Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[LIMA]

Osim toga, on se i srami pokazati pred drugima što zna. Zbog toga mi je malo krivo, ali s druge strane, razumijem ga, nisam ni ja bila puno drukčija

Moram se osvrnuti na ovu tvoju rečenicu jer me iskreno zanima kako to kod vas funkcionira u praksi? Smeta li to njemu odnosno predstavlja li mu to određeni uteg, ako da, kako se s time nosi/te? Moj će najesen krenuti u školu i iskreno, malo me frka toga jer je vrlo osjetljiv, voli dobiti priznanje i pohvalu za ono što napravi ali ne zna se uopće prezentirati (stranim osobama), kao da se sav smota i onda poslije se osjeća loše. Evo bili smo na liječničkom za školu i ja sam u šali rekla MM-u da bez obzira što čita enciklopedije kod kuće da nisam bila s njim u ordinaciji dobio bi odgodu . Bio je skroz pogubljen, kao da nije shvaćao što se od njega traži (a pogotovo kada mu se doktorica obraćala - podigni desnu ručicu, stavi prstić tamo... bio je u šoku što ona s njim razgovara kao da je on dijete ). Skužila sam da je najzbunjeniji kada mu se postavi neko sasvim banalno pitanje (!?), kao da u glavi počne vrtjeti "u čemu je caka" . Recimo, pitala ga je tko s njim živi u kući i on nije znao reći. Poslije mi je rekao da mi uopće ne živimo u kući već u stanu :LOL: i tako uuuuvijek izvači neka filozofiranja... S druge strane, seka nije takav kapacitet ali ona se zna tako dobro izreklamirati tako da imam svakodnevni dokaz da nije sve u IQ!

[tanja_b]

Moram se osvrnuti na ovu tvoju rečenicu jer me iskreno zanima kako to kod vas funkcionira u praksi? Smeta li to njemu odnosno predstavlja li mu to određeni uteg, ako da, kako se s time nosi/te? Moj će najesen krenuti u školu i iskreno, malo me frka toga jer je vrlo osjetljiv, voli dobiti priznanje i pohvalu za ono što napravi ali ne zna se uopće prezentirati (stranim osobama), kao da se sav smota i onda poslije se osjeća loše. Evo bili smo na liječničkom za školu i ja sam u šali rekla MM-u da bez obzira što čita enciklopedije kod kuće da nisam bila s njim u ordinaciji dobio bi odgodu . Bio je skroz pogubljen, kao da nije shvaćao što se od njega traži (a pogotovo kada mu se doktorica obraćala - podigni desnu ručicu, stavi prstić tamo... bio je u šoku što ona s njim razgovara kao da je on dijete ). Skužila sam da je najzbunjeniji kada mu se postavi neko sasvim banalno pitanje (!?), kao da u glavi počne vrtjeti "u čemu je caka" . Recimo, pitala ga je tko s njim živi u kući i on nije znao reći. Poslije mi je rekao da mi uopće ne živimo u kući već u stanu :LOL: i tako uuuuvijek izvači neka filozofiranja... S druge strane, seka nije takav kapacitet ali ona se zna tako dobro izreklamirati tako da imam svakodnevni dokaz da nije sve u IQ!

Nisam dobro objasnila, sad vidim... on se u školi rado javlja na satu, stalno diže ruku, i voli sudjelovati, učiteljica to stalno ističe (kao što ni ne skriva činjenicu da joj ponekad smeta stalno vidjeti njegovu ruku u zraku ). Ali ne voli pokazati kad zna više od drugih, ili da ima neku vještinu koju drugi nemaju (npr. sviranje - nije htio reći u razredu kad je svirao u HGZ-u, za natjecanja je rekao samo dvojici najbližih prijatelja, a učiteljici se uopće nije htio pohvaliti). Kaže da se ne želi praviti važan ili da ne bi netko pomislio da se hvali.
Rekla bih da je to njegov način da se što bolje uklopi - pokazuje znanje u okvirima onog što se traži, i ne želi odstupati izvan tih okvira, da ne bi slučajno ispao drugačiji. S jedne strane dobro, s druge strane baš i ne, ali ja tu ne mogu (i ne želim) utjecati.

[sss]

Lima, bila sam u sličnoj situaciji, kad su mi klinci bili kod psihologa s oko 4 godine (redovito praćenje zbog nedonošenosti). Ma i pisala već o tome. Znam da im u mojem slučaju nije bilo važno utvrditi jesu li djeca nešto posebno inteligentna, već je li im razvoj uredan, ali čudi da me da se psiholog ne prebaci ''stepenicu više'' u razgovoru kad shvati otprilike kakav im je mali sugovornik. Moj se jedan nešto spetljao oko neke nacrtane kockice, ne sjećam se više što je bilo s tom kockicom. A problem je bio u tome što je to bio kvadrat, a ne ''kockica''. Moji shvaćaju što je kvadrat i svi ostali likovi od, ne znam, druge godine valjda. Ne im je stvarno problem shvatiti, kao što si rekla, što se od njih očekuje.

[vertex]

Bili smo s D. kod psihologa, vezano za neke situacije koje imamo s njim doma (još uvijek, iako već valjda dvije godine periodički zaključujemo da smo tome stalni na kraj). Izgleda da i on spada ovdje, iako prof. nije koristila tremin darovitost nego "visoko nadprosječno", ali je spominjala posebne potrebe pa je to valja to, lol. Imat ćemo nalaz za koji dan.

Zapravo pišem ovo radi informacije za splićanke, imamo dostupne i dobre psihologinje (po mom iskustvu i iskustvu prijatelja od kojih sam dobila preporuku) na Mejama, na Poliklinici za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju. Tri su psihologinje, kod neke se čeka malo duže, kod neke kraće, ali mislim da nijedna nije pogrešan izbor.

Što se škole tiče, D. je najčešći komentar na ono što se radi u školi da je "malo dosadno". Ali on nije dijete koje ima žar za učenjem pa nisam sigurna čemu da to pripišem. Promijenilo im se milijun učiteljica u ove dvije godine, a sljedeće godine opet će bar jedna biti nova, ako ne i obje. Inače, kažu da su jak razred i da se s njima puno toga može, pa mi je drago da mi je oboje školaraca imao sreću upasti u takve sredine.

[sirius]

Uh , dobro je kad je "malo dosadno".
Moze biti i jako dosadno kao kod nas pa bi tek onda bili u problemu.

Ne znam sto bih ti rekla , mi imamo gadnih problema zbog visokih intelektualnih sposobnosti u području logike i apsolutnog nedostatka motivacije za barem minimalnim ostvarivanjem kapacitete.
bas nam je teško ove godine bilo...nažalost ne vidim način kako da pomognem M. i sama sebi.

[LIMA]

Evo upravo čitam jednu odličnu knjigu http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=49773 Naučite svoje dijete razmišljati pa ovdje koristim priliku preporučiti je. U knjizi su dane gotove aktivnosti za poticanje razmišljanja "izvan kutije".

Probala sam samo neke aktivnosti sa svojim I. (tek sam počela čitati knjigu ) i odlično reagira na njih, vidim da mu baš odgovaraju stvari tog tipa. Super mi je što se sve može prilagoditi uzrastu i interesima.

