Krumpiric, evo, nadovezujem se na ovaj tvoj post, možda više slučajno.krumpiric prvotno napisa
Nisam pročitala posljednje dvije strane, otišli ste predaleko, mala će se probuditi, a imam još i nekog posla...
Da, Crkva je institucija, organizirana, podložna pravilima, prizemna (tu mislim na mobitele, aute, kuće...)
I slažem se da ima previše nekretnina i da ima onih koji odudaraju od one prvotne nenavezanosti na materijalno (pa i ta časna koja priželjkuje gel, mlijeko za tijelo, da, to za nju treba biti luksuz jer - za moj pojam - ona treba živjeti u potpunoj skromnosti, odriče se takvih stvari pri samom odabiru tog poziva jer je to jednostavno tako), sve to i mene smeta jer smatram da bi moglo drugačije, da bi se moglo više dati za sirotinju pa bili oni sirotinja zbog stanja duha (tu se čak djelomično slažem s Ifi jer poznajem puno takvih čija je fizička sirotinja proizašla upravo iz stanja njihovog duha) ili zbog svoje "sudbine".
I da, s jedne strane se slažem opet s Ifi kada kaže da Boga treba slaviti i tim zemaljskim sjajem, ali da, Bog je rođen u štalici, jeo je s ribarima, spavao gdje je stigao... Mislim da taj sjaj potječe iz vremena kada je Crkva kao institucija bila puno jača kada su u svojem vlasništvu imali puno više nekretnina, a mislim da upravo to razdoblje nije Crkvi na čast.
No, sve to na stranu.
I iako sam kritična prema Crkvi, ne pada mi na pamet da zbog toga izostanem s nedjeljne mise, ne čujem Božju riječ koja mi dotakne srce, ne prepustim se pjesmi, njezinim riječima, Euharistiji koja hrani moju dušu, ispovjedi koja čisti moju dušu, potiče me na razmišljanje...
Zato mislim da se svi oni koji kažu, ja sam vjernik, ali sam u svađi s Crkvom puno propuštaju u toj svojoj vjeri. I onda je sve teže opet se prepustiti Bogu. Zažmirite na svećenike, zažmirite na auto kada ulazite u Crkvu, na mobitel u njegovom džepu, na možda ljubavnicu u prvom redu... Sve to nije vaš problem. Odite u crkvu čuti riječ Božju! Svećenik je čovjek kao svaki drugi. Trebao bi svojim ponašanjem biti bliz Isusu, to je istina. No, ako nije tako, ako osjećate da je licemjeran kada govori o porocima, a sam puši... mislite da njega to ne muči? Da se on s tim ne bori? Pa ako se i ne bori, neka to ne bude vaš problem. Odite, čujte Evanđelje, čujte propovijed. Pa ako vam se propovijed i ne sviđa, na temelju Evanđelja pokušajte sami naći neko objašnjenje. Ispovjedite se, pristupite Euharistiji.
Zanima me, koliko vas koji vjerujete, čitate Evanđelje kod kuće, jednako onako kako bi ga čuli na misi?
Svi se kunemo u Isusovu ljubav i to da nam je ona najvažnija. Vjerujem da je, ali znam iz vlastitog iskustva da je drugačije kada odeš na misu, dođeš kući, još uvijek ti te riječi odzvanjaju u srcu. Pa i kad poludiš na muža, na dijete, na svekije, sam sebe izjedaš srdžbom... odzvone te riječi negdje duboko i smire te.
Naravno, nisu svi jednako podložni srdžbi. Ali eto, meni to treba. Meni treba ta misa iz nedjelje u nedjelju. Da se zahvalim jer se imam na čemu zahvaliti, zdravi smo, imamo krov nad glavom, nismo gladni, znamo s ovo malo živjeti (jedne čizme nosim treću godinu, vjerojatno ću i na godinu). Da molim za idući tjedan, za nove izazove, za nove ljude koje svakodnevno srećem, za zdravlje drugih, za mir u svijetu...
Pa samo ona pjesma. Majko mila, koliko se znam isplakati pod misom. Netko bi rekao, što li ovu tišti, a ja, eto plačipi*ka kakva jesam (jelte, baš sam u duhu vjere), otvorim srce Bogu, a on ga samo puni? Pa gdje bi u svojoj svakodnevici našla takvu puninu? Da, i sunce i cvijet i dječji osmijeh... su sve to, sve nas to hrani, ali za vjernika, kršćanina Božja riječ, euharistija, sama misa trebaju biti kruna tjedna i temelj za tjedan koji dolazi.
Dakle, svi vi koji se dvoumite, koji se, usuđujem se reći, opirete sami sebi i onome što zvoni u vašem srcu, otiđite na misu i prepustite se!
 |
|||
