 |
|||
ms. ivy prvotno napisa
Ali to sam i rekla - da je lako pričati kako treba ovo ili ono i uživati i pričati o jednostavnom životu - kad ga imaš. I da sam i ja skeptik prema cijeloj priči s bloga. I da jednostavno trebaš sve to da HS...
DA, da, posve se slažem s tobom!
http://www.youtube.com/watch?v=zDZFc...eature=relatednije funkcionalan
prvo da potpišem seni, odlični postovi
jedna je stvar da hs može biti dozvoljena opcija, nek bude. ako roditelji smatraju da imaju dovoljno znanja, dovoljno vremena, dovoljno novaca da ne treba jedan od njih raditi i da mogu kupiti sve te knjige iz kojih će djeca učiti, dovoljno smisla za podučavanje. zamislite da vam je roditelj najgori profesor kojeg ste imali u školi. i jedva čekali zvono. pa tako iz svih predmeta.dovoljno pameti, na kraju krajeva. da nisu, ono, glupi.
a druga je stvar prikaz hs kao bolju opciju od školstva. generalno. a školstva kao broken model. i jedno i drugo imaju svoje prednosti i mane.
mislim, lako saradevii, koja živi u centru londona pričati o socijalizaciji djece. i baletnoj školi. meni i dalje oni linkovi govore da su im djeca - izolirana.
i zato mi se strašno teško priviknuti na model live and let live. a djeca koja uče ispred ekrana su najmanji problem u cijeloj ovo priči.
i još nešto, saradevii, oprosti, ako mi možeš pojasniti. kako je moguće da se dijete do osam godina nije samo zainteresiralo za zbrajanje i oduzimanje?prije? jel odgovor možda leži u činjenici da se moja djeca nisu zainteresirala za ne znam, slikanje, miješanje boja, da sam skroz nesvjesno oblikovala njihov interes? za ono što smatram važnim?
Nadam se da ce ovaj sada biti.
Ako imate malo vremena, pogledajte; desetak minuta, s ilustracijama; Ken je Britanac koji je preselio u LA pa su mu govori kombinacija engleske britkosti i americkog entertainment pristupa, ima akademski background i za zasluge na polju obrazovanja je dobio plemicku titulu.
Cvijeta, za ovaj prvi dio posta moj komentar je da sve to nabrojano nije nuzno za OKK, niti puno novaca, niti jedan roditelj koji ne radi, niti puno knjiga itd.. i na kraju, niti roditelj koji ima dobre didakticke metode. Nadam se da ce u nekim drugim postovima to biti pojasnjeno. Mozda za sada da opet ponovim da OKK ne znaci imati kod kuce roditelja u ulozi nastavnika. Moze se i tako provoditi, ali i ne treba. Ja imam velik krug prijatelja i poznanika koji OKK i nitko od njih ne provodi to obrazovanje na taj nacin (da poducava kod kuce po nekom programu).
Za drugi dio posta, mogu potvrditi da zivjeti u Engleskoj opcenito, pa onda u Londonu ima svojih prednosti sto se tice OKK.
Od sedamdesetih se broj obitelji koje tako obrazuju poceo povecavati tako da danas postoji siroki network, brojne grupe, organizacije za podrsku takvog nacina obrazovanja. Neke institucije poput Royal Albert Hall, na primjer, organiziraju radionice posebno za Home ed grupe, isto kako organiziraju za grupe skolske djece.
Razlicite radionice i programi koje muzeji i ostale kulturne i obrazovne institucije pruzaju skolama, otvorene su i Home ed grupama. One su uglavnom besplatne ili uz neku malu nadoknadu.
Veliki nacionalni muzeji (puput Natural History Museum, Albert and Victoria Museum, Science Museum) su besplatni, clanstvo u knjiznicama je besplatno i po iskaznici se moze posuditi 15 knjiga, zakasnine za djecje knjige se ne placaju; skolske matineje koje za dramu, operu i balet (koje kostaju samo 8 funti) su otvorene i Home ed obiteljima itd...
Medjutim, to ne znaci da bi OKK u Zagrebu bilo teze ili nemoguce zato sto ovo gore nije tako.
Bilo bi drugacije.
Isto tako bi bilo drugacije OKK u Zagrebu od onoga koje bi obitelj provodila na nekom otocicu u Jadranu, ili nekom manjem mjestu.
Svako to mjesto ima neke prednosti u odnosu na drugo, ne samo nedostatke.
A ako bi nedostatci prevagnuli, onda OKK mozda vise ne bi ni bio izbor za tu obitelj.
Sto se tvojeg pitanja tice, odgovor je da se S. nije zainteresirala za zbrajanje i oduzimanje tek u osmoj godini.
To radi vec odavno, ali je tek sada zatrazila od nas "instrukcije". I to zato sto joj je kolegica postavila pitanje na koje ona nije znala odgovor (radilo se o zbrajanju nekih tisuca).
Kod tzv. neformalnog ucenja (koje unschooling njeguje tako da minimalizira upliv formalnog ucenja), sto i kada dolazi iz djeteta; u tom smislu je motivacija unutarnja, iako to sto i kada je potaknuto necim iz vana.
Sto se ovog zadnjeg tice, da li ti svojim interesom ili nedostatkom interesa za nesto oblikujes interese/neinterese svojega djeteta, mislim da je tocno i da nije tocno
Saradadevii prvotno napisa
da ga napustimo kao jedini prihvatljivi model.