Evo primjer jedne zgodne aktivnosti: sortiranje u obliku dijamanta. Da se djetetu 9 papirića i zada da na njih napiše 9 (bilo čega, od igračaka, priča, do ideja za rješenje efekta staklenika )
Te pojmove treba rasporediti prema određenom kriteriju (važnosti/ljepote/učinkovitosti...) u obliku dijamanta. Gore 1 glavni papirić (najvažnije), ispod 2 papirića, u 3. redu 3 papirića, pa 2 pa opet jedan.
Ja sam mu dala: 9 nogometnih klubova, koje god želi, iz cijelog svijeta - poredaj od najjačeg do najslabijeg.
9 marki automobila - poredaj ih po tebi najljepšem dizajnu; 9 kućanskih aparata - od onih bez kojih ne bi mogao živjeti... 9 životinja - koje od njih bi spasio od izumiranja...
Mogućnosti su nepregledne. Malo sam to proširila pa kada I. složi papiriće pomiješa ih i MM i ja ih ponovno presložimo kako mi mislimo, pa uspoređujemo u čemu smo se složili, a u čemu nismo.

[LIMA]

E, da, ovo sam pokušala jučer s klincima u školi: 1 minutu pričaj o.... (nije uopće tako jednostavno kako se čini )

[tanja_b]

E, da, ovo sam pokušala jučer s klincima u školi: 1 minutu pričaj o.... (nije uopće tako jednostavno kako se čini )

Znam Radili smo tu vježbu na jednoj radionici, uopće nije trivijalna, ali je jako dobra!

[vertex]

Uh , dobro je kad je "malo dosadno".
Moze biti i jako dosadno kao kod nas pa bi tek onda bili u problemu.

Ma mi zapravo nismo ni u kakvom problemu sa školom, zasad. Pisala sam te dojmove samo da tanji odgovorim na pitanje o školi.
A ova dosada, to je za njega karakteristično, da mrzi kad mu je dosadno i čeka društvo da ga zabavi, a odbija (doma) raditi bilo što što nije idealan odgovor na njegove trenutne želje. Međutim, uspjeli smo ga naučit da se sam snalazi kad treba.
Različiti su on i A. Stariji bi se mogao zapaliti za bilo koju temu koje se takne, totalni je svaštar, zainteresiran za sve što postoji. D. apriori odbija stvari koje mu na prvu nisu privlačne, a ima žara kad mu nešto jest zanimljivo. Zato ne znam je li ta "dosada" u školi zato što mu se jednostavno ne da raditi to što se tamo radi, ili je neki drugi razlog.

[tanja_b]

Različiti su on i A. Stariji bi se mogao zapaliti za bilo koju temu koje se takne, totalni je svaštar, zainteresiran za sve što postoji. D. apriori odbija stvari koje mu na prvu nisu privlačne, a ima žara kad mu nešto jest zanimljivo. Zato ne znam je li ta "dosada" u školi zato što mu se jednostavno ne da raditi to što se tamo radi, ili je neki drugi razlog.

Moj A., dok je bio u vrtićkoj dobi, bio je više svaštar, sve ga je zanimalo. Otkako ide u školu, krug interesa mu se suzio, ali više ide u dubinu. Iako, mislim da je i efekt škole takav da posredno generira ono što oni zovu "dosada".
Neki dan sam iskoristila priliku kad je bio pozitivno nastrojen (čitaj: nije bio raspoložen za svađanje ) pa sam mu objasnila da to što on odjednom ne voli prirodu u školi nije zbog manjka interesa, nego zbog lošeg udžbenika. I uputila ga da pogleda i enciklopedije koje ima u sobi, da pita mene ili MM-a o nekoj temi... žao mi je da mu je taj predmet tako potonuo na rang-listi samo zbog lošeg programa i još goreg udžbenika.

[vertex]

Meni je to grozno za matematiku kod starijeg. Ne samo da je nestao interes, nego uporno tvrdi da je mrzi. Jedini predmet iz kojeg povremeno čak ne piše ni domaće radove, pa nema više ni peticu (što nije baš svejedno zbog upisa u srednju). Nije mi drago ni da je on toliko osjetljiv na odnos profesora prema sebi i uopće lik i djelo profesora. A to je kod njega baš izraženo - voli i uči ono gdje mu je profesor ok, tamo gdje nije, taj predmet zapušta.

[Freja]

Moj A., dok je bio u vrtićkoj dobi, bio je više svaštar, sve ga je zanimalo. Otkako ide u školu, krug interesa mu se suzio, ali više ide u dubinu. Iako, mislim da je i efekt škole takav da posredno generira ono što oni zovu "dosada".
Neki dan sam iskoristila priliku kad je bio pozitivno nastrojen (čitaj: nije bio raspoložen za svađanje ) pa sam mu objasnila da to što on odjednom ne voli prirodu u školi nije zbog manjka interesa, nego zbog lošeg udžbenika. I uputila ga da pogleda i enciklopedije koje ima u sobi, da pita mene ili MM-a o nekoj temi... žao mi je da mu je taj predmet tako potonuo na rang-listi samo zbog lošeg programa i još goreg udžbenika.

Dakle nije samo D svadljiv. Strašno je svadljiv u zadnje vrijeme. Najgore je što su to sad neki novi ispadi s kojima se ni suprug ni ja (još) ne znamo nositi. Sve što je uspijevalo prije, sad više ne upijeva. Teško ga je istrgnuti iz tog stanja ljutnje.

Što se škole tiče, 2. razred nam je proletio. Moram priznati da ga nisam ni osjetila. Njemu je također većinom dosadno, ali to je kod njega riješeno tako da redovito dobiva dodatne zadatke (što on voli), obavezno nosi knjigu koju trenutačno čita u školu (u 7 tjedana je pročitao 5 dijelova Harry Pottera!) a uz sve još često ima za spremiti ulogu za, na primjer, mjuzikl iz njemačkoga. I tako popuni one dijelove sata kad mu je dosadno. Ponovo moram sve zahvaliti učiteljicama koje su pronašle neki modus da ga drže zainteresiranim.

Kaže da jedva čeka treći razred jer će valjda tamo naučiti nešto što još ne zna :/

Ipak, primjećujem i ja da mu se raspon interesa smanjio, a malo ga koja aktivnost/zanimacija drži dovoljno dugo da nešto ostvari (pisao je dnevnik - 3 dana, započeo je pisati knjigu - napisao 2 stranice pa sve obrisao...). Jedino ga HP drži sad već drugi mjesec.

Što se tiče pokazivanja znanja, o čemu ste govorile na prethodnoj stranici, ja bih rekla da on o tome ni ne razmišlja. Naime, njemu nije (više) važno pokazati koliko zna. I to ne mislim da ne želi da ga ne bi izolirali u razredu ili što li već, nego mu to jednostavno nije važno. Neki dan je nosio violinu u školi kako bi probali program za školsku priredbu. Tek tad su njegovi u razredu saznali da svira violinu - on to uopće ne spominje u školi. (Bio je sav sretan jer se razredu svidjelo i hvalili su ga.) Uglavnom se druži s djevojčicama, jer mu nogomet baš i ne ide pa ga dečki teže primaju u društvo. A kad nisu vani, ionako manje-više stalno čita. Nisam nikad mislila da ću ga kažnjavati oduzimanjem knjige - a i to se već dogodilo :D

[tanja_b]

Sa svađalačkim fazama imam gotovo svakodnevno iskustvo i nekako sam se naučila nositi s njima Ali me više brine njegova preosjetljivost koja se ne smanjuje s godinama. Opterećen je time da mu se "svi rugaju" (u praksi, mislim da nema nikakvog ruganja, nego sitna podbadanja pojedine djece doživljava kao urotu), i vlastitim perfekcionizmom (to manifestira kod kuće, a vjerojatno mu je kuća ispušni ventil za sve što ga muči u školi, a ne usuđuje se pokazati jer nije društveno prihvatljivo).
Kad to sagledam, dosada u školi je još najmanji problem.

