pa ne radi se, ljudi dragi, tu o vlasništvu nego o odgovornsoti i brizi.
vas plaši kad pomislite na to kakvih sve roditelja ima i kakve sve štete njihova djeca zbog toga mogu imati,
a mene pak plaši prebacivanje te odgovornosti na velikog brata iliti državu, ne samo u ovom području.
mislim da to i jest razlog što se uvijek slična ekipa u ovakim raspravama nalazi kao s dvije različite strane.
da, Majka i Otac su roditelji, ne država.
shodno tome, mislim da roditelji trebaju snositi odgovornost za svoju djecu, ne država.
prvi put kad mi se to osvijestilo bilo je prije 10ak godina kad sam rodila prvo dijete i nakon što su mi je bez puno objašnjavanja jednostavno odnijeli u nepoznatom smjeru... jer je takav protokol.
zaista sam ostala trenutno zatečena, bez obzira što sam znala da je takva praksa.
i zapitala sam se po prvi put "pa dobro, čije je ovo dijete, moje ili bolničko ili državino, čije??? "
država bi trebala uskakati kao zamjena roditelju samo iznimno, kada je nužno, kada roditelja nema ili dokazano ne zadovoljava neku donju granicu roditeljske brige/odgovornsoti, ili još gore-zanemaruj ili zlostavlja vlastito dijete.
a ne po defaultu.
mene zaista plaši to olako prepuštanje odgovornosti institucijama bez kojih bi kao nastala anarhija.
pa ne bi- ako institucije služe da prate, tj. nadgledaju ima li bitnih odstupanja, a ne da kruto određuju što i kako,
jer eto, u svakom žitu ima i kukolja pa onda najbolje svo život posut insekticidom, da budem slikovita...
 |
|||
Odgovori s citatom
mamma Juanita prvotno napisa