Tko zeli,
neka izvoli; tko ne zeli/ne moze, ne trebaZeljela sam reci da je mozda vrijeme da napustimo skolski model kakav znamo kao jedini moguci.
To ne znaci da bi svi trebali slijediti neki drugi model nego samo da postoji mogucnost da ga netko tko to zeli i/li moze, izabere.
Prosjecna obitelj sa mamom ili tatom koji rade moze onda odluciti mogu li posloziti vrijeme za OKK, sto su im mjerila kvalitete, sto su im prioriteti itd.. I onda izabrati.
Ako izaberu skolu a ne OKK, to nece znaciti da je OKK u realnosti nemoguc za obitelji u kojima oba roditelja rade.
Samo da za njih nije moguc ili da je manje pozeljna opcija od skole itd...
Ja, na primjer, jedva da poznajem Home Ed obitelji iz naseg kruga poznanstava u kojima jedan od roditelja ne radi. Nitko bi sada ne pada na pamet...
pa gdje su HE djeca dok roditelji rade?
Ovo bi i mene zanimalo...
I ja se to pitam. Zar ne treba biti roditelj (bar jedan) doma? Pa to su mala djeca. A ako ih netko drugi čuva i uči, kakva korist od HS? Zar to nije obiteljski projekt? Ili ja na sve to gledam sa sasvim drugačije pozicije od Saradadevii.
Ja ti mogu samo reci sto meni znaci kada kazem da skola nije jedini moguc zadovoljavajuci model ucenja.
Prvo, to znaci da skola nije obavezna.
Drugo, to znaci da je moguce izabrati nesto drugo, kombinirati sa skolom ili ne.
To nikako nije poziv da svi napuste skole.
Kada K. Robinson kaze da je skolski model broken, i da umjesto sto ga pokusavamo popraviti, da ga treba promijeniti iz temelja, on poziva na promjenu skolskog sistema, ne na odbacivanje skolskog sistema.
Kada govori o kreativnosti, ne govori samo o umjetnickoj kreativnosti.
Spominje, ustvar, divergentno razmisljanje, koje kaze da nije potpuno isto sto i kreativnost, a kojega ovakav skolski sistem kakav postoji suzbija.
Iako govori o individualizaciji pristupa (o tome govore i unutar skolskih modela sirom svijeta), ne radi se o individualizmu u smislu, samo moje je vazno i samo ja sam vazan.
Govori o tome kako se ucenje dogadja u grupi i kako je kolaboracija preduvijet rasta (u skoli se to zove prepisivanje
Ono sto mi se cini najvaznije u tome sto govori o sadasnjem skolskom sustavu je to da je kreiran za neko drugo (proslo) vrijeme i da se temelji na prosvjetiteljskoj ideji uma; odatle podjela na akademske discipline (za one "pametnije i bistrije") i na zanatska znanja/vocational (za sve ostale).
Svaka zemlja u svijetu ima isto vrednovanje znanja, jezik i matematika na vrhu, umjetnosti na dnu. Unutar umjetnosti, glazba i likovna umjetnost na vrhu, ples i drama na dnu, itd...
On misli da takva paradigma onemogucava razvoj djece, osobito one koji upadnu u tu drugu grupu (neacademicara) i da nas opstanak ovisi o razvoju drugacijeg pristupa, emancipaciji ostalih znanja i vjestina i razvoju divergentnog misljenja
Za ovu zadnju tvrdnju (potcrtanu) mogu samo reci da se na OKK ne treba gledati kao na nesto opcenito bolje ili losije od skole.
Moze biti bolje ili losije za odredjenu obitelj, mislim da je potpuno neprikladno govoriti o tome sto je za svakoga bolje/losije.
Malo divergentnog razmisljanja, molim
Mogu se ja truditi biti kreativna, pa reći da se radi o kojekakvim kombinatorikama radnih vremena, poslova od kuće...za dalje sam nekreativna.
Pogotovo jer si to može dozvolit minimalan postotak ljudi.
Tako nekako.
Socioekonomski faktori uvijek imaju neki utjecaj; po nekoj anegdotalnoj procijeni jedna trecina Home Eddera u Engleskoj (dakle, ne nuzno unschoolera) su bivsi ucitelji osnovne ili srednje skole.
Ako imas hrpu love i stalo ti je do akademskog standarda, dijete ces prije poslati u neku elitnu privatnu skolu nego OKK; ako zivis na socijalnoj pomoci, vjerojatno ces iskoristiti besplatno obrazovanje u skoli kao jos jedan oblik socijalne pomoci, tako da je ekonomski faktor utjece na OKK po nacelu "niti premalo niti previse".
Roditelji rade u smjenama? Imaju dadilju, baku, nećakinju koja i čuva? Prosvijetli nas sa konkretnim primjerima! Možda i meni nešto korisnog padne na um...Malo divergentnog razmisljanja, molim
Koliko god različito tko razmišljao ( pa bio on Gauss, Newton, Bošković, Tesla...) djeca ne mogu biti sama.Malo divergentnog razmisljanja, molim
Pa ja samo pricam kako je to medju onima koje ja poznajem. Mozda su oni u tom minimalnom postotku.
Radno vrijeme moze bit fleksibilno, moze biti krace od 8 sati dnevno, moze neiskljucivati prisutnost djece.