[Peterlin]

Sa svađalačkim fazama imam gotovo svakodnevno iskustvo i nekako sam se naučila nositi s njima Ali me više brine njegova preosjetljivost koja se ne smanjuje s godinama. Opterećen je time da mu se "svi rugaju" (u praksi, mislim da nema nikakvog ruganja, nego sitna podbadanja pojedine djece doživljava kao urotu), i vlastitim perfekcionizmom (to manifestira kod kuće, a vjerojatno mu je kuća ispušni ventil za sve što ga muči u školi, a ne usuđuje se pokazati jer nije društveno prihvatljivo).
Kad to sagledam, dosada u školi je još najmanji problem.

Ufff, s ovim je moj mlađi imao problema (stariji nikada - on je takvo dijete koje je rano izgradilo samopouzdanje). Kad god bi moj sin bio nesretan jer su mu rekli ovo i ono, ja sam ga učila da te izjave ne govore ništa o njemu, ali puno o djeci/osobama koje su mu to rekle. Trajalo je dugo, ali sad često od njega čujem "ah, to ne govori ništa o meni...". Trudi se pomiriti s tim, razumski to ide, ali emocionalno jednostavno treba vremena da dijete to prihvati. Njemu je kvantni skok donio peti razred - sad ga puno više zanima gradivo, a manje tuđi nebitni komentari. Dorastao je do toga da prihvati kako su drugi ljudi/djeca često zavidni i jalni, a trebat će još dosta da prihvati kako to nije njegov problem. Meni je samo drago da vidim napredak.

[tanja_b]

Mi smo malo teži slučaj
On će npr. pitanje "Zašto ti nosiš Ciciban cipele" prevesti kao "On mi se ruga zato što nosim Ciciban cipele".
Prošli tjedan smo bili u Klaićevoj zbog sumnje na slomljeni prst. Imao je malne histerični napadaj pri pomisli da će možda dobiti gips i da će možda morati s njim u školu "jer će mu se svi rugati". (Prošle godine je imao gips po ljeti i prvih dana nije htio izaći iz kuće jer ga je bilo sram. Naravno da mu se nitko nije rugao, ali on si je to zamislio kao da jest.)
Na sreću, nije ništa slomio, nije dobio gips, odmah mu je bilo lakše.

U praksi, mislim da se njemu zapravo i ne rugaju... bar ne često, jer bih to već čula.

[Peterlin]

Mi smo malo teži slučaj
On će npr. pitanje "Zašto ti nosiš Ciciban cipele" prevesti kao "On mi se ruga zato što nosim Ciciban cipele".
Prošli tjedan smo bili u Klaićevoj zbog sumnje na slomljeni prst. Imao je malne histerični napadaj pri pomisli da će možda dobiti gips i da će možda morati s njim u školu "jer će mu se svi rugati". (Prošle godine je imao gips po ljeti i prvih dana nije htio izaći iz kuće jer ga je bilo sram. Naravno da mu se nitko nije rugao, ali on si je to zamislio kao da jest.)
Na sreću, nije ništa slomio, nije dobio gips, odmah mu je bilo lakše.

U praksi, mislim da se njemu zapravo i ne rugaju... bar ne često, jer bih to već čula.

Nama je dosta pomogla psihologica u SUvagu gdje je dijete odlazilo na terapiju 1x tjedno, ali zapravo ne mogu reći da li bi on prerastao slične frustracije koje je imao (iako više sam sa sobom i svojim očekivanjima nego s drugom djecom) i bez nje. Jedva se riješio grizenja ručnih zglobova do krvi, ali i danas to ponekad radi u manjoj mjeri ako je jako nervozan (pred test ili natjecanje u gš). Nema nam druge nego čekati da ta naša djeca nauče živjeti u svojoj koži... Meni je uvijek najteže padao osjećaj nemoći da efikasno pomognem djetetu, ali tako je to - moraju sami. Ja kod svoga vidim veliki napredak, što želim i tvome djetetu.

[Freja]

Nama je dosta pomogla psihologica u SUvagu gdje je dijete odlazilo na terapiju 1x tjedno, ali zapravo ne mogu reći da li bi on prerastao slične frustracije koje je imao (iako više sam sa sobom i svojim očekivanjima nego s drugom djecom) i bez nje. Jedva se riješio grizenja ručnih zglobova do krvi, ali i danas to ponekad radi u manjoj mjeri ako je jako nervozan (pred test ili natjecanje u gš). Nema nam druge nego čekati da ta naša djeca nauče živjeti u svojoj koži... Meni je uvijek najteže padao osjećaj nemoći da efikasno pomognem djetetu, ali tako je to - moraju sami. Ja kod svoga vidim veliki napredak, što želim i tvome djetetu.

Peterlin, ne želim biti pesimist, ali iz vlastitoga iskustva - neka djeca nikad ne nauče živjeti u svojoj koži. Odnosno, treba im stalna podrška i poticanje. Neke od ovih poteškoća se prerastu, ali neke ostaju.

Ja nisam grizla zapešća, ali sam grizla nokte, zanoktice i usnice do krvi. I danas se vide posljedice toga. I premda sam načelno imala veliku podršku roditelja (u akademskom smislu), u mnogočemu sam se osjećala neshvaćeno pa sam se na neki način povukla u svoj svijet. Iako sam uvijek bila uspješna, u svojoj najbližoj okolini nikad nisam doživjela priznanje ili pohvalu. Danas su posljedice toga prilično nisko samopouzdanje, tjeskoba, čak i depresija. Povrh svega, što sam starija, javljaju se i raznorazni strahovi i teško suočavanje sa stvarnošću, pogotovo s nepravdom. Voljela bih da su mene, kad je bilo vrijeme za to, odveli nekome tko mi je mogao pomoći, jer se nisam znala nositi s visokim očekivanjima i okoline i vlastitima. Zato mislim, da kad postoje mogućnosti i potreba za to, da djeci trebamo pomoći, jer vidim koliko su radionice kod TS, na primjer, pomogle i mojem sinu i meni. On mi je vrlio sličan, ali već sad ima puno bolje strategije nošenja sa samim sobom od mene.

Poanta je da, iako ih moramo pustiti da vode svoje bitke, da ne bismo trebali čekati da ih to prođe. Neke može hoće, ali nekima će se frustracije taložiti tijekom godina. No sigurna sam da mi ipak ne ponavljamo (sve) greške svojih roditelja, odnosno da se zaista i na (tuđim) greškama uči.

Zapravo, iz tvojih prijašnjih postova lako je zaključiti da ti svoje dečke ne puštaš i da si im zapravo stalan oslonac i podrška. No imala sam potrebu ovo napisati da se krivo ne shvati to s čekanjem da nauče živjeti u svojoj koži.

[Peterlin]

Istina je to što si napisala (ne pitaj kako znam - nisam ni ja iz drugačije vreće - pitbul mama, roditeljski terorist , nadam se sa svrhom...).

Treba tu naći neku ravnotežu podrške i puštanja da djeca nauče sama. Svako je dijete priča za sebe. Moj stariji sin koji je imao ozbiljnih smetnji motorike, vida, sluha...svačega izrastao je u dijete puno samopouzdanja bez nekih intervencija sa strane - jednostavno je takav karakter. On je sebi dobar i uopće ga ne dira činjenica da ima ružan rukopis ili da ne može trčati brzo kao ostali, uhvatiti loptu i slično... On je bolji u nekim (mnogim) drugim stvarima i jednostavno tako funkcionira.

