Meni ova tema budi dvojake osjecaje. S jedne strane imam dojam da je reakcija otvaracice pretjerana, na trenutke osjecam da je presubjektivna i da ne idi situaciji cisto. To je samo dojam jer raspolazemo sa premalo informacija. S druge strane moje iskustvo srednje skole i zaista ogromne nepravde koja je granicila sa zlostavljanjem jednog dijela profesora mi i dan danas budi veliku gorcinu. Moji roditelji su bili itekako upuceni i skloni zakljuciti da se radi o djecjem pretjerivanju. Tek na kraju srednjoskolskog obrazovanja, na maturalnoj veceri, kada su mi se neki od profesora ispricali samoinicijativno, dobila sam potvrdu da nisam bila luda i projektivna. A jos su mi godine trebale da to probavim na emocionalnom nivou. I dan danas kad nekom pricam tu pricu govorim stvari poput: To je stvarno bilo tako, ima jos djece koja su bila prisutna i svjedocila. I dalje imam osjecaj da mi ljudi nece vjerovati. Prica je preopsezna da ju ovdje iznosim, ali ja kao roditelj bi se na mjestu otvaracice teme pokusala orijentirati prema svom djetetu. Ukoliko je on zaista ravnodusan prema zoj situaciji, pustila bih sve s mirom. Ukoliko nije borila bih se. Slazem se da se u vecini ovakvih situacija radi o roditeljskom pretjerivanju, no ponekad to nije slucaj, i koliko god izvana, s odrasle pozicije, situacija izgledala bezazleno i nevazno djeci moze biti jako bolno.