OKK moze biti kombinacija obrazovanja koje facilitiraju roditelji i sira obitelj/ prijatelji ili neke formalne ili neformalne obrazovne grupe (uobicajene izvanskolske aktivnosti)
Neka djeca idu u skolu dva dana tjedno (flexi schooling)
Neka idu kod bake u Mexico na sest mjeseci
Pa nisu sama. Samo nisu stalno s roditeljima.
Ili roditelji ne trebaju biti stalno s njima.
dakle, OKK nije opcija nego privilegija
Liamova mama je medicinska sestra, radi nocnu smjenu, dvije noci tjedno. Kada radi, obicno je muz kod kuce. Trenutno je odsutan sest mjeseci na nekom projektu na Barbadosu ili negdje slicno pa joj po noci, dok ona radi, dodje neka zena da bude u kuci s Liamom (koji ima 9 godina).
Micky radi subotom, ponekad nedjeljom, kao Alexander technique prakticar, a muz joj radi ostale dane u tjednu.
Chamutal radi povremeno, kao doula i kao conception consultant. Pise knjigu. Kada doulari, djecu preuzima ili muz ili prijateljice.
Elena i Lola su sogorice, brinu se zajednicki o djeci (obiteljski coop) tako da je s mladjima uvijek neki clan njihove ovece prosirene obitelji.
Claire, kada radi u jednoj maloj nezavisnoj skoli kao uciteljica umjetnosti, vodi svoju kci sa sobom.
Anna radi dva dana u tjednu kao voditeljica waldorfske "parent and child" grupe. Djeca su joj bila u grupi, kad su bila manja, sada su u susjednoj grupi.
Jacquline radi kao novinarka, subotom i nedjeljom, muz sa djecom.
Louise je obiteljska lijecnica. Radi jedan dan u tjednu kada je muz sa djecom.
Diane je bivsa profesorica umjetnosti u srednjoj skoli.
Sada vodi s muzem obiteljski biznis (prodaja renoviranih kuca). On radi preko dana, ona navecer ili vikendom
Ja sam nekada kombinirala satnicu tako da predajem ili navecer ili sve u jednom danu. Tada je muz bio s djecom ili bi radio od kuce, rano ujutro prije mog odlaska i nastavljao poslijepodne, nakon mojeg dolaska.
Zadnju godinu mi je i mama dosla na dva mjeseca u ispomoc.
Sada ih vodim sa sobom na posao (caf za dojenje) i tu mi pomazu, svako na svoj nacin.
Ne znam koliko ce ti ovo biti od pomoci...
Mislis li da je privilegij i imati vlastiti stan a ne biti podstanar?dakle, OKK nije opcija nego privilegija
Ici kod privatnog zubara/ginekologa/pedijatra itd..., ne kod socijalnog?
Imati nerabljeni auto?
Kupovati novu odjecu i obucu i za sebe i za djecu?
Imati jedan mobitel po odrasloj osobi u domacinstvu?
Hvala na dobrom sazetku.Nismo baš jako puno konkretnih iskustava mogli pročitati na temi, ali ja sam ipak pokupila ove koncepte:
-HS se može provoditi u puno različitih oblika
-obično je zamišljen tako da ga provodi grupa edukatora
-nekad se oformi zajednica obitelji čija djeca se obrazuju u nekakvim više ili manje formalnim skupinama
-djeca mogu učiti u grupi ili sama
-koriste se usluge "vanjskih" osoba ili se pohađaju organizirani tečajevi iz pojedinih područja
-podučavaju roditelji, druge odrasle osobe, učitelji koji dolaze doma, ili učitelji u instutucijama gdje se pohađa neki tečaj
Na stranu skupoća, vrijeme, i sve ostalo što ne znamo kako i koliko, ali tko nije ovo gore, ili još i više uspio pročitati (a tu je i odgovor na učenje stranih jezika - i usput, po čemu su jezici istaknuti?) taj se malo previše koncentrirao na svađanje i dokazivanje svoje poante.
Najvaznija osobina je ova boldana.
Svaka čast na iskustvu, ali...radi jedan dan u tjednu? dva dana u tjednu? subotom i nedjeljom? vodi djecu na posao?
Mislim da je za hrvatske prilike ovo teški sf.
jennifer, postavila bih ti isto pitanje kao krumpiricu, Je li za hrvatske prilike i ovo teski sf:
Imati vlastiti stan a ne biti podstanar?
Ici kod privatnog zubara/ginekologa/pedijatra itd..., ne kod socijalnog?
Imati nerabljeni auto?
Kupovati novu odjecu i obucu i za sebe i za djecu?
Imati jedan mobitel po odrasloj osobi u domacinstvu?
Ovo zadnje, od vlastitog stana do mobitela je hrvatska realnost. Pogotovo stan. Zbog kojeg onda ljudi rade. Pet dana u tjednu, barem. Punu satnicu, ili vise.
Americka realnost, barem ova moja, ne poznaje ovo o cemu pises za Englesku. Ljudi rade jos vise od Hrvata. Osim onih kojima je upala sjekira u med, no oni nemaju veze s realnoscu ili prosjekom, vec su brojem manji od, stajaznam, kucnih poroda u Hrvatskoj.
Zapravo, ovo o cemu pises mi je onako, sadrzaj nekog preslatkog (kršitelj koda)y filma. Osobno ne poznajem niti jednu jedinu osobu koja bi zadovoljila te kriterije, neovisno o tome gdje zivi.
