pa jesam, nadosađivala sam se u školi, srećom ne traje to toliko dugo, ali opet, šteta tako uludo utrošenog vremena.
 |
|||
|
|
|||
pa jesam, nadosađivala sam se u školi, srećom ne traje to toliko dugo, ali opet, šteta tako uludo utrošenog vremena.
Ali nije škola samo učenje i sjedanje u školskim klupama.Mima prvotno napisa
Pa nisi se valjda dosađivala i preko odmora?
Meni je baš nekako tužno da netko te lijepe godine može pamtiti kao neopisivo dosadne.
A šta je s onom "od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba"
ok, meni je to dosađivanjeu školi poznato,al uvijek se nađe zabava))
nego, mima, nisampitala tebe, mene zanima otkud rozi ranč, ako mrzi novac i zarađivanje i kredite.
Pa nisam ni ja tebi odogovarala.
Ali nije škola samo učenje i sjedanje u školskim klupama.
Pa nisi se valjda dosađivala i preko odmora?
Meni je baš nekako tužno da netko te lijepe godine može pamtiti kao neopisivo dosadne.
A šta je s onom "od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba"
Ja se nisam dosađivala preko odmora, ali odmori neusporedivo kratko traju u usporedbi sa satovima.
Društveni život u školi mi je bio na zavidnoj razini.
Samo, bojim se da itekako ima djece koja te lijepe godine i đačko doba pamte po lošim stvarima. Sa mnom u razredu ih je svakako bilo, jedino ja to tada nisam znala prepoznati, a sad mi je jasno da im u školi nije bilo nimalo lijepo.
sorry,sad mi neugodno
nego pisala si i prije mene i poslije mene da ti bilo dosadno, pa sam misla da misliš da te i ja to pitam
I ja ponekad razmišljam o tome.
Tada to nisam znala prepoznati, ali sada, s vremenskim odmakom i mudrosti koju nose godine, to prepoznajem.
I to mi se čini kao veći problem u školovanju od dosađivanja ili ponekog lošijeg ili manje poticajnog profesora
Isto ovako.
Sigurno da je gore i veći problem.I to mi se čini kao veći problem u školovanju od dosađivanja ili ponekog lošijeg ili manje poticajnog profesora
Ali nije baš cilj ni da obrazovanje bude duuugi tečaj nošenja s dosadom.
Posljednje uređivanje od vertex : 25.05.2011. at 21:53
Bojim se da uporavo to i jest, mojem starijem djetetu.
Nevjerojatno, ali povijest se ponavlja, ja sam bila isti slučaj. Očio je da iz toga moram nešto naučiti. Srećom, da sam kao i Mima imala zavidan društveni život. Ali kao što i ona reće, odmori puno prekratko traju u odnosu na sate.
Nakon što mi je komp reanimiram, odmah sam vam došla reći da je HE pekmez od jagoda vrlo dobar.
Pa nije.
Ali kolika je vjerojatnost da prosječnog đaka ama baš niti jedan profesor neće uspjeti zainteresirati za svoj predmet?
Ili da neki predmet neće toliko voljeti da mu čak ni nepoticajni profesor neće uništiti entuzijazam i želju za boljim upoznavanjem tog područja (kao što je recimo kod mene slučaj).
I, u duhu topica, zašto bi neki privatni profesor kojeg će platiti roditelji HS djeteta mogao biti toliko drastično zanimljiviji?
OK, individualni pristup, druge metode, ali svejedno... opet će morati neko teorijsko znanje prenijeti svom učeniku.
Ne znam, možda bi ja zavoljela povijest da smo npr. o drevnom Egiptu učili podno Keopsove piramide, ali ovako u školskoj klupi me nije ni najmanje zanimala, iako sam baš iz tog predmeta imala prekrasnog profesora.
Hoću reći, nekad je i naš interes dovoljan da se, i uz lošeg profesora, ne dosađujemo i kvalitetno učimo.
Ali nisu meni ti predmeti bili dosadni, nego škola. Ja sam obožavala povijest, čitanje, knjige, matematiku, biologiju.
Što ja znam u čemu je bila stvar u školi, u dosadnim učiteljima, u pristupu, u tempu ..?
Kako bi meni moglo biti zanimljivo na satu matematike ako se cijeli sat vježbaju zadaci koje ja riješim od prve i za minutu i nemam ih nikakve potrebe više vježbati, a cijeli sat se provodi tako da se ti zadaci rješavaju na ploči.