Ali taj njegov pristup nikako nismo uspjeli "presaditi" mlađem sinu koji je karakter Paje Patka (imaju naši susjedi Srbi lijepu riječ za to - "prznica" - ne mogu naći ništa približno u hrvatskom jeziku). E, takav je moj mlađi sin. Kratak fitilj, uzrujavanje prije nego je problem i nastao, šiza i frka bez nekog NAMA vidljivog razloga.... Dodaj tome još početne smetnje čitanja (vizualna disleksija) i učiteljicu koja s tim nije znala na kraj i eto ti udara na samopouzdanje. A ja do sada nisam uspjela naći ništa, baš ništa da mu pomogne, osim da ga potičem da radi stvari u kojima je bolji od drugih (srećom, ima toga - glazba, strani jezici, a od petog razreda i matematika ).

Koliko god mi podržavali svoju djecu, dio tog učenja da im bude dobro u vlastitoj koži ipak pripada samo njima. Naravno, ne sve - pogotovo u ranoj dobi potrebno ih je štititi i poticati, baš kako si rekla. Ono što sam davno otkrila je terapija primjerom - gleda sin mene kako šizim zbog nekih (meni naizgled) nerješivih stvari, pa šizi i on. E, kad sam to počela peglati i truditi se biti dobra prema sebi, popuštati sebi i djeci, nekako je i djetetu krenulo na bolje. Eto, to je cjeloživotno učenje. Ja se i dan danas sa 50+ znam zaletjeti i zagristi previše, ali učim...učim...i pokušavam djeci biti primjer kako se osjećati dobro u svojoj koži. Dobro je i meni i njima.

[Freja]

Ono što sam davno otkrila je terapija primjerom - gleda sin mene kako šizim zbog nekih (meni naizgled) nerješivih stvari, pa šizi i on. E, kad sam to počela peglati i truditi se biti dobra prema sebi, popuštati sebi i djeci, nekako je i djetetu krenulo na bolje. Eto, to je cjeloživotno učenje. Ja se i dan danas sa 50+ znam zaletjeti i zagristi previše, ali učim...učim...i pokušavam djeci biti primjer kako se osjećati dobro u svojoj koži. Dobro je i meni i njima.

O da. Zanimljivo je da kad sam ja dobro, i on je dobro.

Upravo me toga najviše strah - da mu često nisam dobar primjer, jer se ne znam savladati. Ali učim i ja. I trudim se raditi na sebi. Pa kad uspijem postići neki mir, vidim da to dobro utječe na njega. Pa me to motivira za dalje...

I tako.

[seni]

Mi smo malo teži slučaj
On će npr. pitanje "Zašto ti nosiš Ciciban cipele" prevesti kao "On mi se ruga zato što nosim Ciciban cipele".
Prošli tjedan smo bili u Klaićevoj zbog sumnje na slomljeni prst. Imao je malne histerični napadaj pri pomisli da će možda dobiti gips i da će možda morati s njim u školu "jer će mu se svi rugati". (Prošle godine je imao gips po ljeti i prvih dana nije htio izaći iz kuće jer ga je bilo sram. Naravno da mu se nitko nije rugao, ali on si je to zamislio kao da jest.)
Na sreću, nije ništa slomio, nije dobio gips, odmah mu je bilo lakše.

U praksi, mislim da se njemu zapravo i ne rugaju... bar ne često, jer bih to već čula.

tanja, za neke stvari treba naprosto vrijeme. mozde se iznenadis za nesto godina, kako ce ti se sin promijeniti.

ono sto je bitno (ja to iz vlastitog iskustva) je da sami malo "otpustimo" i ne fokusiramo uvijek samo to. znam da je tesko, jer roditelja takve stvari ono bas u srce i dusu bodu. ali kroz to nekako i djeci podsvjesno dajemo to do znanja, pa onda i oni tome pridaju veliku vaznost.
i stvara se zacarani krug.
meni je dugo trebalo, da sama sebe otpustim i istinski zadobijem povjerenje u svemir i dijete. kad se to dogodilo (mozda je slucajnost, ne znam) i dijete je odjednom, pocelo takve stvari relativizirati. i nije ju to vise diralo.

[vertex]

tanja, mislim da su ti moguće obje varijante: i da on preuveličava, i da mu se stvarno rugaju, a i obje zajedno, zapravo
Nije rečeno da bi čula, pitanje je kakva je učiteljica, diše li s razredom, prati li atmosferu ili takve stvari prolaze pokraj nje. Vidi malo s drugim roditeljima, ako možeš. Nije loše malo se povezat, stekne se bolja slika o dosta toga.
Treba vidjeti je li to nešto stvarno otrovno i pretjerano ( a bude i toga) ili se radi o uobičajenom dječjem povremenom ruganju i zadirkivanju.
U prvom slučaju treba djetetu nekako pomoći da se postavi, ili već nekako to rješavati, ali u oba slučaja vrijedi ovo senino iz gornjeg posta.
Freja

[tanja_b]

Peterlin, ne želim biti pesimist, ali iz vlastitoga iskustva - neka djeca nikad ne nauče živjeti u svojoj koži. Odnosno, treba im stalna podrška i poticanje. Neke od ovih poteškoća se prerastu, ali neke ostaju.

Ja nisam grizla zapešća, ali sam grizla nokte, zanoktice i usnice do krvi. I danas se vide posljedice toga. I premda sam načelno imala veliku podršku roditelja (u akademskom smislu), u mnogočemu sam se osjećala neshvaćeno pa sam se na neki način povukla u svoj svijet. Iako sam uvijek bila uspješna, u svojoj najbližoj okolini nikad nisam doživjela priznanje ili pohvalu. Danas su posljedice toga prilično nisko samopouzdanje, tjeskoba, čak i depresija. Povrh svega, što sam starija, javljaju se i raznorazni strahovi i teško suočavanje sa stvarnošću, pogotovo s nepravdom. Voljela bih da su mene, kad je bilo vrijeme za to, odveli nekome tko mi je mogao pomoći, jer se nisam znala nositi s visokim očekivanjima i okoline i vlastitima. Zato mislim, da kad postoje mogućnosti i potreba za to, da djeci trebamo pomoći, jer vidim koliko su radionice kod TS, na primjer, pomogle i mojem sinu i meni. On mi je vrlio sličan, ali već sad ima puno bolje strategije nošenja sa samim sobom od mene.

Mislim da znam o čemu pišeš. Imala sam (i imam još uvijek) primjere u bliskoj obitelji. Da ne idem u detalje - nije se popravilo s odrastanjem, nego baš suprotno.

Kod svog djeteta vidim da je pun neke unutarnje napetosti, stalno izmjenjuje neke sitne tikove. Kad smo bili na testiranju pred školu, psihologica nas je pitala je li možda alergičan jer se cijelo vrijeme nakašljavao. To mu je bio ondašnji tik, koji je ubrzo prestao. Sad grize jagodice prstiju (ne nokte - i tu fazu je prošao, i čini se prestao s njom), što izgleda prestrašno, ali mu je postao automatizam i jako ga je teško kontrolirati.
Ali inače zaista ne mogu vidjeti da ima teškoća u funkcioniranju u školskoj zajednici. Baš suprotno - iako će svaki dan doći s rečenicom "svi će mi se rugati", voli školu prvenstveno zbog društva, djeca nam često zvone na portafon da ga zovu van, bez teškoća će se skompati u nogometu s dečkima iz drugih (i starijih) razreda. Vidim da socijalno odlično funkcionira (za razliku od mene, koja sam imala i još uvijek imam problema s tim, tako da mu se ne mogu načuditi ). Zato i mislim da u tim svojim izjavama više on preuveličava. Odnosno, kao radar prima i procesira sva sitna podbadanja i zafrkavanja, koja neko drugo dijete ne bi ni registriralo.