Isteklo vrijeme za edit, a nesto me prekinulo.
Vlastiti stan se daleko vise isplati od placanja najamnine. Jedino sto nije svatko kreditno sposoban.
Rabljeni auti su u redu, ali najcesce ih ne mozes naci, a da nisu 20 godina stari s prezivljenih pedesetosam manjih i vecih nezgoda.
Ne razumijem sto je preslatko u tim situacijama.
Umjesto da radi pet dana tjedno i ima vece prihode kojima ce otplacivati hipoteku za trosobni stan ili kucu, Micky radi samo dva dana tjedno i zivi s muzem i dvoje djece u unajmljenom dvosobnom stanu u vrlo jeftinom londonskom kvartu. Ima polovan auto i recikliranu odjecu.
Claire i muz joj imaju jedan mobitel koji medjusobno dijele, ima ga uvijek onaj koji ga vise u odredjenoj situaciji treba. Imaju isto polovan auto, unajmljeni jednosobni stan u jeftinom kvartu i recikliranu odjecu i obucu tako da ih moze njegova uciteljska placa izvuci i working parents tax credits
Realnost je da su poslozili prioritete na drugaciji nacin i da si zato mogu "priustiti" da jedan od njih ne radi 8 sati dnevno na placenom poslu.
To ne znaci da bi tako svatko trebao napraviti, da je to nesto bolje, da si tako bolji roditelj ili ne znam sto.
Samo pokazuje da OKK nije privilegij bogatih.
Kaae, ne bi bila kršitelj koda da si lepo napisala hipi
Sto se stana tice, kako gdje i kako kada.
A i kreditna sposobnost znaci imati odredjene prihode i obvezanost na odredjene prihode (koja onda ne dopusta da se radi manje ili da se uopce ne radi)
Ili parafrazirani Rousseau "Man is born free but everywhere is in property chains"
Da me krivo ne razumijete, imati vlastiti stan/fino uredjeni stan/novi auto/novu odjecu i obucu, privatnu zdravstvenu skrb, povremenu ili stalnu itd... su aspiracije za koje ne mislim da su lose, manje vrijedne.
Ono sto zelim reci je da je moguce te aspiracije smanjiti da bi se dobilo za uzvrat nesto sto se vise u odredjenom trenutku vrednuje, sto ti je vaznije u tome trenutku zivota, iz bilo kojeg razloga, ideoloskog, praktickog, emocionalnog stanja djeteta ili nedostatka dobrih skola u kvartu.
Nekada, naravno, to ne funkcionira i ma koliko aspiracije bile niske, ne moze se izvuci kraj s krajem.
Helen, moja poznanica koja je sama kao dijete i mlada osoba bila Home ed, upisala je svo svoje troje djece po prvi puta, prije nekoliko mjeseci u skolu u punom vremenu (u dobi su od 12, 9 i 6 godina) jer je trebala povecati broj radnih sati da bi odrzala biznis koji vodi (a muzev biznis je na rubu bankrota).
Ne znam koliko dugo vec ne zivis u Hrvatskoj, ali izgleda da, prema ovome sto pises, nemas pretjerano veze s nacinom zivota u njoj. Raditi dva dana tjedno u Hrvatskoj? Kakav stan bi takav rad platio? Ne bi bilo dovoljno ni za prenociste Crvenog kriza. Mozda bi bilo za sobu kod cice Mate u Lijevom Zagvozdu (kojeg sam sad, jel, izmislila). Ali vjerojatno bi i cica Mate htio vise od tih par kuna. No kako god okrenes, rata kredita je cesto MANJA od mjesecnog najma i rezija koje se placaju. Mozda to funkcionira u Londonu, ali u Hrvatskoj ni pod razno.
Takva bi podjela, s jednom placom, funkcionirala eventualno u Americi, recimo tu u mojem malom gradicu. Ali i to bi najvjerojatnije klepetalo samo uz pomoc sa strane. I zapravo, s ovom americkom placom (trenutno jednom, kao stalnim prihodom), nama nista ne fali. Placamo kredit (jer je i ovdje glupo placati najamninu ako se ne namjeravas seliti svaka dva mjeseca), vozimo polovni auto, nosimo sto nam padne na pamet, ne brojim pennyje svaki dan, a radim samo puno radno vrijeme od 40 sati tjedno. Ali u Americi sam, nisam u Hrvatskoj. I to je tako odnedavno, pa svjeze pamtim koliko mi je bilo teze preslagivati prioritete prije samo dvije godine. Ono, hocu li jesti ili cu platiti racun, otprilike. S obzirom da sam svu rodbinu ostavila u Zagrebu, cujem da je sad jos i gore. Tako da mi je stvarno smijesno pricati o preslagivanju prioriteta na hrvatskoj razini. Rijetko tko ima nesto bitno za presloziti.
A sto cu, uvijek krsim neka pravila. Evo sad sam kriva jer ne pisem po vuku.Kaae, ne bi bila kršitelj koda da si lepo napisala hipi
A zasto kazem da mi je preslatko? Pa zato sto je bas, ono, idilicno. Kao u nekom filmu. Svi lijepo sjednu oko stola pa jednostavno presloze prioritete i dogovore se da nece bas raditi, vec ce se baviti obitelji. I ici na izlete i putovati i sjediti u travi na pikniku i sve ce biti puno duga i leptirica.
