Potpis na Cvijetu, imam jednog takvog. Većinu ratova vodimo jer je on tako mali, a u glavi tako veliki. Pa ja moram neprestano potiskivati svoj majčinski strah i omogućiti mu što više slobode. Što nije loša stvar, jer mu usput možeš natovariti i više odgovornosti i obaveza
Za njega ne postoji NE kao odgovor. U zadnje vrijeme se sve više dogovaramo, cjenkamo, ali vidim da mu to daje osjećaj da ga poštujemo i da mu dajemo na važnosti, i stvarno ispunjava svoj dio dogovora. Ja bih npr. tvom sinu dopustila da pali vatru šibicama, ali uz nadzor odrasle osobe. Dopustila bih mu i da ponese tu osobnu u vrtić, ali bih se dogovorila s njim i odgajateljicom da je pokaže prijateljima, i da je onda odgajateljica spremi u torbu.
To su jednostavno takvi karakteri.
Mlađem sinu je dovoljno da kažem ne bez ikakvog objašnjavanja, on će odmah poslušati. Ako se i pobuni, za koji minut ga već prođe. Što opet, po meni, nije dobro, ne znam dokle će ga tolika poslušnost i blag karakter dovesti u životu.
Stariji se buni i grebe svim kandžama, ali voljela bih nekad odmoriti glavu od silnih razgovora, pregovora, objašnjavanja...
Eh, nikad na zelenu granu s njima