Ovo je istina. Mjesecima razgovaramo o nečemu ( tj. ja govorim, on ignorira), i onda jedan dan on se toga drži kao da se to samo po sebi razumije, kao da ovih mjeseci prije nije ni bilo.Anemona prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Ovo je istina. Mjesecima razgovaramo o nečemu ( tj. ja govorim, on ignorira), i onda jedan dan on se toga drži kao da se to samo po sebi razumije, kao da ovih mjeseci prije nije ni bilo.
vidim da ste prežvakali ovu slagalicu, ali moram se nadovezati.E, to da. Bila sam prije 2 i pol godine na Rodinoj radionici "Ne! po guzi!". Kako odgajati dijete bez batina. Voditeljice su nam postavile pitanje koji je nama problem u odgoju. Ja sam pitala kako postići poslušnost. One su savjetovale da djetetu u slučaju neposluha uskratimo neku privilegiju.
I funkcionira.Mislim, nije mi baš drago što moram tu i tamo prijetiti, vrlo rijetko sam i prisiljena neku igračku spremiti izvan dohvata na neko vrijeme.
Kod nas bi to bilo ovako: - Ljubavi, idemo sada prati rukice.
- Ne bi sad prala...
- Moramo prati da mi ne budeš bolesna, ruke su prljave, bile smo vani. Ako ne peremo ruke, pa stavimo prste u usta, dođu nam bakterije. (Za vrijeme ovoga je nježno usmjeravam u željenom smjeru, gurkajući je ispred sebe prema kupaonici.)
Ona začuđeno sluša, ulazi u kupaonicu. (Ovo se kod nas već zbilo.)
Ako to ne bi pomoglo, rekla bih: - Onda će mama morati oduzeti novu slagalicu.
U tom slučaju moja malena obično popušta. Ako ne, ja stvarno slagalicu odnesem, nema je. Samo, treba uzeti nešto do čega je djetetu stalo.:Unsure:
Barem kod nas, ovo funkcionira bez greške. Ne želim da moje dijete ostane bez svih igračaka. Ali ne želi ni ona.
Nekako mi zvuči kao ucjena... ja kad već ucjenjujem gledam da bude nešto što ima veze sa situacijom. Ovdje bih rekla radije "ne možeš jesti ručak ako imaš prljave ruke" (jasno mi je da bi nekoj djeci to zvučalo kao nagrada) ili "dirala si psa, moraš oprati ruke da ne dobiješ gliste". Ili eventualno kad hoće još crtića zaprijetim da neće sutra uopće biti crtića jer me nervira plakanje kad smo se dogovorili koliko će ih gledati. Ali da joj oduzmem najmiliju igračku to bi trebala biti beba koja govori mama i tata a to ne mogu jer je već i ja počinjem personificirati.
Po potrebi operem ruke na silu. Ionako su te situacije kad ne surađuje većinom uzrokovane nečim izvanrednim, npr umorna je, ili se raspištoljila jer joj je došla sestrična, pa je bolje riješiti to na brzinu. Nije u tako žestokoj fazi kao Nadja, ali mislim da uvijek u takvim situacijama treba naći uzrok jer on uvijek postoji.
Pomaže i koncentracija da kad mi je nešto bitno to kažem ozbiljno, uz mrki pogled, ali baš pred par dana sam se jednostavno počela smijati i nikako da prestanem, mala me gledala u čudu
ja se na ovoj temi nekako najviše slažem s medinim postovima.
moja M je jako sličan karakter, stvarno me zna izluditi do kraja.
nikakve prijetnje, ucjene, objašnjavanja, kazne - to niš ne pali.
najbolje pali, iako ni to uvijek, kako ja to zovem, svjesno popuštanje
dakle, kad kažem sad - to nije sad. nego sad plus bonus.
npr. prije spavanja čitamo 2 priče. i to naglasim - saaamo dvije priče, da znaš. ovaj put SAMO dvije priče i ni jednu više. onda ona kaže dobro - u tom trenutku, prije nego što krenemo s čitanjem, to joj se čini beskrajno puno čitanja
nakon što iznenađujuće brzo pročitamo obje priče, onda ona kaže - mama, još jednu.
onda ja kažem - NE, rekli smo dvije.
i tako se natežemo jedno 5 minuta.
onda kad je već na rubu urlikanja (ovo je ključni trenutak - ne smije se prije popustit jer ako prebrzo dobije još jednu, nakon nje će ići opet isto - još jednu) ja kažem, ajde dobro, još jednu.
i onda je sva sretna što je postigla svoje, preveslala mamu, pročitamo još jednu priču i gasimo svjetlo.