Iliti, drugim rijecima, u svijetu u kojem zivim, takvo nesto bas i ne postoji. Ne poznajem niti jednog jedinog hrvatskog roditelja koji je odlucio biti stay-at-home (pricam o ljudima van foruma). Preko nekoliko ih je kod kuce, ali ne svojim izborom, vec igrom slucaja - nema posla, pa nema. U Americi mi pada na pamet jedna jedina obitelj s cetvoro djece, a da je jedan roditelj doma. Otac predaje na faksu, a mama je doma s djecom. Glavni razlog? Njezina placa ne bi bila dovoljna za vrtice i nakonskolske aktivnosti. Jednostavno im je jeftinije da zena sjedi doma do daljnjeg. U drugoj obitelji takodjer mama ne radi (njezinoj bebi je samo sedam mjeseci, no to ne znaci nista jer porodiljnog nema), ali opet samo zato sto ne moze zaraditi vise nego sto bi je kostao daycare.
Tako da... ne znam, ne vidim gdje svi ovi prioriteti i organizacije drze vodu u nekom stvarnom svijetu gdje vecina forumasa zivi. Sve skupa nema nikakve veze s mojim stavom o HS-u, US-u ili bilo kojim drugim nacinom obrazovanja, vec cisto ne vidim kako organizirati cijelu ovu logistiku.
Ovakve radne kombinaciju nisu dozvoljene u HR, osim ako se ne baviš privatnim biznisom, freelancer ili sl.
Kod nas ukoliko radiš za poslodavca - onda radiš punu satnicu ili ne radiš (samo su iznimke određene vrlo malobrojne skupine).
Nažalost, ne možemo si priuštiti "duge i leptiriće, piknike" i sl. ma koliko god mi voljeli vlastitu obitelj i željeli provoditi vrijeme s njom i koliko god nam ona bila na rvom mjestu daleko iznad svih ostalih potreba (i želja).
Naravno, možda bismo i mogli, ali ja nisam tip za takvo isprobavanje, čitaj: potpuno napuštanje posla (eventualno ako MM dobije kakvu basnoslovnu lovu -ali to su samo puste sanje i mogućnost u nekom od sljedećih života). I nemam kredit za stan, nemam svoj stan, ne plaćam podstanarstvo, zato jer nemam za to. (Živim sa svekrvom u njezinom.)
S ovim se slažem - školski sustav bolje funkcionira za akademski talentiranu djecu. Za njih je to još uvijek daleko bolje od OKK, osim ako, kao što sam već prije napisala, OKK ne znači dolazak najboljih mogućih profesora i učitelja u kuću. A to nije svakome dostupno, a donosi i neke druge probleme koje ću sada pustiti po strani. Imam kod kuće dva različita djeteta, vidim razliku između njih upravo u kontekstu ovoga što si napisala. To što si napisala artikuliralo je ono o čemu cijelo vrijeme u pozadini razmišljam, a to je da je OKK način obrazovanja prilagođen prije svega djeci koja nisu zainteresirana za akademske discipline i za onu koja pokazuju poteškoće u savladavanju školskih programa. Izlazak iz školskog sustava za njih je sigurno oslobođenje, čak i otkrivenje. Ali, to ne rješava sve probleme,jer postoji i ono poslije škole.
Uzrok vrednovanja znanja kakvo postoji, po mome mišljenju, nije u neprilagođenosti školskog sustava, odnosno u tome što on dolazi iz nekog vremena, nego u funkcioniranju društva u cjelini, odnosno u potrebama tržišta rada. One su te koje diktiraju proces obrazovanja, a ne potrebe pojedinog djeteta. Što će u budućnosti postati dijete koje nije savladalo akademske discipline, to jest matematiku, jezike, zemljopis, povijest, biologiju, fiziku, kemiju...? Što može studirati? Unutar OKK može razvijati svoje talente na području umjetnosti i drugih vještina, a što mu/joj ostaje kao mogućnost zaposlenja? Mislim da ponovo ona zanimanja koja nazivaš "vocational". U tom kontekstu, OKK me se doima kao neko stakleno zvono ili čak geto, koje možda još i lošije priprema dijete za odraslu dob nego klasična škola. Promjene su (teoretski) moguće, ali one prije svega moraju dolaziti iz konteksta društva, a tada postaje svejedno obrazuje li se dijete doma ili u školi, jer promjena zahvaća i školu.
Ostaju također i vrlo konkretni problemi, koji mogu zvučati banalno, ali prave razliku između mogućnosti i nemogućnosti. Rad jedan ili dva dana u tjednu, ne osigurava egzistenciju i nije pravo zaposlenje - to je više neko koketiranje s radom. Polazeći od sebe koja imam privilegirano radno vrijeme i mogu raditi od kuće, svejedno ne mogu odvojiti onoliko vremena koliko je potrebno da bih djeci zamijenila školu, da ne ponavljam sad sve što sam već napisala o znanjima i neznanjima koja bi utjecala na to. Bez obzira na dobro plaćen posao MM i moj, mi ne bismo mogli platiti dovoljno kvalitetne učitelje koji bi zamijenili one u školi. Moja kći ima učiteljicu koja s njom individualno radi i mi s njom dosta radimo oko zadaća, učenja, objašnjavanja, poticanja. Na drugi način radimo i sa sinom. Oboje imaju različite aktivnosti izvan škole (kod sina je to još jedna škola, glazbena). Imaju punu kuću knjiga i svega ostalog pomoću čega mogu dodatno učiti. Okruženi su zanimljivim ljudima s kojima se družimo, koji svašta znaju. Koliko god možemo, nastojimo da putuju, idu na izložbe, koncerte, da vide i dožive mnogo toga. Već samo ta nadopuna traži puno angažmana, a i novaca. Odbaciti školu, značilo bi bitno povećati te troškove i odustati od svoga posla i karijere.
