Nama je dosta pomogla psihologica u SUvagu gdje je dijete odlazilo na terapiju 1x tjedno, ali zapravo ne mogu reći da li bi on prerastao slične frustracije koje je imao (iako više sam sa sobom i svojim očekivanjima nego s drugom djecom) i bez nje. Jedva se riješio grizenja ručnih zglobova do krvi, ali i danas to ponekad radi u manjoj mjeri ako je jako nervozan (pred test ili natjecanje u gš). Nema nam druge nego čekati da ta naša djeca nauče živjeti u svojoj koži... Meni je uvijek najteže padao osjećaj nemoći da efikasno pomognem djetetu, ali tako je to - moraju sami. Ja kod svoga vidim veliki napredak, što želim i tvome djetetu.tanja_b prvotno napisa
Mi smo malo teži slučaj
On će npr. pitanje "Zašto ti nosiš Ciciban cipele" prevesti kao "On mi se ruga zato što nosim Ciciban cipele".
Prošli tjedan smo bili u Klaićevoj zbog sumnje na slomljeni prst. Imao je malne histerični napadaj pri pomisli da će možda dobiti gips i da će možda morati s njim u školu "jer će mu se svi rugati". (Prošle godine je imao gips po ljeti i prvih dana nije htio izaći iz kuće jer ga je bilo sram. Naravno da mu se nitko nije rugao, ali on si je to zamislio kao da jest.)
Na sreću, nije ništa slomio, nije dobio gips, odmah mu je bilo lakše.
U praksi, mislim da se njemu zapravo i ne rugaju... bar ne često, jer bih to već čula.
 |
|||
Odgovori s citatom