i još nešto, ako imam vremena se natežem, glupiram i pustim da se oblači pol sata.
ako nemam vremena, onda ju znam i nasilu obuć.
zna da nema vremena za glupiranje i gotovo.
isto tako s pranjem ruku. kako kaže pomikaki, po potrebi - oprem na silu, bez imalo grižnje savjesti.
može bit da postoji, ali ne pada mi na pamet opravdavati histeriju oko ne pranja ruku, s time što je gladna, umorna itd.ali mislim da uvijek u takvim situacijama treba naći uzrok jer on uvijek postoji.
e da, meni ovo s privilegijama nekako je više upotrebljivo za stariju djecu.
to koristim s J. jako rijetko istinabog, ali tu nam je univerzalna kazna - nema parka. koja funkcionira.
a M je u tom trenu jedina privilegija koja ju interesira ta da može bit doma s prljavim rukama. kakva slagalica.
i moje tehnike su slične kao cvijetine. Zvuči prilično popustljivo, ali ima situacija kad su pregovori, navlačenje i zafrkancija mogući i onda to pretvaramo u igru, ali kad se ne može onda nastojim biti jasna. I zapravo, čini mi se da je učinak sasvim ok (ili je to takvo prilagodljivo dijete) pa ako je jedan dan pranje ruku na silu, drugi dan kao da ničeg nije bilo, sama pere ruke bez prigovora
Jedino zube joj ne mogu oprati na silu i za to mi treba najveća koncentracija. Tu mi pomaže da ako dođe do prevelikog navlačenja uvedem igrača s klupe - mm-a, koji ulijeće svjež i odmoran
Za zube je bila idealna prilika da demonstriramo Grica i Greca kad je jeo makovnjaču prije spavanja. Onda su na četkici ostali crni Gric i Grec i napokon je dijete vidjelo da postoje.
I moja tehnika je "popusti kad možeš" i mislim da funkcionira savim ok.
e baš tako.ipa ako je jedan dan pranje ruku na silu, drugi dan kao da ničeg nije bilo, sama pere ruke bez prigovora
i s rukama i sa svim.
a sa zubima, opet pomaže kad joj nešto popustim.
jako to cijeni
kad vidi da mora oprat zube, a ne da joj se, onda je slijedeće pitanje - ali bez kalodontaaaa!!!
onda ja kažem, ajde može i peremo bez kalodonta.
sve u svemu, da se razumijemo, nije poslušno dijete. za imat poslušno dijete, treba dosljednost.
šta jest jest, najmanje problema imamo tamo gdje ja nisam popuštala - tipa AS, ruka na cesti i sl.
al tolika dosljednost bi meni bila preveliki stres, za moju psihu i moj karakter.
Ti si moja srodna duša.al tolika dosljednost bi meni bila preveliki stres, za moju psihu i moj karakter.
Totalni potpis, pogotovo na zadnji pasus...e baš tako.
i s rukama i sa svim.
a sa zubima, opet pomaže kad joj nešto popustim.
jako to cijeni
kad vidi da mora oprat zube, a ne da joj se, onda je slijedeće pitanje - ali bez kalodontaaaa!!!
onda ja kažem, ajde može i peremo bez kalodonta.
sve u svemu, da se razumijemo, nije poslušno dijete. za imat poslušno dijete, treba dosljednost.
šta jest jest, najmanje problema imamo tamo gdje ja nisam popuštala - tipa AS, ruka na cesti i sl.
al tolika dosljednost bi meni bila preveliki stres, za moju psihu i moj karakter.
(osim ono bez kalodonta - moja hoće s pastom za velike ljude
Da, i mi tako popuštamo, a pregovore vodimo po cijele dane.
Npr. mogu dobiti još pet minuta za igru? Možeš. A deset?
Meni taj "odgoj" najbolje ide kad sam iskrena tj. kad iskreno kažem ovo može, ono ne može, a ne iz nekih principa.
Npr. ako neću čitati više od dvije priče jer sam stvarno umorna i stvarno mi se više ne da, onda to valjda dovoljno odlučno kažem da i ona prihvati.
Veeeliki potpis, čovjeku odmah bude lakše pri duši kad zna od kud to bacakanje
Same here, ali ja mislim a moji klince znaju cijenit taj neki filing da nisu pred stijenom nego da znaju da ima stvari koje su čvrsti ne, a neke su ful pregovorljive, do toga da za neke možemi pet puta promjenit mišljenje ako nam se hoće. Ovo totalno ne je obično vezano uz siurnost zdravlje (pa i zdravlje mojih živaca) i slične dogme tak odami za to nije bed biti odlučna, a za to da ćemo ići ručati pol sata prije ili poslje, ako nije neka frka, zakaj neal tolika dosljednost bi meni bila preveliki stres, za moju psihu i moj karakter.