Ok, to je u nekim slučajevima moguće i potrebno, no mislim da se u većini slučajeva mnogo više gubi nego dobiva. Škole ipak mnogo toga nude, od obrazovnog, do zabavnog i socijalnog sadržaja. Ima lošijih profesora, ali ima i jako dobrih i izvrsnih. Kad pogledam unatrag na moje školovanje, na cijeli niz divnih profesora koji su bitno obilježili moj život, na znanja koja sam dobila, prijatelje i druženja, ježim se od same pomisli na mogućnost da su mi mama i tata to uskratili i podučavali me u svojoj režiji.
cijeli post mi se sviđa, a ovo sam posebno istaknula jer cijelo vrijeme pokušavam ovako nešto sročiti, al mi ne ide
jedino što mislim da zagovaratelji OKK smatraju da će pojedinci koji su obrazovani na drugačiji način biti nositelji te promjene društva. a ne oni školovani na klasični način, kojima je mogućnost kritičkog razmišljanja svedena na nulu. radi klasičnog, a možemo i tako reći - zatupljujućeg obrazovanja.
ja se s tim ne slažem.
jer za postojanje kritičkog razmišljanja, važan je društveno-povijesni kontekst, društvene prilike koje pogoduju razvoju kritičkog razmišljanja, a kroz povijest možemo vidjeti koja su to razdoblja bila. obično razdoblja ekonomskog prosperiteta, kad se razvija kultura, stvaralaštvo, filozofija itd.
Saradadevii - puno hvala na iscrpnom objašnjenju! Drago mi je za sve te ljude da su se mogli posložiti kako im odgovara! Jasno, uvijek postoji ova i ona situacija na koju se mora reagirati, ali tako je to u životu.
Mogu samo reći - kako je lijepo u zemlji jake ekonomije, koliko više opcija. A onda s druge strane, imamo i mi ovdje prednosti, ali opet kako tko, kako gdje i kako kad...
Svi plivamo kako najbolje znamo i umijemo tu gdje jesmo, i svatko od nas je zakinut ovdje ili ondje - i blagoslovljen negdje drugdje, pa valjda na tome moramo i graditi...
Kae, drago mi je za vas - između redaka čitam da vam je dosta bilo teško tu u domaji, i da vam je sad kudikamo bolje!
cijeli post mi se sviđa, a ovo sam posebno istaknula jer cijelo vrijeme pokušavam ovako nešto sročiti, al mi ne ide
jedino što mislim da zagovaratelji OKK smatraju da će pojedinci koji su obrazovani na drugačiji način biti nositelji te promjene društva. a ne oni školovani na klasični način, kojima je mogućnost kritičkog razmišljanja svedena na nulu. radi klasičnog, a možemo i tako reći - zatupljujućeg obrazovanja.
ja se s tim ne slažem.
jer za postojanje kritičkog razmišljanja, važan je društveno-povijesni kontekst, društvene prilike koje pogoduju razvoju kritičkog razmišljanja, a kroz povijest možemo vidjeti koja su to razdoblja bila. obično razdoblja ekonomskog prosperiteta, kad se razvija kultura, stvaralaštvo, filozofija itd.
Koliko lakše je biti umjetnik ili znanstvenik ili čudo od djeteta u vremenima kad ima novca, sponzora i kulture, a koliko je takvih zatrto u vremenima kad je vladala glad, pa su talent trošili na to da uberu više jestivog bilja u šumi da prežive, ili u logorima ili ratovima...
Dobra ekonomija je temelj svega.
Mene zanima što mislite koliko su naše škole doprinijele našem (ne)radnom mentalitetu? Ja se ponekad pitam koliko veze ima ta ideja da staljigaš neku dvojku, ili peticu, znao ne znao, da dobiješ čitabu (a da se ni ne zapitaš što u tebi ostaje i kamo ideš) s našim poduzećima, političarima i time da je velik dio Hrvatske na bolovanju - jer je berba. Nema do domaćeg vina...
I koliko ima veze to da hrvatski ljudi sjede u tim učionicama, nit što biraju, nit ih tko pita, nego sele od kabineta do kabineta s drugima, po nečijem programu, i slušaju i što im je previše i što im je premalo, i nema prostora za inicijativu i osobnost - nit nauče govoriti javno, nit vodit projekt, samo suho gradivo i uz to više puta istaknuta vještina svladavanja dosade... Nismo baš poduzetnički odgojili djecu... i ja se bojim da taj mentalitet osobne neodgovornosti (što te briga, sjedi i ponavljaj što ti kažu) kasnije formira isti taj tip neodgovornosti.
Pa nam ministri cuclaju novce za svoje kuće i jahte - nitko im nije rekao da ne smiju; pa nam upravitelji javni poduzeća eto malo namještaju poslove, uglavnom kao da se naša elita ponaša točno kao treći b. Prepisat, pobjeć, prevarit,....
