Evo napisat ću pa me možda i osude, nama socijalizacija i preogoj nakon što je, nakon svega, pas ugrizao mamu za ruku, zbog kojeg je išla doktoru i ništa nam od srama isprva nije rekla (jer je ipak u tog psa puno ulagala, ne mislim samo financijski), nije padala na pamet. Vjerojatno ni mi nismo najbolje postupili - dali smo ga na udomljenje ženi s kućom, ne rekavši pritom ni jednu riječ o tome što je bilo, niti da pokazuje očnjake i reži kada jede. Jesmo li dobro postupili?
To nam se činilo najboljim rješenjem, za tu ženu srećom nije bilo posljedica (ili ih niti ona nama nije htjela priznati). Pas je nakon toga kako sam napisala poginuo nesretnim slučajem.
 |
|||
andream prvotno napisa
