boriti.
ja se sjecam ko mi je pruzao podrsku kad sam prije 7 godina pisala svoje razocarenje .za mene najtuznije od svega je sto sam neki dan razmisljala kako su na ovoj temi sve nove cure, a one moje suborke sa kojim sam se druzila prije 7 godina, su uglavnom pronasle svoj put...kakav god bio.
nasle su neko zadovoljstvo,samo ja zivim u iluziji da ce se desiti bas nama neko cudo.ustvari,ja i nemam izbora.niti jedna druga opcija , sto zbog religijskih , sto iz mojih licnih uvjerenja mi nije prihvatljiva, pa moram da radim nesto,jer jednostavno ne mogu da dignem ruke u 30.godini!
moram reci kako sam juce bila na kafi sa jednom poznanicom i pricala mi je kako je razmazena,kako je naucila sve da ima, kako je nezadovoljna mnogim stvarima, kako ju svi nerviraju jer pitaju za bebu ,a ona zeli da se ostvari kao modna kreatorka... da sjedimo nas dvije prije 2-3 godine,ja bih popizdila,plakala, ljutila se sto je tako nezahvalna na svemu sto ima.
juce sam "hladno" sjedila na povjetarcu, razmisljala o svom muzu sa kojim sam ujutro imala raspravu oko neke njegove grozne osobine koja me uzasno nervira,i na kraju njene price rekla: koliko si sretna,nazalost,nemas pojma...ti pricas kako nisi sigurna da li bi se ponovo udala za svog muza, a ja kazem da BIH OPET SVE PONOVILA!
tuzna prvotno napisa
