Po meni su u većini Ifigenijinih postova ključne riječi: pričekaj malo s poslom ako ikako možeš. Vjerujem da bi mnoge majke, samo kad bi mogle financijski i iz drugih razloga, ostale kući sa svojom djecom do 3 godine života najmanje. Rijetke su danas obitelji u kojima otac zarađuje toliko novca da može osigurati ženi i dvoje, troje djece pristojan život. Govorimo i o kreditima za stan, o uzdržavanju npr. dva automobila, djeca trebaju puno toga, škola, treninzi, hrana itd, itd. Po meni je, znači, prvi preduvjet da otac ima prihode kojima može osiguravati potrebe svoje obitelji, da je to dogovor dvoje ljudi u kojem žena preuzima tu ulogu biti doma s djecom. Probala sam i znam o čemu govorim jer sam sa zadnjim djetetom bila 2 godine na porodiljskom, ne 3 koliko sam mogla i bilo mi je prekrasno kući s klincima. Profitirali su svi i veliki i mali jer je jedan kretao u 1. razred, veći je bio prvu godinu bez boravka, mama je bila stalno s njima, svaki dan topli doručak, fini skuhan ručak po želji, uvijek su otišli iz kuće prikladno obučeni, ispraćeni s poljupcem.... Da ne govorim što im je to značilo emocionalno, koliko smo vremena proveli u igrama, razgovorima....Nije nam ništa falilo i putovali smo, išli na more, nismo morali stezati remen. Ali, znali smo da je to privremeno. Vratila sam se na posao i sada je tu neki drugi ritam, ali to je izbor mene i mog muža. Sretna sam da sam mogla produžiti i tu godinu, ne ići s godinu dana starosti djeteta na posao jer znam puno žena koje su imale pravo na trogodišnji porodiljni, ali ga zbog kredita i drugih obaveza nisu mogle iskoristiti. Druga je stvar da znam i žene koje su ostale kući, prividno su s tim zadovoljne, ali se stalno opravdavaju: ja sam stalno s djecom, i to je posao, pospremam, nabavljam, kuham...i ja tu zaradim novce kao i žene koje rade. Pa i žene koje rade moraju raditi sve to nabrojano. Moja poanta je da svatko ima svoj izbor, bitno je da je sa svojim izborom zadovoljan, a ne da mu je nešto nametnuto.