Posljednje uređivanje od pikula : 11.10.2010. at 15:15
Ljudi, nazovimo stvari pravim imenom. Ovo je nasilje. A ta činjenica neće se promijeniti stavljanjem smajlića, small talkom ili duhovitostima.
Bojim se da ovakav način nije predviđen u Konvenciji o pravima djeteta:
6. Djeca i mladi imaju pravo na dobar odgoj. Njihovi roditelji ili odgajatelji ne smiju primjenjivati silu. Zloupotreba i zlostavljanje djece su zabranjeni.
http://www.dadalos.org/kr/Menschenre...e/kinderre.htm
Ovo je edukativni forum. A to ne uključuje propagiranje nasilja. Bojim se da primjena fizičke sile nad djetetom nije u skladu niti s Rodinom vizijom i ciljevima.
Govorim li o sebi, nitko me nije tjerao da imam dijete. Pa, kad ga već imam, odnosit ću se prema njemu s poštovanjem. Poštovanje djeteta NIJE pranje ruku na silu. U svrhu komunikacije davno je izumljen jezik. Djeca od 3 i pol godine (poput djeteta iz uvodnog posta) jako dobro razumiju što im se govori.
Ako se nekome ne da zamarati razmišljanjem o taktikama kako da dijete opere ruke (u slučaju da dijete to ispočetka ne želi), nego to rješava primjenom sirove snage, bilo bi lijepo da taj stav barem ne propagira na javnom forumu. Možda su tako radili nečiji roditelji, ali to nas ne opravdava.
Dutka lutka, ajme koje pretjerivanje! Pobogu, pa nije istukla dijete i tako ga prilijepila za lavabo i česmu. Onda sam i ja nasilna prema svom djetetu koje neće ući u kuću i počne se otimati, a ja je moram čvrsto podignuti u naručje i držati njezine razlamatane ruke i noge da bi je unijela. Šta bi trebala, vabiti je pola dana pjesmicama i tratinčicama da uđe u kuću?!
I još nešto - čemu to ti učiš svoje dijete kada mu dopuštaš da se ono ponaša prema tebi "nasilno" bacajući se i drečeći (mnoga djeca čak i udare svoje roditelje, što je faza, ali ipak), a ti mu na to odgovaraš kamilicom? Učiš ga upravo tome da može dobiti što hoće takvim ponašanjem i takvo će i ostati.
Mislim da si debelo rastegla granice te sile iz citata koji navodiš, a tek to neće pomoći edukaciji mladih i neiskusnih majki!
Mislim, ovo što sam napisala "čemu učiš svoje dijete...", nisam mislila konkretno na tvoje dijete, nego na sve nas i našu djecu. Sigurno da dijete od 3 i pol godine sasvim dobro razumije govor, ali djeci to nije dovoljno da i poslušaju svoje roditelje. Pa govorimo o krucijalnim stvarima - higijeni, prehrani, kakvim takvim manirama ponašanja!
ti zoveš poštovanjem to što bezobzirno ucjenjuješ dijete i prijetiš mu oduzimanjem najdraže slagalicePa, kad ga već imam, odnosit ću se prema njemu s poštovanjem. Poštovanje djeteta NIJE pranje ruku na silu. U svrhu komunikacije davno je izumljen jezik. Djeca od 3 i pol godine (poput djeteta iz uvodnog posta) jako dobro razumiju što im se govori.
gdje je tu zaštekala i komunikacija i jezik i razum djeteta od 3 i pol godine?
kakvu poruku šalješ takvom ucjenom? ako me ne slušaš, mama će te "udariti" tamo gdje najviše boli.
to ti se bez obzira na smajliće zove psihološko zlostavljanje, koje je također zakonom kažnjivo, ako nisi znala.
dutka, mislim da se kad govorimo o zloupotrebi sile i zlostavljanju djece govori o batinama... i prilično sam sigurna da bi, kad bih rekla da ću joj sakriti najdražu bebu ako ne opere ruke (a ništa drugo je ne bi previše diralo), to bilo gore nego da je uhvatim, operem joj ruke dok protestira i nakon toga smo svi mirni. Uostalom, ne bih imala srca provesti taj naum, tako da nema smisla ni da se prijetim uzalud.
