a recimo situacija.
u parku ste i vrijeme je za doma, a dijete neće ići doma. recimo, 5-godišnje dijete.
prvo kažeš - idemo doma.
neeeeeeećuuuuu. još 5 minuta. (legendarnih 5 minuta - ja sam uvijek uračunala 2x5 minuta u prvu objavu da idemo doma).
ajde može, još 5 minuta.
ako ti se jako žuri, onda skratiš tih 5 minuta na 3, šta petogodišnjaci znaju što je 5 minuta.
evo, prošlo je 5 minuta, sad idemo doma.
neeeećuuu, još 5 minuta moooooliiiim te mama.
dobro, može još 5, al onda je gotovo.
nakon slijedeće 2 minute e sad idemo, sad je dosta.
alii zašto?
e sad, ovo je ključni trenutak, tu treba imati valjan razlog. i isto tako biti spreman pojesti go*no i popustiti, hebi ga, ako inzistiraš bezveze na odlasku jer se tebi ide doma.
puno puta u principu nema nekog valjanog razloga da se mora ići doma, a djeca su još u parku.
dakle, hebi ga, zaletio si se, prerano si rekao idemo doma, štaš sad inzistirati, vrijeme je za popuštanje. ono, nekakvi trivijalni razlozi poput moraš ići u kadu. ko da druga djeca ne moraju. i ko da se svaki dan treba kupati, malo šporkice nikoga nije ubilo.

ako je razlog dovoljno uvjerljiv - onda obično ne bude problema. naravno, nakon produžetaka. ono - mora se. recimo, negdje idemo. vide ti po faci da nema druge.

a ako se odlučimo na inzistiranje no matter what, a zna se desit i da je takva odluka donijeta u trenu, znate ono - e sad ću baš biti dosljedna, dosta me to dijete zahebavalo, utrpat ću te u tu kadu pa nek je pun park djece baš me briga, e onda slijedi - objasnila sam ti, idemo, za ruku, dreka ko da ih kolju, povuci - potegni, borba, i doguraš ih nekako do kuće.

a iz parka te gleda tanči i ekipa i misle si - jadna ova, ne zna odgajati djecu, vid mojih kako su dobri i poslušni, a ovi samo taki divljaci.