E da, na radionice je išao 3 godine, i mislim da su jako doprinijele njegovoj uspješnoj socijalizaciji, ali sam već zadnje godine shvatila da mu grupni rad ne može pomoći u rješavanju te unutarnje napetosti - to je nešto što on nosi sa sobom, i s čim se mora naučiti nositi. Pokušavam mu povremeno pomoći u tome, ali ne ide mi baš

[Freja]

tanja_b, jeste li možda pokušali s nekim knjigama iz ove edicije? TS je za našu grupu prevela baš ovu, no ja sam nabavila još jednu ili dvije i dobro nam služe kad se on, ja ili oboje nađemo pred zidom. Sviđaju mi se opisane strategije, a sve su redom lako primjenjive. Samo ih se treba sjetiti u ključnom trenutku!

[tanja_b]

Ne, nisam ni čula za njih. Hvala na preporuci, pogledat ću!

[seni]

Zato i mislim da u tim svojim izjavama više on preuveličava. Odnosno, kao radar prima i procesira sva sitna podbadanja i zafrkavanja, koja neko drugo dijete ne bi ni registriralo.

tu osobinu, mozes gledati sa jedne druge strane. takva vrsta osjetljivosti i desifriranja najsitnijih pojedinosti moze naravno biti i teska za dijete, ali moze biti i sjajna osobina u daljnjem zivotu i osobnom i profesionalnom, u kojem ce moci jako dobro i puno bolje od drugih "osjetiti" ljude i situacije, te na njih regirati.

[Peterlin]

Mali trik za opuštanje (ovo je sa web stranica Kineziološkog fakulteta - imaju tamo tehnike opuštanja):

Kokos, koralj i more – Mala priča, gotovo Zen
Brisby, stari maldivski ribar: „Gledao sam te danas u moru. Čestitam!“, rekao je svojim
nesigurnim engleskim. „Doista mi se sviĎa kako se krećeš pod vodom. Ja sam samo stari
ribar, ali dozvoli mi da ti dam mali savjet. Zapamti da pod vodu možeš ići na dva načina“.
Govoreći to izvadi mali komadić koralja i baci ga u more, a zatim iz kokosa prolije njegovo
mlijeko. „Pogledaj!“, nastavio je, „koralj i kokosovo mlijeko su sad zajedno u vodi, ali koralj
je još uvijek koralj, a kokosovo mlijeko je sad more. Kad se krećeš pod vodom ne smiješ biti
poput koralja, nego poput kokosovog mlijeka. Kad roniš ne smiješ ići protiv mora, ne bi smio
biti ti, tvoje tijelo, tvoja koža i more, nego svaki dio tvoga tijela mora postati voda“.

Moj sin voli takve stvari, voli masažu i to daje dobre rezultate, ali svejedno ostaje onaj dio priče koji baš mora riješiti sam. Nadam se da će i uspjeti. Bit je u tome da dijete nauči prepoznati (i zadovoljiti) svoje potrebe. Kod ovog mog djeteta to je minimalno pola sata dnevno vani odnosno u osami, pola sata vremena kad može biti sam sa svojim mislima i "procesirati" sve inpute. Ako mu to uskratimo, opet se vraća samoozljeđivanju.

[LIMA]

Jao što vas volim čitati puno stvari ste mi razjasnile, kod svakoga vidim nešto što je u određenoj mjeri i "naš" problem.
A ovo o "ruganju"... Recimo, nedavno je MM išao po njega na trening i počela je padati kiša. Ja sam mu tutnula prvu jaknu koja mi je došla pod ruku da mu ponese, to je bila neka "za po kući" što je dobio od bratića, malo i velika. I. je došao ljutit i odmah počeo paljbu na mene da kako sam mu mogla samo poslati tu jaknu jer svi su ga gledali i smijali mu se kakvu to bezveznu jaknu ima.
Kada sam krenula odmotavati priču i razgovarajući s MM-om ispalo je da ga nitko nije čak ni vidio, dok se on spremio većina djece je otišla ali on je to tako doživio.
I vidim da se takve stvari sve češće ponavljaju (neću valjda obući tu majicu s dječjom slikom pa da mi se smiju...) Inače, s jedne strane je samopouzdan (što se tiče znanja), i tu ga stalno spuštam na zemlju jer ne želim da se umisli kako je pametan - a realno -je (ne znam je li to dobro ili ne ???) no s druge strane mi se čini strašno osjetljiv i nesiguran.

No, ustvari htjela sam vam napisati da smo eto odradili upis u školu. Ruka mi se tresla kada sam popunjavala podatke i srce mi je bilo u grlu.
Bili smo u dvojbi između 2 učiteljice. Jedna - puno daje, puno traži, puno se radi, ALI ima hladan odnos prema djeci. Druga sve to labavije ali po riječima roditelja ima vrlo srdačan i topao odnos s djecom. Zbog toga što je vrlo osjetljiv mi smo se odlučili za ovu drugu. Ne znam, nadam se da smo dobro odlučili. Vodila sam se time da mi je u nižim razredima bitno da zavoli školu i da se lijepo osjeća, a ako treba "intelektualni" dio ćemo odraditi kod kuće. Ne znam...

[tanja_b]

No, ustvari htjela sam vam napisati da smo eto odradili upis u školu. Ruka mi se tresla kada sam popunjavala podatke i srce mi je bilo u grlu.
Bili smo u dvojbi između 2 učiteljice. Jedna - puno daje, puno traži, puno se radi, ALI ima hladan odnos prema djeci. Druga sve to labavije ali po riječima roditelja ima vrlo srdačan i topao odnos s djecom. Zbog toga što je vrlo osjetljiv mi smo se odlučili za ovu drugu. Ne znam, nadam se da smo dobro odlučili. Vodila sam se time da mi je u nižim razredima bitno da zavoli školu i da se lijepo osjeća, a ako treba "intelektualni" dio ćemo odraditi kod kuće. Ne znam...

I ja se nadam da ste dobro odlučili. Mi smo dobili ovakvu vašu prvu varijantu i nisam baš sretna s time. Iako, baš i nismo imali što puno birati pa nam je na kraju ispalo svejedno
O ruganju nemam što dodati, ovaj tvoj opis je kao da gledam svog sina

[Zvrk]

Ja ne bih imala uopće dvojbi - najvažniji je topao odnos, pa u školi su dulje nego kod kuće!
A mi, u Hrvatskoj, k'o da smo izmislili školu, odmah ajmo hrpu nepotrebnih podataka, hrpu datuma gurat klincima pod nos tak da nemaju vremena ni mislit, kad će nekom kod nas past na pamet da ima i drugih načina da se razvije mozak...
Srećom, imamo učku (tak sad naši prvašići zovu učiteljicu, a njoj je to zgodno) za poželjet! I ovako zadovoljna ne mogu ne primjetiti da sustav funkcionira zbog kreativnih pojedinaca, a ne zbog sebe samog (njega su stvorili oni drugi).

[martinaP]

Jeste im dali da čitaju školske knjige prije škole? Mislim da ću ih kupiti u zadnji tren, jer će A. doći doma, pročitati to u 3-4 dana i tražiti nastavak. I inače tako čita, ne pušta dok ne završi pa se na zanimljive stvari vrati po par puta.

[Peterlin]

Jeste im dali da čitaju školske knjige prije škole? Mislim da ću ih kupiti u zadnji tren, jer će A. doći doma, pročitati to u 3-4 dana i tražiti nastavak. I inače tako čita, ne pušta dok ne završi pa se na zanimljive stvari vrati po par puta.

Jesmo, ali čitaju samo odabrano, ono što ih zanima. Mlađi sin je u školi godinu dana iza starijega, pa ima bratove knjige dostupne po kući cijelu školsku godinu. Ne pročitaju, nego prolistaju, a onda se vrate onome što ih zanima.