Jednom sam tako rekla, kad mi nije htjela oprati zube prije spavanja - ok, ako ne opereš zube sutra nema nikakve čokolade ni slatkiša. Ona je mirno odgovorila - dobro, i otišla na spavanje.
E sad, što učiniti? Ja i dalje hoću da opere zube, tim više što smo bili kod svekrve i taj dan se najela slatkiša, i znam da ću sutradan voditi žestoku bitku ako želim sve prisutne spriječiti da joj daju slatko.
Onda sam se lijepo predomislila. I rekla sam da ipak hoću da se zubi operu sad i odmah. I tako ih je oprala, jer je vidjela da ću ispaliti na živce. Ali ja nisam vječito u tom stanju i ona dobro detektira kad se može zafrkavati a kad ne.
A ucjene jednostavno ne pale... da li zato što njoj nije u tom trenutku bitno ili zato što ja ne funkcioniram tako, ne znam.
Ili imam još jednu nasilnu tehniku
Kad dođu gosti pa se otima za igračke s drugom djecom, znam je podići i odnijeti u drugu sobu dok se dere i otima, i tamo je ne puštam da se vrati dok se ne smiri i ne dogovori sa mnom o daljnjem ponašanju.
S time da sam ja također s njom u sobi, nisam baš tako opaka da je ostavim samu.
A sad ako bih primjenila princip da mirno kažem "ako se sad ne smiriš i ne prestaneš otimati oko lopte, tvoja beba će provesti dan na vrhu ormara" zbilja bih se osjećala kao zadnja hladnokrvna k*** plus što me ona u žaru bitke ne bi ni čula.
Ako bih nešto otimala, to bi recimo mogla biti jedino ta lopta kao uzrok sukoba...
puno nas je kojima je upravo ovo pravilo.šta jest jest, najmanje problema imamo tamo gdje ja nisam popuštala - tipa AS, ruka na cesti i sl.
al tolika dosljednost bi meni bila preveliki stres, za moju psihu i moj karakter.
Uskraćivati igračke i izlaske po meni nije temelj zdravog odgoja.
Ja mislim da se taktike i pristupi jako mijenjaju s dobi djeteta, ali i ovisno o x situacija. Stvari koje ja ne smatram nužnim rado oduzimam za kaznu, bez problema. To naravno neće biti najdraži medo ili igra u parku kad je ljepo vrijeme (pa nije mi cilj da dijete bude nesretno), nego npr crtići (time i sebe kažnjavam
Da, eventualno crtići, u slučaju ozbiljnijih prekršaja... pikula, potpis i na ostatak posta.
Ja sam hladnkorvna k***
ja sam na moru pokusavala s tim discipliniranjem u vidu prijetnji oduzimanja privilegija. a to bi bila vožnja na autiću u lunaparku. al brzo sam odustala. em bi me već od jutra rasp...., a voznja je navecer. tako da bi cijeli dan samo ponavljala da neće ić na vožnju. on bi svaki put rekao OK, a onda uredno zaboravio i nakon pol sata bi mi počeo pilit živce s 'a kad idemo na vožnju, ja bi sad išao na vožnju'
da ne velim da efekta na ponašanje nije bilo nikakvog pozitivnog, samo kontraefekta
dutka_lutka, po ovome što ti pišeš tvoje dijete nije tvrd orah. tvoji opisi me podjećaju na komentar jednog tate u parku na to da moje dijete neće ići spavati popodne i da muku mučimo s tim, a to je da neće ni njihovo, al oni mu kažu da se idu odmorit pa zaspe. nema šanse da bi moje dijete to popusilo, ako bi mu se jednom slucajno i dogodilo nakon toga bi bio na oprezu da mu se vise ne dogodi.
a oduzimanje nečega već sam spomenula. njemu bi redovno bilo ok da ne ide na voznju (u tom trenutku), al ne bi ni odustajao od toga sto hoce, ili nece, a ni od vožnje nakon sto bi zaboravio na incident. i onda bi opet imali scenu u vezi voznje. i tako vise puta dnevno. i onda sam odustala od toga. ne bi nikad ni pocela s tim da nije bila izvanredna situacija, bili smo na moru, opcenito su mu takve promjene mjesta stresne, a jos kod tete koja je uzasno naporna i vec je i njemu isla na zivce, tak da smo obadva bili ludi, i to jos bez mm-a.
uh, ne pripadam u ovu skupinu i na sreću, imam prilično "poslušno" dijete koje bez problema da presvući pelenu, maknuti se s parketa i premjestiti na puzle kad joj kažeš, kad joj uzmeš nešto (nož...) što nije primjereno njezinoj dobi, ne drami... no, svejedno mislim da sam popustljiva pa potpisujem ovu rečenicu:
ni Maša ne voli nekada prati ruke, ali to je stvar za koju mi je uopće smiješno razmišljati o popuštanju, uzmem ju i operem ruke (ok, ona ima tek 14,5 mj i ni 10 kg pa je lakše)al tolika dosljednost bi meni bila preveliki stres, za moju psihu i moj karakter.
ne znam kako ste vi kad su vam klinci bili manji, ali nama skretanje pažnje strašno puno pomaže..., čim ona nešto hoće, a ne smije, počne slagati facu ili se malo inatiti, a ja udri po pjesmi ili nekom glupiranju... vidjela sam da to pali i kod druge djece (kumin mali je uvijek bio dramoser, ali kad ja krenem pjevati i to onako, s dramom - on samo blene u čudu, pa počne pjeskati...)
e sad, dutka lutka, ja ću biti možda malo bezobrazna, ali tu si se sad obrušila na žene koje na silu djeci peru ruke (mo'š mislit), a s druge strane u temi Nasilje u vrtiću - kako zaštititi dijete dopuštaš da ti tamo neki klinac fizički maltretira malu i ni sama ne znaš što učiniti
Čitam..... i pronalazim svoju Nađu među malim tvrdoglavcima.
Ni kod nas bilo kakvo oduzimanje privilegija ne pali.
isto ovakoa M je u tom trenu jedina privilegija koja ju interesira ta da može bit doma s prljavim rukama
Uz to, ona cvili, plače i inati se oko svake sitnice. I ja ne mogu da nađem više dovoljno zanimljivih stvari-priča-štagod da je preveslam.
Baš smo pre neki dan imale ovako nešto: kažem joj da uskoro izlazimo napolje, idemo u prodavnicu i parkić. Ona odmah cvili da ne želi. Moramo u nabavku. Ona neće da se obuče. Pričam 1001 priču, malo se takmičimo, malo ubeđujemo i obukla se. Ali hoće da ide u papučama. Napolju je hladno, objašnjavam, ubeđujem, animiram. Cvili, počinje da skida teškom mukom obučene stvari. Kažem joj da može da se obuje lepo, ili ću je ja obuti. Ipak se obuva pa izlazimo iz stana. Plače jer nije ona otvorila vrata (nikad do sad to nije tražila). Onda plače jer ne želi da izađemo iz zgrade na ulicu, već hoće u dvorište.... Onda, na ulici plače jer ne želi na dole, već na gore.... Tu je uzimam za ruku i vodim na dole. Ilitiga primenjujem silu. I naravno, već samo luda od svega, potrošile smo previše vremena, sad nemamo vremena za parkić, ali ona cvili i vrišti. Tu popuštam, odlazimo u parkić i ostajemo bez ručka za taj dan.....
Sad kad čitam ovo, jasno mi je gde sam se pogubila.... Jednostavno nisam birala bitke, sve me to potpuno izbacilo iz cipela i prepustila sam se.
Jer moje dete je očigledno takvo da joj treba čvrsto vođstvo stalno, a ja sam potpuno drugi tip osobe i jako mi je naporno da bijem bitku 12 sati dnevno.
SikaPika i kod nas je pre palilo skretanje pažnje, ali već neko vreme ne.
Izađemo iz zgrade i ona hoće na gore, a moramo na dole. Ja kažem: hajmo da vidimo da li je pekara zavorena, ili otvorena, ajde da vidimo autobus ili tako nešto.... A sad dobijem: baš me briga za pekaru, buaaaaaaaaaa, hoću gore, neću pekaru, aaaaaaa. Ili: hoću da uđem u autobus, e baš hoću (ali kasnimo na rođendan, taj autobus ne ide u našem pravcu). Baš me briga, nećuuuuuuuuuu na rođendaaaaaan, ne volim gaaaaaaaa. Ali dušo tamo su drugari, torta, svećice.... Nećuuuuuuuuu, nisu oni moji drugari, ne volim tortu, baciću je u đubre (to mi valjda vraća za onu pretnju da ću igračku baciti u đubre ako je ne pospremi).....
postale smo u isto vrijeme, skužila sam
joj, nemoj se ljutiti, ali to kako si opisala, zvuči super smiješno
ma znam da ti je grozno i ja bih već ispalila, a super sam tolerantna..., a ne znam, za deset godina se više nećeš ni sjećati,
eto, baš sam zločesta
pusa!
Posljednje uređivanje od SikaPika : 12.10.2010. at 02:12
vissnja, ovu fazu pamtim kod mog mlađeg sina.... Baka ga je dugo zvala "Mrgud" u to vrijeme. Isto je radio cirkuse ako bi netko drugi otvorio vrata, ako ne bi njemu prvom dali hranu, ako ovo... ako ono....
Ovako - primijetili smo da je takav ako je umoran (spavanje popodnevno se nije smjelo preskakati skoro do škole, večernje isto mora biti dosta rano, jer rano ustajemo). Hrana - morala sam za njega uvijek imati ručak točno na vrijeme, jer ako bi ogladnio preko mjere, pretvorio bi se u tasmanijskog vraga...
Dalje - ovo s rođendanom - bome se dogodilo da sam ja rekla "pa dobro" i da smo ostali doma. Ili da se nije želio obući za van, pa je propustio sanjkanje, odlazak u knjižnicu i slično... "Pa dobro!" je donijelo rezultate jako brzo - dijete je uskoro počelo paziti da mu se takve želje izrečene u bijesu ne ispune prebrzo. Jest da treba imati debele živce i susjedima/prijateljima objašnjavati zašto se niste ukazali na rođendanu, ali vrijedi. Kasnimo na rođendan - on radi cirkus - a mi se vratimo doma. Meni rođendan nije bitan. Ali sinovo ponašanje i te kako je...
"caka" koja nam je isto pomogla je bilo uključivanje djece u sve i svašta - usisavanje, pranje podova, spremanje suđa i sve što se radi u kući. To im daje osjećaj da su "veliki". (Nažalost, sad kad su zaista veliki - nešto manje sudjeluju, ne stignu i ponekad pružaju druge vrste otpora, ali rješavamo i to...)
Ja se ne bih uzrujavala. Odredila bih što je MENI bitno (dječji rođendan to svakako nije - poklon odneseš drugi dan i dobro) i mirno čekala rezultate. Jednostavno, treba odrediti gdje završava mama, a gdje počinje dijete. Kad se par puta opeče i ostane bez nečega što želi (ili dobije što ne želi) razmislit će prije nego napravi cirkus. Ali za to treba strpljenja, debelih živaca i tu i tamo poneka pogreška, koju ispraviš u hodu. Sretno!
vissnja, ja bih ipak rekla da ona valjda ima nekakav razlog nezadovoljstvu.
Meni je to jako puno nezadovoljstva na "jednom mjestu".
Znam da nisam ništa pomogla, ali zar nema ništa da ju baš zanima?
Od ovog zadnjeg primjera što si napisala, što je ona konkretno htjela? Ostati doma i igrati se?
Pitam zato, jer kad mi imamo neki teži dan, onda se koncentriram na ono što želi. Npr. idemo u igraonicu. Ok, ajde, brzo doručak i oblačenje (a on sad ne bi), ali idemo u igraonicu, ne budemo stigli,... On se brzo sprema. Trebamo porezati noktiće, ali on ne bi - ali idemo u igraonicu, ne možemo s prljavim noktima - super, brzo ih režemo,... Dolazimo na cilj, ali prvo moramo isprobati njemu cipele, papuče, baš nema volju - ali nakon toga igraonica - ok, može prije cipele,...
I na kraju naravno - IGRAONICA - jeeeee!!!
Htjela sam još dodati da moje dijete ima "poštapalicu" mama, može još samo minuticu? - vidim da mu je ta minutica jako bitna i ja ju poštujem. Pazim da je to stvarno minutica, da se ne rastegne u nedogled, a time njemu dajem na važnosti, jer sam uvažila njegovu molbu.
ja ne volim odvlačenje pažnje kao sredstvo i koristim ju izuzetno rijetko,
a iznad 2 g valjda nikad...
ispadne mi da lažem dijete, a i nisam dovoljno opuštena i lepršava za to.
puno bolje sve funkcionira kad uvažavam sebe i njih,
a ovo što peterlin kaže mi se čini jako pametno..
moj mali neki dan ide meni tjerat' inat i prijeti:
-mama, bacit ću medalju u smeće. (medalja je njegov ponos i naravno ja ga uvijek hvalim kad je se spomene)
-dobro. (radim nešto)
-bacit ću je (balansira iznad smeća)
(ignoriram)
-mama, bacit ću medalju)
(šutim i dalje)
-mama, reci nešto.
-što, dragi? (iskreno se čudim)
-reci: pa, nemoj bacit medalju.
Posljednje uređivanje od cherry : 12.10.2010. at 11:03 Razlog: krivi smajlić
vissnja, ko da citam za k, nevjerovatno, umirem od smijeha i nerviram se istovremeno
kod ovih drugih stvari, pa ne idem ja na rodendan samo zbog njih
ne volim da mi oni odrede kud cu ici, a kud necu. u ovome se posebno nalazim
jedino bi umjesto 12 stavila 24a ja sam potpuno drugi tip osobe i jako mi je naporno da bijem bitku 12 sati dnevno.
hahahahah, i ja sam prvo stavila 24, al reko zamerice mi neko, ipak malo spavam a ima me i na forumu
ali da, to je to...... to su nase naporne zenske..... jadni njihovi buduci muzevi
mikka, pronalazim mojeg malca u 90% napisanog. je li moguće da se blizanci rode u razmaku od dva tjedna i iz dvije majke?
lijek za njega bio bi beskonačno puno vremena i strpljenja. fali mi i jednog i drugog...
super nam je, a
Peterlin - dok nije pošla u vrtić (nema tome ni mesec dana) nas dve smo uglavnom po ceo dan bile zajedno. I ja sam većinu tog vremena provodila pazeći da ne bude gladna, umorna..... Da, ponekad je to okidač. Ali sinoć je legla na vreme, ustala fino i odmah u plač jer se nije pozdravila sa tatom. Pri tome, MM ima svakakvo radno vreme i u 90% slučajeva odlazi dok mi još spavamo, znači nije im to pozdravljanje neki ritual, ali eto.....
Anemona, ja povremeno tražim neki uzrok, ali ne nalazim ga. Osim prolaznih, normalnih trzavica, živimo sasvim normalno. Ona je oduvek tražila puno i pažnje i angažovanja, puno fizičkog kontakta, puno razgovora i ja joj se dajem koliko mogu. Ubiće me samoanaliza zbog njenog ponašanja, stalno se preispitujem.
Ona je u društvu fenomenalna, svi za nju imaju samo reči hvale, vesela, otvorena.... A najgora je kad je sama samnom i MMom, nešto mrvicu bolja kad je samo samnom.
Uglavnom, ja sam se ovih dana malo trgla, digla glavu i zauzela stav
Rezultat je odmah vidljiv, situacija nam više ne izmiče kontroli. Ali ja sam na kraju dana sva jadna, umara me to stalno pregovaranje, ubeđivanje..... Da ne kažem da mi je sve ostalo na stand by.
lolJa sam hladnkorvna k***
a evo, svi imamo svoje metode
E točno tako izgleda kad ja prijetim da se crtići neće gledati. Jedino što pomaže (prvenstveno meni) je da kazna i nedjelo imaju neku smislenu vezu. Tako da mi je najbolje reći da ćemo crtiće gledati tek nakon oblačenja piđame i pranja zubi. Inače ću se samo prijetiti cijeli dan a navečer imati dodatni cirkus.
pa zbilja i nije fer - to su dvije sasvim različite stvari
vissnja, nije ti lako... ne znam što da ti savjetujem, osim to što i sama kažeš - biraj bitke koje su ti bitne, dozvoli si predah. Nekad je bolje pustiti ih da se malo ispušu, urlaju i histeriziraju, a tek nakon toga pokušati popričati što se zapravo dogodilo. Nakon što se malo izmore spremniji su za pregovore. I idući put reagiraju bolje. Meni moja zna reći "Mama, ovaj put nisam plakala" : )
mikka -jesi ti ono spominjala treće
ali meni se čini da ti to jako dobro podnosiš, a to je najbitnije
Curesuper nam je, a
Pitam se jel' i našim mamama bilo tak s nama
Inače i mi stalno vodimo razne bitke (okej, ne više tako kao prije, sve manje, ali ipak...): tko će prvi dotrčati iz lifta do vrata od stana, tko će prvi pozvoniti na vrata, tko će prvi ući / izaći iz stana, tko će prvi pojesti / popiti, tko će spavati pokraj mame, a tko pokraj tate - naravno oboje žele spavati i pored mame, i pored tate ...
Jedino se ne natječu tko će prvi ići prati ruke ili spavati.
khm, vissnja, krenula je u vrtić? Sad, od jeseni? Pa sad, to bi vrlo vjerojatno mogoa biti razlog promjene u ponašanju i frustracije.
Mi inače nikad nismo imali ovakvih scena kakve vi opisujete ali imamo i dan danas neke sporne trenutke koji su jako naporni kao što su oblačenje (mora se nekud ići pa se treba obući), pospremanje igračaka ili recimo jedan od najiritantnijih - izlazak iz auta kad negdje stignemo.