Moje školovanje nije izgledalo ovako. A školovana sam u Hrvatskoj. Upravo u školi i na faxu sam svladala strah od govora u javnosti jer smo toliko puta nanovo i nanovo to morali raditi.
A većina profesora je cijenila inicijativu, osobno mišljenje i kritički stav.
IStina, ali mislim da je to do mentaliteta i prenošenja s koljena na koljeno. Ima kod nas vrlo vrlo kvalitetnih škola/studija (pogledaj samo MIOC i informatičke svjetske olimpijade)-pa eto, nemamo puno bogatih programerskih firmi. Rekla bi da ima tu elementata mediterana(jel baš moram danas?), balkana(mogu li to nekako lakše), katoličanstva (don't get mi wrong, ali tradicionalno se uspjeh u katoličkim društvima veže uz nešto negativno) i najviše elemenata pretvorbe, rata i siromaštva.
Ne vjerujem da je puno društava u pretvorbi proizvelo pozitivne poduzetnike, prave vođe, intelektualce, znanje...u toj situaciji vlada "snađi se druže" parola, pa se snalaze oni kojima je urođeno/koji su odgojeni na način: prepisat, pobjeć, zahebat...pa moram priznat, to nisu osobito školovani ljudi, nitko nije cijenjen u svijetu znanja, voditelji javnih poduzeća obično nisu školovani kao radnici, političari imaju nekakve poludiplome...-tako da nema uzročno posljedične veze među školovanjem i
poremećajima našeg društva.
Mene baš zanima Saradadeviin komentar Zdenkinog posta. Je li to tako, postoje li statistike, čime se bavi HS-ani kad odrastu? Je li u okvirima OKK moguće stjecati i akademska i neakademska znanja, ili se ide za tim da se ta podjela nekako ukine? Što onda je sa studiranjem, koji studiji se biraju, gdje se zapošljava?
pa i nemamo nekog njegovanog radnog mentaliteta. nikad ga nismo ni imali. šteta, jer smo uvijek kao društvo davali jako dobre stručnjake u pojedinim granama: humanističkim, tehničkim, sportskim ... koji najčešće odu vani, gdje se njihov trud više cijeni. da se opet vratimo na teslu ?
mislim da tu škole ni način obrazovanja nemaju utjecaja, nego klilma u društvu. vidjela sam toliko ljudi (i kolega iz firme) koji imaju totalno drugačiji odnos prema radu npr. u njemačkoj, gdje imaju stranca za šefa (jezična barijera nema veze s tim). a kada se vrate u hr gdje dobiju lokalne šefove - raspašoj
zdenka2, odlican post
saradadevii, interesantni postovi. brzo sam preletjela, napisati komerntar (i prvenstveno razmisliti dublje) ne stizem sada.
s onim sto je napisala zdenka se slazem u svemu.
kratka opaska:
moja feministicka dusa ne moze ne primjetiti, da su u svim ovim tvojim primjerima zene/mame bile one koje radi jedan ili dva dana ili noci u tjednu. tate ako dobro iscitavam rade vise. jasno mi je da je teoretski svejedno tko preuzima djecu/kucu, ali prakticki to ocito skoro uvijek zavrsi tako kako si opisala.
naravno da to sad nema veze s onim sto ti pises u kojem je HS opcija,a ne moranje.
ali primjecujem.
jos je prije zdenka primjetila da za roditelje / citaj zene koje zaista svoje profesionalno djelovanje smatraju vaznim djelom svog zivota HS tesko funkcionira.
ja takode imam srecu da mi je radno vrijeme fleksibilno, te da volim to sto radim, ali svejedno mi je dan prekratak.
jos bih nesto primjetila:
jedna prilicno reformirana skola /odnosno ono sto ti zoves iz temelja nova, se meni ne razlikuje puno od toga sto ti opisujes kao moguce modela HS-a.
odnosno, da budem preciznija, cini mi se da bi ona bila u prosjeku gledano jako dobro rjesenje za vecinu djece, te da bi mogla kompenzirati one nedostatke HS-a koje je zdenka lijepo sazela.
ps. ako stignem/kada stignem napisala bih nesto o sustavu i institucijama (nije direktno tema, ali se prilicno ispreplice).
svida mi se i cvijetin post i cikolinin o negativnim aspektima "individualizacije"
i jos bi dodala (malo jaci izbor rijeci) da se uzasavam "ideologija" koje dijete smatraju vlasnistvom roditelja i obitelji, te se nadam da su ta vremena u globalu prosla.
i mislim da je instrumentalizacija djeteta u smjeru da dijete nosi teski teret bivanja jedinog i iskljucivog smisla zivota svojih roditelja, te da im sluzi kao zamjena emocionalnog partnera koji bi trebala biti druga odrasla osoba, nepovoljni i u mnogim slucajevima stetno za djete.
Posljednje uređivanje od seni : 01.06.2011. at 12:22
seni, i ja cu jako brzo jer zurim na posao
ako je izbor ostati izvan karijere u punom radnom vremenu ili potpuno, sto feminizam moze na to prigovoriti?
I jos samo kratak komentar da raditi dva dana tjedno nije ozbiljan rad (Zdenka).
Da bi se promijenila ta , nazvala bih je, predrasuda prema radu, potreban je drugaciji pogled na rad.