Još negdje u drugom ili trećem razredu dobio je ovo (ima i za fiziku i kemiju) i to je zanimljivije od bilo kojeg udžbenika: http://www.ljevak.hr/knjige/knjiga-3...cnik-biologije

Školske knjige su školske knjige - ne doživljavaju ih kao ekstra zanimljivu literaturu, ali razumijem o čemu govoriš - ja sam tako devastirala nove udžbenike dok sam bila u osnovnoj školi (niži razredi). Poslije sam se opametila, he he he...

[tanja_b]

Jeste im dali da čitaju školske knjige prije škole? Mislim da ću ih kupiti u zadnji tren, jer će A. doći doma, pročitati to u 3-4 dana i tražiti nastavak. I inače tako čita, ne pušta dok ne završi pa se na zanimljive stvari vrati po par puta.

Dosad sam mu ih davala jer se dobro sjećam kakav je meni to bio užitak, pa mu nisam htjela uskratiti. Još nije ni škola završila, a već me pitao kad ćemo kupiti knjige za 3. razred.
Doduše, ja nemam pojma što da mu na to odgovorim jer nam je gradonačelnik sve zapetljao svojim populizmom... ali to sad nije tema.

Uglavnom, nisam primijetila nikakve štete od toga što prelista knjige unaprijed. Znam da sigurno neće ići učiti unaprijed, npr. prirodu i društvo obično bi prelistao matematiku i najdulje se zadržavao na glazbenom (uz koji dođu i 2 cd-a pa je imao i dodatnih sadržaja).

[Ms. Mar]

Znate li za neke materijale, knjige sa zadacima koje potiču kreativno promišljanje?
Naime, dijete mi je procjenjeno kao potencijalno darovito i savjetovali su mi za njega radionice za potencijalno darovitu djecu. Stjecajem okolnosti (drugi neki planovi, ostale aktivnosti...) ispalo je da je bio samo na jednoj takvoj radionici, a uskoro, zbog selidbe u drugo mjesto nećemo moći to niti nastaviti.
Ja nisam sigurna je li on darovit, nije da je neki genijalac i ne drvi po istoj stvari sa ogromnim interesom i neodustajanjem, što mi se ipak čini kao karakteristika darovite djece. Moguće da je samo bistar + jako kreativan. Ali svakom slučaju, voljela bih mu ponuditi neke tako zanimljive sadržaje, a učiteljica mi je na toj radionici pokazala jako zanimljive zadatke koji potiču kreativno promišljanje, koji mislim da su stvoreni za njega. Ono tipa, što bi bilo kad bi bilo...
Većina igara koje ja igram s njime su mu postale dosadne i kaže da su to igre za malu djecu i za curice. Valjda sam negdje zapela.

[tanja_b]

Z
Ali svakom slučaju, voljela bih mu ponuditi neke tako zanimljive sadržaje, a učiteljica mi je na toj radionici pokazala jako zanimljive zadatke koji potiču kreativno promišljanje, koji mislim da su stvoreni za njega. Ono tipa, što bi bilo kad bi bilo...
Većina igara koje ja igram s njime su mu postale dosadne i kaže da su to igre za malu djecu i za curice. Valjda sam negdje zapela.

Materijala ima puno, i različitih u ponudi, ali i kreativnost je vrlo širok pojam.
Po vlastitom iskustvu, dijete neće uvijek na takve pripremljene sadržaje reagirati onako kako bismo mi očekivali (naročito ne daroviti ), pa ćeš morati sama pronaći koji sadržaji bi njega zanimali i ponuditi mu nešto u tom smjeru.
Ja sam se sama više puta zeznula, nabavila mu nekakve "zadatke" za koje sam bila 100% sigurna da će ga zanimati, a on ništa. S druge strane, navalio bi kao sivonja na neke sadržaje za koje sam bila uvjerena da će mu biti dosadni ili nerazumljivi. Tako da je jako teško dati neku općenitu preporuku.

[mim]

Jeste im dali da čitaju školske knjige prije škole? Mislim da ću ih kupiti u zadnji tren, jer će A. doći doma, pročitati to u 3-4 dana i tražiti nastavak. I inače tako čita, ne pušta dok ne završi pa se na zanimljive stvari vrati po par puta.

Ne brini, vrate se onom što im je zanimljivo, a od darovitih ne možeš ni očekivati da će htjeti pogledati ono što im je dosadno ili su već prerasli .
Moja je većinu knjiga za lektiru do 3. razreda pročitala prije škole. Nekima se s veseljem vraćala kad su bile na redu po programu, a neke je proglasila dosadnima pa ih nije ponovo čitala kad je trebalo. Učiteljica je za to imala srca pa joj je davala druge zadatke za čitanje pod uvjetom da se dovoljno sjeća sadržaja da može odgovarati lektiru kao i ostali učenici. Te dodatne zadatke prepričavala je ostatku razreda tako da ih je morala pročitati kao "lektiru". Iz tih zadataka nije, naravno, dobivala ocjene.

S godinama sam shvatila da im je potrebno staviti kao dostupno dosta toga, a oni sami biraju. Npr. moja je u jednom periodu života čitala samo enciklopedije i kojekakve knjige koje su bile jaaaako daleko od onog za što bih pomislila da bi je moglo zanimati. Poslije ih više nije ni pogledala. Isto vrijedi i za udžbenike: ostavih mu ih pri ruci pa ćeš vidjeti.

[Elly]

Kod nas knjige stignu par dana nakon pocetka skole, pa nema prelistavanja. Steta.

[šafran]

Bili smo s D. kod psihologa, vezano za neke situacije koje imamo s njim doma (još uvijek, iako već valjda dvije godine periodički zaključujemo da smo tome stalni na kraj). Izgleda da i on spada ovdje, iako prof. nije koristila tremin darovitost nego "visoko nadprosječno", ali je spominjala posebne potrebe pa je to valja to, lol. Imat ćemo nalaz za koji dan.

Zapravo pišem ovo radi informacije za splićanke, imamo dostupne i dobre psihologinje (po mom iskustvu i iskustvu prijatelja od kojih sam dobila preporuku) na Mejama, na Poliklinici za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju. Tri su psihologinje, kod neke se čeka malo duže, kod neke kraće, ali mislim da nijedna nije pogrešan izbor.

Što se škole tiče, D. je najčešći komentar na ono što se radi u školi da je "malo dosadno". Ali on nije dijete koje ima žar za učenjem pa nisam sigurna čemu da to pripišem. Promijenilo im se milijun učiteljica u ove dvije godine, a sljedeće godine opet će bar jedna biti nova, ako ne i obje. Inače, kažu da su jak razred i da se s njima puno toga može, pa mi je drago da mi je oboje školaraca imao sreću upasti u takve sredine.

Vartex kada je tvoj mališa krenuo u školu? Nisam čitala čitav topic, pa nisam našla. Pitam jer nam je nešto pedagogica u vrtiću spominjala za našu malu da bi ona već mogla sa 5 u školu. Nama je to bilo malo šok jer nismo to uopće planirali tako, ali kaže ona bolje da krene ranije da joj kasnije ne bude dosadno, pa ćete imati problem.

NIšta to još nije definitivno, ona ima tek 3 i pol i puno se toga još može promjeniti, ali svejedno voljela bi čuti iskustvo ljudi koji su tako nešto slično već prošli?

[Beti3]

Ti vjerojatno ne živiš u Hrvatskoj, jer kod nas sigurno ne bi dijete slali u školu sa 5 godina.
Djetinjstvo je samo jedno, u školu može ići čitav život, a igrati se slobodno može samo najviše prvih 7 godina. U ime čega to treba djetetu oduzeti? U ime nekakve buduće dosade u školi?
Pišem sa pozicije nekadašnjeg takvog djeteta, ne kao roditelj takvog djeteta.

