Ufff, nezgodno.
Moj mlađi od malena isto osjeća potrebu za osamljivanjem koju ne može uvijek zadovoljiti - on i brat dijele jednu sobu, pa nemaju uvijek mogućnosti za to. Rješenje si je našao sam baš negdje na ulasku u školsku dob - pustili bi ga van, pred zgradu, uz nadzor s balkona. I danas voli sam izlaziti, ima određena ograničenja koja poštuje, a mi smo naučili poštivati njegovu potrebu za samoćom pa se trudimo to mu omogućiti. MM i drugi sin odu nešto zajedno raditi, a on ima sobu sat vremena samo za sebe. Profunkcioniralo je bolje u nekom trenutku kad je dijete naučilo samo sebi nalaziti zabavu (mislim da je prijelomni trenutak bio 2. razred oš kad smo ga upisali u glazbenu školu - našao se u tome i do zadnjeg dana ostao najbolji u svojoj generaciji na svom instrumentu, evo jučer je pokupio svjedodžbu).
* * *
Što predložiti? Ima li kakva aktivnost koju tvoje dijete voli? Čovječe ne ljuti se, šah, čitanje knjiga, crtanje, igre vodom u kadi (da se ne prisjećam koliko puta su moji dečki prali legice u lavoru jer ih je to zabavljalo iako nije bilo potrebe), štajaznam kuhanje, sudjelovanje u bilo kakvoj aktivnosti? Pospremanje kuće (koliko puta su moji napravili veći nered nego prije jer su "pospremali"), ali je upalilo.
Da li bi vrijedilo upisati ga u neku školu stranih jezika za klince? Ako ne nauči, možda tebi pomogne tih 2x1h tjedno mira i tišine? Nađi nešto takvo gdje on može biti bez tebe. Ne znam. Probaj....





Odgovori s citatom