(i na napredne matematičare sam išla, i tamo smo opet samo zbrajali i množili).
Ja sam komotno mogla izaći sa sata i plesati na hodniku, to bi bilo korisnije.
Naravno da drugačiji pristup i metode prilagođene pojedinom djetetu, tempo prilagođen pojedinom djetetu ima itekakvog smisla.
Individualni pristup u obrazovanju itekako ima smisla, pa to je ono čega su svima puna usta.
Nije školovanje kod kuće niti slučajno jedini način da se ostvari takav pristup, ali kod školovanja kod kuće pristup definitivno jest maksimalno individualan.
Slažem se.
A mogli su nas profesori odvesti i u arheoloski muzej,
pa recimo isfurati da se kostimiramo u Egipcane, nacrtamo
njihov drustveni ustroj i sto recimo znace neki od hijeroglifa, ili
odglumimo recimo jednu situaciju iz njihovog
tadasnjeg zivota...
Zar ne zvuci zanimljivije?
Sigurna sam da bi puno vise ucenika tada dugorocno naucilo
nesto o starom Egiptu a nije bilo nuzno fizicki putovati.
Postoje i takve skole ali su u velikoj manjini.
I nitko ne garantira da bi bas svaki poducavatelj HS djeteta
bio tako poticajan, ali barem otvara tu mogucnost.
to bi juanita bilo super
ma i bitno je kako nastavnik predaje i ako je za katedrom.
sjećam se mog obožavanog nastavnika iz biologije u osnovnoj. bio je zanimljivi zahebant i nikad neću zaboraviti čemu služe obrve zbog načina na koji je to objasnio.
rekao je kad vidi ženu ful počupanih obrva u tanku crticu da mu je jasno da se ta u životu ne umara.
jer nam obrve služe da skupe znoj sa čela.
lagano šovinistički, ali vrlo živopisno.
OK, za osnovnu školu ovo zvuči stvarno dobro.
Ali za srednju baš i ne, pogotovo kad uzmemo u obzir obim gradiva koji profesori trebaju proći tijekom školske godine.
Mima, ja sam išla u matematičku gimnaziju i dan danas se divim sebi kako sam tada znala riješiti neke zadatke
Ako pričaš o osnovnoj školi, ok, ali da se u srednjoj školi netko dosađuje na svim predmetima jer sve već zna... bome, tako pametnih đaka u mom razredu nije bilo.
ja sam u takvim slučajevima izmišljala nove načine rješavanja zadataka. zanimalo me na koliko raznih načina mogu riješiti isti zadatak a da rezultat i dalje bude isti :frikuša:
nekad sam vrlo jednostavne zadatke rješavala preko ful kompliciranih formula
tako i fiziku
a npr. u slobodno vrijeme sam i onako rješavala zadatke iz fizike jer mi je to bilo jako zanimljivo. rješila sam cijlu onu žutu zbirku na početku prvog razreda (srednje) pa sam onda ponavljala zadatke do 4. naravno, isto po istom načinu...teoretizirala i izmišljala toplu vodu
kud ćeš zanimljivije
Pcelice, ono je bio samo primjer, srednjoskolcima
se moze isto predavati na njima primjeren i zanimljiv nacin,
ali u tolikoj hrpetini cesto vrlo sporednih i nepovezanih detalja
mnogi propuste bit a da to nitko ni ne primijeti.
Ili primijeti tek nakon x vremena.
To je meni zalosno.
Pričam prije svega o osnovnoj školi, premda niti srednja nije bila baš jako zanimljiva, ali svakako zanimljivija od osnovne.
I ja sam išla u matematičku gimnaziju, i ta je škola prije svega bila prilično zahtjevna pa bi na nekim predmetima koji su bili dosadni ipak trebalo uložiti dosta truda da se prati predavanje (dakle bilo je dosadno ali i naporno).
Drugo, bilo je matematike koja je naravno bila na puno višem nivou, a i informatike koja mi je bila jako zanimljiva, ali je nažalost uglavnom grozno predavana.
I treće, a vjerojatno je to najbolji dio, bilo je nekoliko profesora koji su bili zaista zanimljivi.
tko god da radi u školi zna da baš i nije lako zainteresirati učenike za posjet muzeju, izložbi, ili tako nečemu.bar ne sve učenike
mm se cijeli uživi, odfura cijeli razred u muzej, i onda oni tamo zijevaju, i izgube se iza ugla samo da ne moraju trpjeti tu dosadu
a ni moji studenti, iako su malo stariji, nisu niš bolji
jednostavno nemaju te navike. možda da ih se vodi od početka (još prije nego što krenu u školu), možda bi im postalo zanimljivo
ili jednostavno svi očekuju da je u školi dosadno po defaultu pa ni ne skuže kad se pojavi nešto zanimljivo?