[Tiziana]

Pa neka djeca su naprosto zeljna znanja i dosadnije im je neko klasicno igranje autima nego zbrajanje ili ucenje tablice mnozenja. Ja imam vrticko dijete koje se igra bojevima vec dvije godine. Sad s cetiri i pol barata trocifrenima. Cita pise sve samouk. Zbog sustava u kom pohadja ici ce pod redovno s 5 g i 9 mj. Nimalo rano za njega. A kad je cuo opisno da tamo postoji predmet matematika - poludio od srece. On bi odmah. Sto je najgore, u vrticu su mi rekli da je i sad spreman za skolu.
Inace ja sam krenula sa sest g i kod mene je to bio promasaj kazu. Al ja sam bila obicna prosjecna curica koja je naucila citati i pisati u skoli

[šafran]

Mislim Tiziana da si razumjela moje pitanje, hvala
Da, to primjećujem i kod svoje djevojčice. Voli učiti, i voli znati. Jedna od najdražih igara joj je šah. Ništa mi to nismo niti potencirali niti željeli, sama je došla i tražila da joj pokažemo. Za sada zna posložiti sve figure gdje koja ide i neke jednostavne poteze kako se koja figura kreće po poljima.

Također sam primjetila laganu frustraciju što ne može čitati. Slovka ona od 2 godine, opet sama, bez ikakvog našeg poticaja, samo smo joj odgovarali ono što je pitala, ali sad je muče mala slova, hoće čitati sama, a ne da joj ja čitam. Najdraža nam je knjiga od Winnie Pooha sa unutra sedam priča, to želi da joj čitam svaku večer i onda me propituje za mala slova. Preko dana je uzem sama pa je pokušava kao čitati, naravno da to još ne može, ali bojim se da će uskoro i to moći kako je krenula. Knjiga je naravno na hrvatskom, kod kuće isključivo pričamo na hrvatskom, čitamo hrvatske knjige, i ako već, onda gledamo crtiće sa hrvatskom sinhronizacijom.

Brojeve zna već odavno, a teta u vrtiću nam je otkrila da jedina zna i računati jednostavne operacije zbrajanja i oduzimanja iako je najmlađe dijete u grupi od njih dvadeset. To recimo nismo niti znali da zna.

E sad, kolika bi prednost bila i za njeno dobro, dijete koje recimo sa 5 godina zna čitati, pisati i računati poslati u školu sa 7 godina, ne znam baš.
Vidjet ćemo, trenutno ne znam, ostaje nam da pratimo i vidimo kako će se stvari odvijati dalje.

[tanja_b]

E sad, kolika bi prednost bila i za njeno dobro, dijete koje recimo sa 5 godina zna čitati, pisati i računati poslati u školu sa 7 godina, ne znam baš.
Vidjet ćemo, trenutno ne znam, ostaje nam da pratimo i vidimo kako će se stvari odvijati dalje.

Ovo jako ovisi o tome gdje živite. U Hrvatskoj, to ne da ne bi bila prednost, nego bi bila dodatna frustracija, i za dijete i za roditelje.
Da ne idem u detalje.

Što se tiče učenja čitanja... djeca koja sama nauče čitati u tako ranoj dobi najčešće razviju neki svoj "sistem". Bar mi se tako čini. Moj sin je isto tako bio opsjednut slovima i brojevima u dobi 2-3 godine. Nekako u to vrijeme je počeo navaljivati na kompjutor, pa da ga se riješimo, dali smo mu neka piše slova u Wordu. Računali smo, to nije igrica, dosadit će mu. On je ubrzo počeo ispisivati, slovo po slovo, imena djece iz vrtića, prepisivati naslove pjesmica s CD-ova (opet - slovo po slovo, nije znao čitati riječi). Time se bavio dosta dugo i kao rezultat, s nekih 3,5 godine je bio u stanju sam pročitati nepoznate riječi. Dakle, on je sam sebe naučio, bez poduke sa strane. Bilo je i frustracija, nije da nije ali smo shvatili da ga ne smijemo podučavati i da će naučiti sam.
Opet, znam i za drugi primjer, da su roditelji djetetu isprintali različite slogove na pojedinačne listove papira i onda ga učili spajati slogove. Dijete je isto dosta brzo naučilo samo čitati, uz pomoć tih "kartica". Ovisi o tome što vam paše.

[šafran]

tanja_b pa isto ako ne i gore, jer smo stranci, to slušam već dugo od drugih roditelja školske djece kako ne vole baš kad su djeca stranaca predobri jer im ruši sliku o tome kako su stranci uvijek problematični pa ih to uznemiruje.

Inače ta pedagogica, ujedno i odgajateljica iz vrtića koja radi sa mojom malom je Brazilka.

Upravo si me podsjetila na jedan detalj iz jasličke dobi. Malena je imala 2 godine kada je znala već sve brojeve i velika slova i moj muž je to samo uzgred spomenuo teti u jaslicama čija rekacija je bila, pa to svi već znaju u jaslicama. Mi smo rekli, ok, to je valjda onda sasvim uobičajeno. Da bi nam teta Brazilka rekla, da to i nije baš uobičajeno i da pratimo svoju malu koja očigledno ima veliki potencijal i da ne dozvolimo da ga školski sustav ovdje uguši. To je bio privatni razgovor.

Što se tiče učenja, pa baš iz tog razloga je ne učimo ničemu što ona sama ne želi ili ne pokaže. Ne forsiramo ništa, puštamo je da sama odabere, ustvari nije nam želja da se ističe, ali ona se ističe još od svojih godinu dana i šta da sad radimo. Mislim da nam neće biti lako ni njoj ni nama, bojim se.

A ono čega se najviše bojim je nastavnika u nižim razredima, o njemi će u biti najviše ovisiti kako će stvari hodati. Super ako ćemo imati sreće, ali ako nećemo, već sada se toga plašim.

[čokolada]

Slažem se s Tanjom. Koliko sam shvatila, ne živite u HR nego u zemlji gdje se i inače ranije polazi u školu i školski je program prilagođen (bar) šestogodišnjacima.
Što mi je starije dijete dulje u HR sustavu obrazovanja, to više uviđam koliko je sustav (i program) loš. O funkcioniranju razreda s 28 učenika među kojima je zavidan broj onih iz (kojeg li izraza!) disfunkcionalnih obitelji te o nesnalaženju djeteta u takvoj sredini da i ne govorim. Uopće ne vidim kako bi peto/šestogodišnjak živio u tom okruženju.

Što se tiče problema s ranim samoopismenjavanjem, s mlađom sam shvatila da nema načina da joj "pomognem". Oduvijek je sama određivala tempo i šizila na svaki moj pokušaj usmjeravanja ili pomaganja. Između 2. i 3. rođendana zapravo se jako malo igrala ili crtala - to joj je bio period potpune posvećenosti učenju slova. Kad je savladala i olovku i slovkanje (analizu i sintezu), samo se jedan dan uputila u spajanje u riječi. Nije čak htjela ni na glas, da je ne čujemo, nego bih vidjela da joj se miču usne. Sama je oko 4. rođendana obznanila da je naučila čitati (priznala je tek kad je čitanje bilo skroz tečno). Računanje je išlo paralelno drugom cestom.

S druge strane, perfekcionizam je ubija, dugo joj treba da se u novom društvu otvori, povlači se na prvi neuspjeh, nije se u stanju izboriti za sebe - radije će trpjeti i biti samotnjak.
Za školu u našim uvjetima puno je važnije imati razvijeno ovo drugo.

