Ja sam PROTIV, jednostavno i jasno osjećam da za nije uredu

A moja mama je ZA, i svaki dan me zove i pita da li sam promijenila mišljenje. Izvlači da je samnom hodala u prvoj šetnji za plodnost pa bi ja sada zbog toga morala glasati za. Trudna sam, pod kraj 6og mjeseca, ona me je pratila na transfer i kako me je trebalo čekati otišla je u obližnju crkvu. Postupak je uspio, kaže zaslugom njenog zagovora, svaki dan ide ujutro u tu istu crkvu na misu iako joj nije u kvartu i poslije te mise me nazove i jelte pita jelda da si za?? Danas ju ja pitam a dobro zašto bi to uopće trebalo pisati u ustavu, kada kažeš da se tako i tako neće nikome ograničiti prava. Kaže da je to sve relativizam!!! Ja znam moju majku, to je preteška riječ za nju, zapamtila ju je i pokušala ponoviti obrazloženje koje je slušala, nije joj baš uspjelo. Sada mi pada na pamet da joj lažem i kažem da sam za, jer mi srce puca kako je zatvorena, ograničena no nije bila puno bolja ni u svezi MPOa ali eto mi se našli u toj priči pa je brzo prihvatila.

A imam usađen neki strah, od Boga, od sudbine, da ne smijem lagati, da ne smijem požeti nekome zlo, da ne smijem osuđivati, da ne smijem ismijavati a imam osjećaj da sve to radim i sram me. Jer najviše od svega želim da se ovo dijete pod mojim srcem rodi u društvu bez ograničenja jer si malo drugačiji, da neće trebati svoje odluke stalno propitkivati da li će koga povrijediti, da živi sretno....