Pa kad su i nasi muzeji dosadni
Vidjela si i sama koliko su vani i muzeji zanimljivije koncipirani.
Nes ti zanimljivoati kad hrpu tinejđera misle
zainteresirat tako da ih stave pred eksponate u staklu
i pricaju ispred svakog bar 5 minuta uspavljujucim glasom
Druga su vec prica igraonice recimo ili projekcije unutar muzeja.
Iz par takvih u Londonu se ni meni ni klincima nije dalo van.
Posljednje uređivanje od mamma Juanita : 25.05.2011. at 23:25
Ja znam učiteljicu, predaje od 1-4 razreda, a ima samo jednog učenika, to je svojevrstan home schooling, koji se odvija pod nadzorom. Rekla je da joj je žao što je sam, jer se nema s kime natjecati,a ni igrati, dok ih je bilo bar dvoje, doimao se sretnijim kad bi došao u školu, i više se trudio, bolje usvajao, sad je usamljen i često mu je dosadno.
Ja sam za izbor, ali osobno više volim strukturu, mislim da bi najbolje rješenje za kvalitetno obrazovanje bilo da se smanji broj učenika u razredu.
I meni.
Ali, tko je kompetentan da procijeni koji su detalji važni, a koji sporedni?
Kod HS je velika prednost individualni pristup i inovativnije metode učenja (eventualno - jer opet bi se i kod HS u jednom trenu vjerojatno trebali angažirati dobri stari dosadni prosvjetari).
Tako se može lakše procijeniti koji detalji učenika više zanimaju, može ga se bolje usmjeravati ako se pravilno uoči njegov talent i sl.
Ali po meni je taj individualni pristup, u smislu da je učenik i doslovno sam, ujedno i nedostatak.
I imam osjećaj da daje nekako manju širinu obrazovanja
ma žene, ta djeca najčešće stvarno nisu sama.
vrlo često baš uče u grupi, ali ne na tipično klasični školski način.
P.S.
malo pišem dijakritičkim znakovima i malim slovima, malo obrnuto,
ovisi od kud pišem
Posljednje uređivanje od mamma Juanita : 26.05.2011. at 00:21
Da, da... i mene bi zanimalo.
Priznajem, možda se ne mogu otresti uskog pogleda iz vlastitih cipela, pa smatram da je sustavno školstvo potrebno (između ostalog i) zato da bi čovjek danas - sutra mogao raditi, uživati u tome, osigurati si egzistenciju itd.
Ne mogu zamisliti da svojoj djeci uskratim takvo iskustvo. Možda i zato jer je moje iskustvo sa školom bilo ok. Dosadu poznajem iz školskih dana, ali to mi nije bio problem... (bit će da sam imala dobro okruženje koje je imalo smisla za djecu koja imaju vremena za rješavanje dodatnih zadataka, natjecanja iz fizike, kemije, hrvatskog jezika i blablabla, glazbenu školu, rukomet i drugo...) Zdenka je lijepo objasnila razloge - ima nekih stvari koje u današnje vrijeme možeš dobiti samo u okviru školskog sustava. Nije uvijek bilo tako (koliko ja znam, sustavno školovanje kakvo danas poznajemo je iz doba Marije Terezije, prije toga nije bilo škole za sve, ali i živjelo se na bitno drugačiji način). Vjerujem da će se stvari i mijenjati, ali sada je tako kako je.
Osobno, iako imam smisla za koješta (da ne mogu raditi u struci, našla bih još 100 mogućnosti da si osiguram egzistenciju), ne mogu zamisliti tko i što bih bila bez sustavnog školovanja koje sam dobila. To namjeravam omogućiti i djeci. Koliko će oni od toga iskoristiti ovisi i o njima.
na ovo se mogu samo nasmijati.
svoj stav o hs sam iznjela negdje na pocetku topika. u ovim daljnjim razgovorima nadovezujem se na vertex, zdenku i co.
mama ju, cimni svoju seku.
da li ja to dobro iscitavam, da su to waldorfska iskustva?
Vidim da Kae i krumpi pitaju za Rozu... Ne znam njenu situaciju niti zelim biti njen odvjetnik, ali buduci da i sama zadnje vrijeme u razmisljanjima koketiram s opcijom odlaska negdje "na selo" mogu vam reci da je za to dovoljna ustedjevina koja vecina od vas (nadam se) ima kad dize kredit za kupnju stana.
Zemlja nije pretjerano skupa, ima vec i gotovih kuca, a sto dalje ste spremni otici (od zagreba) to su cijene povoljnije. Jos ako imate posao koji se moze raditi od kuce, bitno je samo da postoji pristup internetu... ali rekla bih da je barem onaj bezzicni internet skoro pa svugdje prisutan jer je mobilna mreza dostupna gotovo svugdje.
Smatram da zivot na selu ima prednosti jer si mozes sam uzgojiti vecinu hrane, te tako biti samodostatan uz te poslovne mogucnosti koje nam je donjelo nase dugo i mukotrpno skolovanje...
a baš ne znam, iskreno, mislim, mene nije briga koliko novaca troši roza ni itko, zaista. Ja se uvijek nekako pokrijem kako želim i kako imamVidim da Kae i krumpi pitaju za Rozu... Ne znam njenu situaciju niti zelim biti njen odvjetnik, ali buduci da i sama zadnje vrijeme u razmisljanjima koketiram s opcijom odlaska negdje "na selo" mogu vam reci da je za to dovoljna ustedjevina koja vecina od vas (nadam se) ima kad dize kredit za kupnju stana.
Zemlja nije pretjerano skupa, ima vec i gotovih kuca, a sto dalje ste spremni otici (od zagreba) to su cijene povoljnije. Jos ako imate posao koji se moze raditi od kuce, bitno je samo da postoji pristup internetu... ali rekla bih da je barem onaj bezzicni internet skoro pa svugdje prisutan jer je mobilna mreza dostupna gotovo svugdje.
Smatram da zivot na selu ima prednosti jer si mozes sam uzgojiti vecinu hrane, te tako biti samodostatan uz te poslovne mogucnosti koje nam je donjelo nase dugo i mukotrpno skolovanje...
Samo meni nije jasno otkud nam ušteđevina ako dobro ne zarađujemo, evo, da nemaš obrazovanje koje imaš, dok platiš podstanarstvo, režije, hranu...gotovo, nema za papar. A kakva kuća i štednja
Za našim prilikama uštedit moraš i dobro zarađivati i biti skroman.
U trenu kada odlaziš "na selo" moraš imati i dodatnu ušteđevinu (pored ove za kuću) da kreneš, em s biznisom, em s uzgojem (kupnjom sadnica), obradom zemlje, adaptacijom kuće (ne mislim na ništa fensi, mislim npr. na adekvatno grijanje ili prozore, koje većina starih kuća nema).
I ja koketiram s kojekakvim mislima, jer nisam tip za život u velikom gradu, ali kako god kalkuliram, nemam računicu kojom to mogu pokrit. Mislim, to uvijek podrazumijeva veliko smanjenje obiteljskih prihoda.
Ovo kako duhovne vrijednosti isparavaju ako si uspješan, je bila ironija, barem po mom shavaćanju.na ovo se mogu samo nasmijati.
I meni je potpuno stran stav da se ljudi većinom školuju zbog novca i uspjeha. A kamoli da se time generalno gubi sustav vrijednosti i duhovno bogatstvo.na ovo se mogu samo nasmijati.
Znala sam čime se želim baviti čim sam se upisala u glazbenu školu. Imala sam devet godina i nikad nisam promijenila mišljenje.
Točno.
u moje doba djelomično se tako radilo; kasnije kada sam se vratila "na mjesto zločina" samo s druge strane katedre još se više tako radilo i odista djeca su se mogla pronaći u razno-raznim aktivnostima pa i "kostimiranim zabavama" o kojima govoriš
vjerujem da takav pristup uvodi sve više i više škola jer dolazi mladi kadar koji ipak ima puno veći izbor dodatnih materijala i podršku u nastavi nego profesori prije 20-30 godina ...
i nije waldorfsak škola nego obična jezična u gradu Zagrebu
Posljednje uređivanje od Vrijeska : 26.05.2011. at 10:41
Učili su od učitelja i škole su postojale i u starom Sumeru i u Egiptu i u Grčkoj...formalno školovanje je novija tvorevina
znanost je stara, prastara...postojala je i puno prije formalnog školovanja
najstariji poznati znanstvenici učili su iz iskustva, promatranjem okoline, proučavanjem starih knjiga (to kad su već postojale knjige) - i da su željeli nešto načiti od nekoga, nisu imali od koga
U ovoj raspravi nisam apsolutno na strani sustava, iako ga biram kao ipak bolje rješenje za sebe i za svoju djecu. Pokušavam u tom smislu i argumentirati pomoću osobnog iskustva i znanja o obrazovanju koje imam. Djeca mi idu u školu, u niže razrede i imam vrlo konkretno iskustvo sa sustavom i vrlo sam kritična prema njemu. Znam koja su slaba mjesta i uvidjela sam da se to može ispraviti samo nekom vrstom dodatnog "obrazovanja kod kuće". Rješenje da to bude dodatak smatram najboljim za moju djecu i našu situaciju.
Uopće ne sumnjam da bi neka mlada osoba obrazovana kod kuće mogla upisati fakultet i baviti se poslije znanošću, ali mislim da je ipak preduvjet za to da se kuća pretvori u školu, odnosno da ga/je stručni učitelji umjesto u školi poučavaju kod kuće.
Meni je u bilo dosadno u školi u prva četiri razreda, smrtno dosadno. Bilo je 5.0, a dosada do krova. Isto je s mojim sinom koji sad završava 4. razred. Ali, peti razred je za mene bio početak uživanja u školi, uživanja u učenju, druženju sa sebi sličnima, sklapanja prijateljstava koja traju do danas. Bila je to klasična osnovna škola koja mi je pružala dovoljno izazova i spojila me sa sličnom djecom. Mislim da to treba i mom sinu. Mojoj kćeri će, pretpostavljam, u školi uvijek biti više manje dosadno, jer ona ne voli učiti. Ona ima i privatnu učiteljicu, s kojom bolje radi, ostvaruje bolje rezultate, ali joj je u školi ipak manje dosadno, jer tamo ima prijatelje, druženje, odmore i one neke sadržajne stvari koje u školi ipak voli. Mislim da je taj socijalni moment u školi vrlo bitan. To je jako moćna mreža, važna za cijeli život. Uvijek slušam od mojih prijatelja koji su nakon školovanja otišli u inozemstvo da tamo nemaju tu mrežu kontakata i da im to otežava život.
Ima još nešto što nitko ne spominje. Obrazovanje djeteta, a pogotovo više djece kod kuće, zahtijeva rekla bih potpuni angažman roditelja. To znači odustajanje od svoje profesije, bila ona znanost ili obrađivanje zemlje. Ja vidim koliko vremena i snage od mene traži samo ovo dodatno angažiranje oko obrazovanja moje djece, a potpuno preuzimanje tog obrazovanja na sebe bilo da ih ja sve poučavam bilo da angažiram druge, je za mene potpuno nemoguće. To bi značilo da za moj posao ne ostaje vremena, a niti za redovite kućne obaveze.
Također, iskustvo mi pokazuje da roditelj nije ista vrsta autoriteta kao učitelj - roditelj teže može motivirati djecu na učenje. Mojoj kćeri smo našli učiteljicu, upravo zato da bismo mogli ostati roditelji, a ne pretvoriti se u učitelje.
Još jedno, zanimaju me statistike o odraslima obrazovanima kod kuće - dokle je to obrazovanje došlo, kakvim se zanimanjima bave, kakvi su u poslu i što misle o svemu tome.
I ja imam iskustva kao Vrijeska. Neki su nas profesori svuda vodili i svašta zanimljivo nam pokazivali i poučavali nas, u višim razredima osnovne i u gimnaziji.
Evo nisam prije gledala, jer imam ustedjevinu pa u slucaju preseljenja planiram neku niskoenergetsku ili sl kucu, ali sad brzim pogledom u njuskalo
Samo meni nije jasno otkud nam ušteđevina ako dobro ne zarađujemo, evo, da nemaš obrazovanje koje imaš, dok platiš podstanarstvo, režije, hranu...gotovo, nema za papar. A kakva kuća i štednja
Za našim prilikama uštedit moraš i dobro zarađivati i biti skroman.
U trenu kada odlaziš "na selo" moraš imati i dodatnu ušteđevinu (pored ove za kuću) da kreneš, em s biznisom, em s uzgojem (kupnjom sadnica), obradom zemlje, adaptacijom kuće (ne mislim na ništa fensi, mislim npr. na adekvatno grijanje ili prozore, koje većina starih kuća nema).
I ja koketiram s kojekakvim mislima, jer nisam tip za život u velikom gradu, ali kako god kalkuliram, nemam računicu kojom to mogu pokrit. Mislim, to uvijek podrazumijeva veliko smanjenje obiteljskih prihoda.
http://www.njuskalo.hr/nekretnine/ku...2-oglas-550522 a ima toga jos
Cudo jedno sto se sve u HR moze kupiti za cijenu jedne sobice u stanu u zagrebu... tko voli nek izvoli...
uz sve ovo što krumpirić navodi, ja imam još jedan upitnik. moj posao je takav da mi treba samo internet veza. ali radim ga osam sati dnevno. koliko vremena treba da se uzgoji količina hrane dostatna za potrebe jedne obitelji? koliko vremena oduzimaju briga za vrt, životinje, kuću? u tom slučaju posao postaje u najboljem slučaju part-time a prihodi znatno manji.Vidim da Kae i krumpi pitaju za Rozu... Ne znam njenu situaciju niti zelim biti njen odvjetnik, ali buduci da i sama zadnje vrijeme u razmisljanjima koketiram s opcijom odlaska negdje "na selo" mogu vam reci da je za to dovoljna ustedjevina koja vecina od vas (nadam se) ima kad dize kredit za kupnju stana.
Zemlja nije pretjerano skupa, ima vec i gotovih kuca, a sto dalje ste spremni otici (od zagreba) to su cijene povoljnije. Jos ako imate posao koji se moze raditi od kuce, bitno je samo da postoji pristup internetu... ali rekla bih da je barem onaj bezzicni internet skoro pa svugdje prisutan jer je mobilna mreza dostupna gotovo svugdje.
Smatram da zivot na selu ima prednosti jer si mozes sam uzgojiti vecinu hrane, te tako biti samodostatan uz te poslovne mogucnosti koje nam je donjelo nase dugo i mukotrpno skolovanje...
i kad onda ostane vremena za HSanje djece, a to je tema ovog topica?
Shvatila sam ja tebe
I sve ovo što ti pišeš mi je itekako prihvatljivo, dapače zvuči jako dobro (i poprilično skupo, tako da opet nije dostupno svima i radile bi se nove razlike među djecom).
Ali, ideja o samostalnom školovanju, bez ikakvog nadzora, kurikuluma, a usudila bi se reći i s upitnim znanjem predavača, mi je skroz neprihvatljiva.
Stvarno ne bi voljela živjeti u društvu koje takvo nešto dozvoljava.
Nemam osobno iskustvo, ali ovako nekako i ja razmišljam.
I slažem se za mlade nadobudne prosvjetare.
Moja M. je nedavno s vrtićem išla na aerodrom, obišli su čak i avion i kontrolu leta, vidjela je neka mjesta koja ja nisam nikad vidjela (npr. pilotsku kabinu
Nadam se da stvari idu pomalo naprijed, nabolje.
Opet, nemam školarce i ne mogu procjenjivati školski sustav, ali s vrtićem sam zasad jako zadovoljna (iako sam prije upisa bila vrlo skeptična, ja osobno nisam voljela vrtić, onu jednu godinu koliko sam išla).
Stvarno vidim veliki pomak u učenju, novim vještinama, novim prijateljicama i prijateljima... a nije da mi s njome doma nismo ništa učili i radili. Jednostavno je to sve drugačije u društvu, tete su (za razliku od mene) školovane za posao koji obavljaju, za rad s djecom, kreativne su i pune odličnih ideja za izradu svega i svačega, očito su joj i druga djeca poticaj itd.itd.
Da, to sve štima... Mi kupili prije par godina vikendicu/kuću puno bliže Zagrebu, a budi bez brige da se nisu našle forumašice koje su me pitale odakle mi lova... Ovaj kvart s linka isto poznam jer mi nije daleko od rodnog grada, ALI opet smo na početku - cijena kvadrata ne znači ništa kad uračunaš trošak odlaska na posao ako ne radiš kod kuće, ako uzmeš u obzir sve ove nedostatke hs-a o kojima ekipa priča, ako uračnaš prijevoz (svejedno je li u pitanju prijevozno sredstvo ili putna karta) do najbližeg dućana/liječnika/štovećtreba pa ti dugoročno život na takvom mjestu baš i ne ispadne puno jeftiniji. Čak i da radiš na zemlji (eko ili bilo kakva poljoprivreda) to je često cjelodnevni angažman bez vikenda, pa tko voli nek izvoli. Mi često vidimo samo dobre i romantične strane ovakvog načina života.
Kad budem u mirovini, namjeravam i ja tako dići rep i otići u zelenilo (koje sam si osigurala već sada, zapravo odavno) ALI tamo ne živim jer mi je sva logistika u gradu, a još više mojoj djeci. Ne kažem da je loše živjeti tamo negdje, ali treba sa svim tim računati. Za nekoga to možda je, ali za većinu ipak nije. Kao ni hs.
Pa ako cemo o HS, on se provodi u stali, na polju i svugdje drugdje, ne mora bas biti za stolom, barem ja tako to vidim.
A ako zivis na selu, u kuci koju si platio ustedjevinom, proizvodis si hranu, koliko ti onda novca uopce treba? Za rezije (ako nemas bunar) i zivotna zadovoljstva (putovanja itd). Ukoliko oba roditelja tamo zive, rekla bih da je dovoljno da jedan radi od kuce 8 sati, a drugi ne mora, ili svaki po 4 sata?
Osobno znam kako rasporedjujem novac i koliko ode za rezije, stanarinu, hranu (puno)... a koliko na ostale stvari (manje)... meni bi ta racunica stimala, ne znam kako drugima...
Ma slazem se s tobom... i ja to gledam ovako iz daljine romanticno, sumnjam da bi se odvazila u takvu avanturu bez debele ustedjevine i mogucnosti atraktivnog posla gdje se dosta putuje, a ne samo zivi kuci (a onda placala ljude koji ce mi odrzavati imanje)... ali mozda je to nekom super... dozvoljavam...
Nama bi HS odgovarao jer bi po zelji mogli ici svijetom za poslom bez obzira koliko nam dijete bilo staro... na putovanjima se takodjer puno uci i to je puno zivotnije ucenje... mogli bi se po potrebi prikljucivati grupama za ucenje ili privatnim skolama, ali bez obveze, osim eventualno da se na kraju godine nadjemo u hr i dijete polozi ispite u skoli u kojoj je zabiljezeno...
Ali ne mjerim po sebi nego ima raznih ljudi i raznih nacina zivota i nije jedino nas ispravan i dobar... HS je tekovina mnogih civilizacija, i danas postoji u mnogim kulturama i ne vidim razlog da nije opcija i kod nas. Bez obzira na to odlucilo se 5 ili 500 djece/roditelja na taj nacin skolovanja...
smeđa, imaš pravo, nisam naišla na tako niske cijene, sorry.
Ne znam jel se itko od vas ozbiljno bavio poljoprivredom prije, ali nema uz uzgoj hrane previše vremena, u biti ovisi što uzgajaš i na koji način, istina...
već sam spomenula moju baku, ne može se puno toga napraviti u polju uz malu djecu, nema tu previše HS, pa danas gledam ljude oko sebe, ne rade ni kućanske poslove dok su djeca budna (to je meni npr.neprihvatljivo, ja sve radim s njima, ali priznajem da se treba jako potrudit da to njima nije tlaka), kako će s djecom kopati, plijeviti, orati, čistit gnjoj, što će djeca radit u to vrijeme? Ne znam ...
Posljednje uređivanje od krumpiric : 26.05.2011. at 11:36
Ma nije frka, nije to cudno s obzirom na mentalitet ljudi... generalizirati cu, ali dosta su se kod nas ljudi "pogospodili". Pa rasprodaju djedovinu za pokriti potrosacki nacin zivota, cast izuzecima
Divim se svakom tko u tekovinama civilizacije uistinu uziva, ali meni se zivot sve vise cini kao da je netko slucajno stisnuo >>| gumb... Stan, auto, roba, ducani, posao od 8+ sati, jaslice, vrtici... jednostavno mi to sve ne odgovara... premalo zivim, a previse me nosi bujica...
Kupim par kupona za masazu i onda me uhvati stres kako uplanirati jednu masazu tjedno meni i muzu, kada se vidjeti s prijateljima, rodbinom... Upisem pilates pa skuzim da mi je vise muka uplanirati nego sto mi je zadovoljstvo ici... Zudim za zemljom, sumom, mirom, laksim tempom...
A tempo se samo ubrzava... vidite li koliko je otislo od doba kad smo mi bili djeca. Tada je bila muzicka, pokoji sport (ne ovako bezobrazno skup kao danas) i igra vani sa susjedima. Danas nam bebe idu na bebe ribe, pa eng u vrticu, pa gimnastika/atletika/taekwondo...
Sto ih ceka u zivotu ako se stvari jos vise ubrzaju...
Kada o tome razmisljam... potpuno se mogu uziviti u Rozin nacin razmisljanja... vjerojatno ju je tijek njenog zivota usporio. Cak mozda doveo pred zid... Ja joj se divim zbog hrabrosti koju nemam... a osjecam slicno (barem pretpostavljam)
Posljednje uređivanje od smedja : 26.05.2011. at 11:47
Smedja, mogu ti potpisati ovaj zadnji post.
S tim da je meni prebrzo i ovo kako mi na jugu živimo, a što je puno sporije od Zagreba.
Ali sjećam se života u Zg i ritma života u njemu. Meni je to skroz neizdržljivo.
I stvarno je istina da se veselim svakom trenutku u prirodi, miru, tišini (ok, toga više nigdje nema otkad smo dobili ćomba
Na sreću imamo šumu iza kuće i par nenaseljenih otočića za kupanje skroz blizu, pa si takve trenutke možemo češće priuštiti.
Ali, i dalje ne smatram da su to dobri razlozi za nekontrolirani HS. Čini mi se sve to kao igranje sa sudbinom djeteta i, po mom mišljenju, prevelik rizik.
Ja se nikad ne bi usudila sama određivati koje je znanje mojoj djeci potrebnije, ili koji su im detalji višak.
Ja im nikako, niti uz pomoć sa strane, ne bi mogla pružiti širinu obrazovanja koju će im pružiti škola.
Uz to, želim djecu pripremiti za život u svijetu kakav danas jest, a ne u svijetu kakav ja želim da bude.
Mislim da im to dugujem i da im je to korisnije od učenja da mi se pridruže u borbi s vjetrenjačama.
A oni uvijek mogu odlučiti da im je draže živjeti u šumi daleko od civilizacije (po mogućnosti s diplomom u špagu
Ne mislim da nam je društvo i sustav u kojem živimo savršen, daleko od toga, ali svejedno želim da mi se djeca u njega uklope.
Ako me razumijete, svašta sam sad tu nabacala
ja te u slovo mogu potpisat, smeđa, ali dugo sam živjela s bakom i didom u zajednici (ona je hBd, još živa) i njen je stres bio neusporediv s mojim (oće uroditi, oćemo imat za jest, oće li...), nije tu bilo romantike
dida je bio ribar, to je još gore i neromantičnije, ni mir ni tišina, ni previše attachmenta.
okej se živjelo u doba mojih mame i tate, mirno i lijepo, ali i oni su sanjali o koječemu što nije bilo dostupno...možda jer nisu znali kako izgleda "amerika". Tu i tamo moja mama dodje do mene, pa kaže da razumije što je toliko negativno, ali da ja ne razumijem sve ono što je njoj divno-a ona nije imala.
doduše, s našim (smeđoj kažem) školovanjem bi u "ono doba" vrlo vrlo vrlo mirno živjeli.
Al opet se vraćamo na školovanje
Posljednje uređivanje od krumpiric : 26.05.2011. at 12:15
smedja, otvorila sam novu temu potaknutu tvojim postom, nadam se da je to ok.
Super post.Ali, i dalje ne smatram da su to dobri razlozi za nekontrolirani HS. Čini mi se sve to kao igranje sa sudbinom djeteta i, po mom mišljenju, prevelik rizik.
Ja se nikad ne bi usudila sama određivati koje je znanje mojoj djeci potrebnije, ili koji su im detalji višak.
Ja im nikako, niti uz pomoć sa strane, ne bi mogla pružiti širinu obrazovanja koju će im pružiti škola.
Uz to, želim djecu pripremiti za život u svijetu kakav danas jest, a ne u svijetu kakav ja želim da bude.
Mislim da im to dugujem i da im je to korisnije od učenja da mi se pridruže u borbi s vjetrenjačama.
A oni uvijek mogu odlučiti da im je draže živjeti u šumi daleko od civilizacije (po mogućnosti s diplomom u špagu
Ne mislim da nam je društvo i sustav u kojem živimo savršen, daleko od toga, ali svejedno želim da mi se djeca u njega uklope.
Ako me razumijete, svašta sam sad tu nabacala
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