Mislim da bi se feminizam 21 stoljece mozda trebao pozabaviti time da emancipira zenski rad, bio on placeni ili neplaceni, u bilo kojem vremenu trajanja.
to će možda i doć na red, al prvo kad se emancipira plaćeni ženski rad, u punom smislu te riječi. izjednači ga se s plaćenim radom muškaraca, i tek onda kad žene, u punom smislu te riječi dobiju u potpunosti jednako pravo na karijeru kao i muškarci. e, kad dođemo do tog nivoa, onda se feminizam 22. stoljeća mora pozabaviti ovim o čemu ti pričaš.
i mene ovo zanima...mislim, nebo je granica i mogućnosti su beskonačne ali sjećam se koliko su mi cure pricale o skupoći studiranja u Londonu (bar je tako bilo prije 5-6 god. friških informacija nemam, i govorim tek o 2-3 fakulteta s cijim studentima sam se druzila). u bit me zanima da li se može (uz zivot roditelja i obitelji kakav s. opisuje) financijski omogućiti djeci studiranje kojeg god fakulteta oni zažele?
kod nas mora najprije doći do toga da se vrednuje i plati rad, bilo kakav rad, a ne da visoko obrazovana osoba sa dobrim radnim mjestom ima plaću kao pripravnik u prehrambenom lancu dućana vani.to će možda i doć na red, al prvo kad se emancipira plaćeni ženski rad, u punom smislu te riječi. izjednači ga se s plaćenim radom muškaraca, i tek onda kad žene, u punom smislu te riječi dobiju u potpunosti jednako pravo na karijeru kao i muškarci. e, kad dođemo do tog nivoa, onda se feminizam 22. stoljeća mora pozabaviti ovim o čemu ti pričaš.
kad bi i bilo mogućnosti rada o kojem priča saradadevii kod nas, jedan, dva ili tri dana u tjednu prihodi bi bili takvi da se ne bi moglo ni preživjeti, a ne još plaćati podstanarstvo ili ratu za stan.
a onda bi se moglo razmišljati o hs-u i sličnim za sada još luksuzima.
Možda će biti jasnije ako svoje mišljenje preformuliram: zaposlenje od jednog ili dva dana u tjednu nije ozbiljno zaposlenje. U hrvatskim uvjetima to je ujedno i teško ostvarivo. Nemam predrasuda prema radu uopće ni prema ženskom, ni prema neplaćenom (i to ulazi u moju satnicu).
Inače, jako se slažem sa seni u onom dijelu gdje otvara još jedan novi problem, to jest usredotočenje roditelja na dijete koje zauzima gotovo sav prostor osobnog života roditelja. Slažem se da je to štetno i za roditelja i za dijete. Ove ideje o djetetu kao vlasništvu roditelja koji "sve zna najbolje za svoje dijete" i mene užasava.
nije sf, ja tako živim, a čak ni ne radim, a muž ima srednja primanja sa debelim kašnjenjima u isplati plaće.
tajna je u 1. stavci. i u zanemarivanju svega osim osnova - plaćanja hrane, računa.
ići kod privatnih liječnika je stvar odabira - radije ću platiti 250 kn za uzv u privatnika nego kupiti šminke u toj vrijednosti-
nerabljeni auto imam jer je od muževe firme
novu odjeću i obuću uvijek kupujem, doduše kad se prethodna počne raspadati, zato i imam novaca za br.2 (djeca se još nisu rodila, to je značajna stavka)
imamo svak svoj mobitel
tako da sam ja uspila do sada živjeti teški sf. na svoj štedljivi način, ali ipak.
životni san mi je raditi pola radnog vremena (radila sam 3 godine na pola radnog vremena, pon, uto. puno vrijeme, srijedu pola, ostalo slobodna i to je SAVRŠENO, ali poprilično loše plaćeno i teško ostvarivo) jer nisam ambiciozna ni materijalist, ali isto tako još nemam iskustvo majčinstva i troškove koje sa sobom povlači imati dvoje djece...
mislim da je ovakvo funkcioniranje rada/hs u hr okvirima, koliko god nam privlačno bilo, ipak skoro pa nemoguće.
Posljednje uređivanje od Pinky : 01.06.2011. at 14:15
Koliko god se to nama činilo nemoguće , najteža stvar je promjeniti stavove u glavi i otvoriti se prema nekoj potpuno novoj ideji.
To ne znaći da bi bilo tko od nas trebao tako nešto prakticirati, odmah i sad, nego samo pokušati sagledati prednosti takvog načina života/školovanja/rada. I možda to nije našto za nas , osobno (sada, odmah i u Hrvatskoj), ali možda dolazi vrijeme kad će se takve stvari promjeniti, barem za neke .
Skroz offtopic, ali cisto da pojasnim - nisam otisla sirota; bila sam cisto prosjecna. Ali za Hrvatske okvire. Financijski, istina, ovdje je neusporedivo bolje i lakse.Kae, drago mi je za vas - između redaka čitam da vam je dosta bilo teško tu u domaji, i da vam je sad kudikamo bolje!
Sirius, vecina ljudi na ovom topicu je otvorena prema novoj ideji. Problem je samo u tome sto nova ideja uopce nije definirana, a nedefinirano cesto nema nikakvog smisla.
Kaae je lijepo napisala, kad bi ovdje bila anketa, vidjeli bi da je gro ljudi za uvođenje HSa, ali kontroliranog. Naravno, to ne znači da bi ga i osobno provodili.
potpis na gornje postove. i dalje mislim da je više mogućih izbora benefit za sve, bez obzira što odabrali.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom