ovo je teški OT i ventilana, ne morate čitati
mada, kad se spominju nepravde mene jedna žulja već (e neću reći koliko

) godina
1. gimnazije (tadašnji centar za kulturu i obrazovanje)
i u prvom polugodištu ona koja je predavala (neću je nazvati profesoricom, neću, neću) ono i dsz uhvati jednog dečka i mene kako razgovaramo na satu, digne nas da ponovimo što je zadnje rekla, mi nemamo pojma, ona nama 1 i to u znanje i na polugodištu imam zaključeno 2
drugo polugodište se trudim, predavanja pisala na papire i uredno prepisivala u bilježnicu (da, u 1. srednje nam je gledala urednost bilježnice

)
precrtavam crteže iz knjige u bilježnicu, još sad mi je pred očima crtež "paštete" i noge koja se spušta na nju
i imam 4, na granici s 5
i pomirim se imati ću 3, 2 prvo polugodište, 4 drugo, to je 3
i ona zaključuje, i ide abecedom i cura, inače najbolja u razredu, prvo polugodište imala 3, drugo 5
i ona njoj zaključi 5 za kraj i kako njoj zaključi, zvonilo, nastaviti će drugi put
i sada meni nada, ako je njoj zaključila 5, mogla bi i meni 4
i već vidim tu četvorku i stvaram shemu, navući ću stručnu praksu na 5 i još jednu ocjenu što mi se nije dalo natezati do tada i proći ću s 5
neće ih proći samo 4 kako je do tada trebalo, već ću i ja
do tada nisam o tom razmišljala, i ja sva puna nade čekam idući sat ono i dsz
i drugi sat ova zaključuje
i meni zaključi 3
ja pitam mucavo, bi li mogla odgovarati za 4
a ona meni kako mislim od 2 i 4 dobiti 4 za kraj
bilo mi ružno reći, a kako ste od 3 i 5 dali 5 L...
ko sada se sjećam, nakon sata je bio veliki odmor, svi su otišli van, ja sam sjela na hodnik i plakala
ko ljuta godina
prišla mi je prof iz glazbenog ja nisam mogla riječ reći
nikad prije, nikad poslije, nisam plakala radi ocjene
i dan danas me boli ta nepravda
sry na uzurpiranju teme, samo hoću reći da znam kako boli nepravda
nije mi to utjecalo dalje na život, nikako, ali i danas kada čujem za tu osobu pomislim ono što jedan čovjek drug i starješina ne bi smio