[šafran]

Ne znam, možda si i u pravu, vjeruj mi nekad više ni sama ne znam što da mislim. Svašta čujemo, svašta nam ljudi pričaju, ali iskustva nemamo, još. Mogu samo nagađati. Mnogi tvrde, Njemci posebno, da je sjever Njemačke puno bolji, školski sustavi im se strašno razlikuju od zemlje do zemlje. Vidjet ćemo, pripremam se na najgore, a nadam se najboljemu.

Moja mala je suprotno tvojoj, borac. Ne dozvoljava se zezati, nikome. Zna se izboriti za sebe i već sada u vrtiću često preuzima ulogu vođe, iako je u grupi najmlađa. Ako ništa, to me tješi.

Isto je prefekcionista, pa nam to zna stvarati probleme, ali u smislu da poludi i sve porazbaca ako joj nejde savršeno, kad je učila bicikl, u jednom trenutku ga je bacila na pod, bacila se na njega i od jada ugrizla sic. Nakon toga više nije htjela sjesti na njega, dok joj se valjda nije napravio klik u glavi pa je tražila ponovno.

[Sirius Black]

Ovo jako ovisi o tome gdje živite. U Hrvatskoj, to ne da ne bi bila prednost, nego bi bila dodatna frustracija, i za dijete i za roditelje.
Da ne idem u detalje.

Što se tiče učenja čitanja... djeca koja sama nauče čitati u tako ranoj dobi najčešće razviju neki svoj "sistem". Bar mi se tako čini. Moj sin je isto tako bio opsjednut slovima i brojevima u dobi 2-3 godine. Nekako u to vrijeme je počeo navaljivati na kompjutor, pa da ga se riješimo, dali smo mu neka piše slova u Wordu. Računali smo, to nije igrica, dosadit će mu. On je ubrzo počeo ispisivati, slovo po slovo, imena djece iz vrtića, prepisivati naslove pjesmica s CD-ova (opet - slovo po slovo, nije znao čitati riječi). Time se bavio dosta dugo i kao rezultat, s nekih 3,5 godine je bio u stanju sam pročitati nepoznate riječi. Dakle, on je sam sebe naučio, bez poduke sa strane. Bilo je i frustracija, nije da nije ali smo shvatili da ga ne smijemo podučavati i da će naučiti sam.
Opet, znam i za drugi primjer, da su roditelji djetetu isprintali različite slogove na pojedinačne listove papira i onda ga učili spajati slogove. Dijete je isto dosta brzo naučilo samo čitati, uz pomoć tih "kartica". Ovisi o tome što vam paše.

Moja mlađa cura je prije mjesec dana napunila 3 godine i čitati je naučila "po sluhu". Analizu i sintezu je pokupila od starije seke, slova zna već odavno, isto kao i rastavljanje riječi na slogove i glasove. Sad jednostavno pročita slova na glas i onda spoji u riječ, zasad je na riječima od 3 do 6 slova.
Starija cura je spajanje glasova u riječ skužila "tek" s 4g i 3 mj. i bila je jako frustrirana jer je htjela čitati a nije joj išlo. Sad ima 5g. i 8mj. i još uvijek ne čita tečno, duže riječi si prvo slovka, onda pročita. Ali zato napiše što hoće. Npr. natipka dugi e-mail o raznim stvarima, ali isti taj tekst kasnije ne zna pročitati.

[Peterlin]

Moja mlađa cura je prije mjesec dana napunila 3 godine i čitati je naučila "po sluhu". Analizu i sintezu je pokupila od starije seke, slova zna već odavno, isto kao i rastavljanje riječi na slogove i glasove. Sad jednostavno pročita slova na glas i onda spoji u riječ, zasad je na riječima od 3 do 6 slova.
Starija cura je spajanje glasova u riječ skužila "tek" s 4g i 3 mj. i bila je jako frustrirana jer je htjela čitati a nije joj išlo. Sad ima 5g. i 8mj. i još uvijek ne čita tečno, duže riječi si prvo slovka, onda pročita. Ali zato napiše što hoće. Npr. natipka dugi e-mail o raznim stvarima, ali isti taj tekst kasnije ne zna pročitati.

Ovo je NORMALAN razvoj čitalačkih vještina. Pisanje ide prije, a čitanje kasnije. Najkasnije ide čitanje rukopisa - djeca to dugo uvježbavaju, pogotovo ako je tuđi rukopis u pitanju...

[vertex]

Vartex kada je tvoj mališa krenuo u školu? Nisam čitala čitav topic, pa nisam našla. Pitam jer nam je nešto pedagogica u vrtiću spominjala za našu malu da bi ona već mogla sa 5 u školu. Nama je to bilo malo šok jer nismo to uopće planirali tako, ali kaže ona bolje da krene ranije da joj kasnije ne bude dosadno, pa ćete imati problem.

NIšta to još nije definitivno, ona ima tek 3 i pol i puno se toga još može promjeniti, ali svejedno voljela bi čuti iskustvo ljudi koji su tako nešto slično već prošli?

Moji su dečki oba krenuli u školu onda kad ih je dopalo po redovnom upisu: 6 godina i pet, odnosno 10 mjeseci.
A dobila si već dosta odgovora dok sam ja napisala svoj, nemam više ništa specijalno za dodati.

Moram reći, ja svoju djecu više svrstavam u "bistre klipane", kako to Peterlin voli reći. Sasvim je jasno da su oni generalno jako pametni, i da s njima često možeš razgovarati kao s dosta starijima. Ali nekih specijalnih manifestacija darovitosti ja baš i ne vidim :D.

[vertex]

Šafran, u Njemačkoj se nakon četiri godine bira srednja škola, zar ne? I to je dosta ozbiljan izbor, u smislu da se zna koje su škole kakve, i postoji pritisak oko cijele situacije? Možda da i o tome razmisliš kod odlučivanja...

[sasa]

V. na jesen kreće u školu. Ja se jako veselim, sama sam obožavala školu :čudakinja: pa se veselim i njegovoj. Ali on već sad komentira da će mu biti dosadno. Naime, on kao i mnogi s ovog topica čita od 3. godine, sad sa navršenih 6. dovršava zadnjeg herija potera, zbraja i oduzima do 100, bistar je dečko, i svi, ali doista svi oko njega mu sugeriraju da u školi neće imati što za raditi. smeta mi to jer mislim da nisu u pravu, barem po mom iskustvu, ja sam bila slično dijete i nisam se dosađivala, okupirali su me socijalni odnosi, radila sam dodatne zadatke i uživala u statusu najbolje u razredu :štreberica:, no sve da njemu i ne bude tako iritira me ideja da sa tako negativnim stavom kreće u školu! I uostalom da kreće u školu sa stavom- ja sve znam. Jeste li se susreli s tim? Što ste činili?

[šafran]

Šafran, u Njemačkoj se nakon četiri godine bira srednja škola, zar ne? I to je dosta ozbiljan izbor, u smislu da se zna koje su škole kakve, i postoji pritisak oko cijele situacije? Možda da i o tome razmisliš kod odlučivanja...

Istina, i točno je što kažeš pritisak je enorman. I to je isto još jedna dodatna stvar koja nas muči. Ne bi željeli da prerano krene, pa da onda nastane problem kad je najosjetljivije.
S druge strane ovdje u 1. razredu koliko čujem rade slabo, skoro nšta, više je to kao neko uhodavanje, a onda od 2. razreda se kreće naglo i ozbiljno. Ne znam ni sama, vidjet ćemo, imamo još vremena, a i pratit ćemo nju kako će se razvijati, nadam se da ćemo za godinu dana biti pametniji.