Mima, mislim da sam vec napisala da nam je ovo ponasanje jos od proletos lajtmotiv svih dnevnih zbivanja. A posla je u vrtic tek nedavno. Zapravo, od kad je posla u vrtic nista se nije pogorsalo, niti poboljsalo.
Ali si temu otvorila sada. No, neću te ja uvjeravati da je vrtić u pitanju, kod nas definitivno je, polazak u vrtić je doveo do regresije u samostalnosti kod kuće (neće spavati sama u sobi), i povremeno do ljutitog i živčanog ponašanja.
sve što nisam isprobala prvi put, sad nadoknađujem s kamatama. LOLsuper nam je, a
zato se to zove izazovi roditeljstva.
a jesu smiješna ta djeca
moram priznat da za ovu muku nisam ni znala da postoji i da nekog muči
šta, neće van?
vissnja, samo da te utješim - moji su klinci najčešće prestali s nemogućim ponašanjem baš u trenu kad sam ja mislila da ne mogu više. Ali to ne znaš odmah, nego shvatiš tek kasnije... Ako ti je jako teško, faza je pri kraju... ali dok traje, misliš da neće završiti nikada. I onda samo u jednom trenu spoznaš da je već 2 tjedna (ili 2 mjeseca) mir, da je dijete preraslo fazu i odahneš...
Kod nas je tako bilo, s tim da je obično jedan sin izašao, a drugi baš ušao u neki obrazac koji mi je dizao živac. Drastično se smanjilo kad me prestalo nervirati. Čak ne mogu reći ni da sam odlučila tako - jednostavno se dogodilo. Ja sam se jako jaaako trudila svojoj djeci sve organizirati, ali postalo je bolje kad su oni sami počeli sebi tražiti zabavu. Nadam se da će se i kod vas što prije promijeniti na bolje.
Da, neće van. Sjedi u sjedalici i pravi se da nas ne čuje, ili se izvrne na sjedalo iz sjedalice pa leži. Ili stane u vrata i tu balansira i neće van.a jesu smiješna ta djeca
moram priznat da za ovu muku nisam ni znala da postoji i da nekog muči
šta, neće van?
to je point!
Vec mesecima, u trenucima ocaja, pomisljam da otvorim temu i da malo cujem savete i utehe.... Ali sad mi je prekipelo.
I tako svaki put, kad pomislim da ne moze gore, da cu ispaliti totalno i zavrsiti na lecenju, nekako krene na bolje....
Ili cim je posteno otracam ovde na forumu
ja imam sve to puta dva i to ne znači sve uduplo, nego kad jednog primi drugog pusti i obratno, dakle nikad mira
meni je jednom prilikom dječja psihologica počela pričati o preuzimanju kontrole i vodstvu, pa sam shvatila da očito neću dobiti nikakav konkretan odgovor ako ne konkretiziram stvar konkretnim primjerima.
Dakle na moja pitanja dobila sam sljedeće odgovore:
1.kako reagirati kad petogodišnjak uporno svaku večer poplavi kupaonicu unatoč našim upornim molbama i dogovorima da to ne radi?
uputa dječje psihologice na moj upit: isti tren kad ne postupi kako ste se dogovorili - izvaditi ga iz kade (valjda opet primjenom sile?) i zabraniti mu daljnje kupanje
2. kako postupiti kad u 10 navečer zapne gledati crtiće i kad objasnimo zašto ne može i da mora na spavanje - vrišti?
pustiti ga da vrišti - kad vidi da ne može dobiti što hoće - prestat će
3. koja je uopće primjerena kazna za petogodišnjaka?
zabraniti gledanje crtića
4. kako dvogodišnjaka zavezati u AS dok se on uporno tome protivi i vrišti tako da su svi susjedi na prozorima, a voziti ga nezavezanog je ako ništa drugo prekršaj, a da ne pričamo o sigurnosti
uputa - primijeniti silu, ali paziti da nije pregrubo (ma što god to značilo)
na sve ostale upite odgovor je bio - slobodno pustite dijete da plače, viče i ispolji frustraciju, ali nemojte vi vikati.
Dakle, poanta koju mi je poslala službena stručna osoba je da dijete slobodno viče, ali roditelj ne
....o tome kakvim se ja roditeljem osjećam i smatram dok mi dijete čitave dane plače i vrišti na sve što ja kažem i zahtjevam (radi se naravno samo o normalnim aktivnostima tipa - mijenjanje pelene, svlačenje/oblačenje, kupanje, pranje zuba, vezanje u AS, spavanje...) - to očito uopće nije bitno
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
