Koliko lakše je biti umjetnik ili znanstvenik ili čudo od djeteta u vremenima kad ima novca, sponzora i kulture, a koliko je takvih zatrto u vremenima kad je vladala glad, pa su talent trošili na to da uberu više jestivog bilja u šumi da prežive, ili u logorima ili ratovima...
Dobra ekonomija je temelj svega.
Mene zanima što mislite koliko su naše škole doprinijele našem (ne)radnom mentalitetu? Ja se ponekad pitam koliko veze ima ta ideja da staljigaš neku dvojku, ili peticu, znao ne znao, da dobiješ čitabu (a da se ni ne zapitaš što u tebi ostaje i kamo ideš) s našim poduzećima, političarima i time da je velik dio Hrvatske na bolovanju - jer je berba. Nema do domaćeg vina...
I koliko ima veze to da hrvatski ljudi sjede u tim učionicama, nit što biraju, nit ih tko pita, nego sele od kabineta do kabineta s drugima, po nečijem programu, i slušaju i što im je previše i što im je premalo, i nema prostora za inicijativu i osobnost - nit nauče govoriti javno, nit vodit projekt, samo suho gradivo i uz to više puta istaknuta vještina svladavanja dosade... Nismo baš poduzetnički odgojili djecu... i ja se bojim da taj mentalitet osobne neodgovornosti (što te briga, sjedi i ponavljaj što ti kažu) kasnije formira isti taj tip neodgovornosti.
Pa nam ministri cuclaju novce za svoje kuće i jahte - nitko im nije rekao da ne smiju; pa nam upravitelji javni poduzeća eto malo namještaju poslove, uglavnom kao da se naša elita ponaša točno kao treći b. Prepisat, pobjeć, prevarit,....