pa u tome je stvar, što sam sigurna da neke afinitete ne mogu ni prepoznati i što se afiniteti mijenjaju na određenoj vremenskoj bazi u određenoj (tako maloj) dobi.marta prvotno napisa
I onda neka određena školska širina dozvoljava "šetanje" po afinitetima.
Da se razumijemo, u jednom se slažemo-mislim da mi se ne može dogoditi da suptilno ili izravno sugeriram djetetu da nije kompetentno samo odabrati svoj životni put. Čisto zbog vlastita iskustva.
ali je pitanje koje su granice onog što smatram(o) prihvatljivim.
Ja nepismenost, neznanje bazne matematike, povijesti, ljudske anatomije...ne smatram prihvatljivim-pa makar mi dijete htjelo biti npr.konobar-i makar mu od svih znanja trebali najviše strani jezici i dobra motorika.
mene ne mučiš ti, marta, i tvoje argumetirano odlučivanje o HS, mene muči činjenica što niste spremni prihvatiti da nit je dobrobit djece svakom prioritet, nit je realna doborbit djeteta istovjetna onoj subjektivno određenoj od strane roditelja.
Možda sustavom određeno obavezno Oš nije idealna opcija za SVAKO dijete, al je za izniman broj djece neusporedivo bolja opcija od alternativne (tko kome brani smatrati da je edukacija educirati kćerku da dobro kuha i dobro se uda).
Pa dolazimo na ono-da, postoje roditelji i djeca koji jesu sposobni za HS, ali ako ne postoji sistem kontrole, edukacije i informacije-gdje su granice i tko će ih odrediti? Sam roditelj za svoje dijete?
Za mene apsolutno neprihvatljiva opcija.
 |
|||
Odgovori s citatom