Citiraj Freja prvotno napisa Vidi poruku
Peterlin, ne želim biti pesimist, ali iz vlastitoga iskustva - neka djeca nikad ne nauče živjeti u svojoj koži. Odnosno, treba im stalna podrška i poticanje. Neke od ovih poteškoća se prerastu, ali neke ostaju.

Ja nisam grizla zapešća, ali sam grizla nokte, zanoktice i usnice do krvi. I danas se vide posljedice toga. I premda sam načelno imala veliku podršku roditelja (u akademskom smislu), u mnogočemu sam se osjećala neshvaćeno pa sam se na neki način povukla u svoj svijet. Iako sam uvijek bila uspješna, u svojoj najbližoj okolini nikad nisam doživjela priznanje ili pohvalu. Danas su posljedice toga prilično nisko samopouzdanje, tjeskoba, čak i depresija. Povrh svega, što sam starija, javljaju se i raznorazni strahovi i teško suočavanje sa stvarnošću, pogotovo s nepravdom. Voljela bih da su mene, kad je bilo vrijeme za to, odveli nekome tko mi je mogao pomoći, jer se nisam znala nositi s visokim očekivanjima i okoline i vlastitima. Zato mislim, da kad postoje mogućnosti i potreba za to, da djeci trebamo pomoći, jer vidim koliko su radionice kod TS, na primjer, pomogle i mojem sinu i meni. On mi je vrlio sličan, ali već sad ima puno bolje strategije nošenja sa samim sobom od mene.
Mislim da znam o čemu pišeš. Imala sam (i imam još uvijek) primjere u bliskoj obitelji. Da ne idem u detalje - nije se popravilo s odrastanjem, nego baš suprotno.

Kod svog djeteta vidim da je pun neke unutarnje napetosti, stalno izmjenjuje neke sitne tikove. Kad smo bili na testiranju pred školu, psihologica nas je pitala je li možda alergičan jer se cijelo vrijeme nakašljavao. To mu je bio ondašnji tik, koji je ubrzo prestao. Sad grize jagodice prstiju (ne nokte - i tu fazu je prošao, i čini se prestao s njom), što izgleda prestrašno, ali mu je postao automatizam i jako ga je teško kontrolirati.
Ali inače zaista ne mogu vidjeti da ima teškoća u funkcioniranju u školskoj zajednici. Baš suprotno - iako će svaki dan doći s rečenicom "svi će mi se rugati", voli školu prvenstveno zbog društva, djeca nam često zvone na portafon da ga zovu van, bez teškoća će se skompati u nogometu s dečkima iz drugih (i starijih) razreda. Vidim da socijalno odlično funkcionira (za razliku od mene, koja sam imala i još uvijek imam problema s tim, tako da mu se ne mogu načuditi ). Zato i mislim da u tim svojim izjavama više on preuveličava. Odnosno, kao radar prima i procesira sva sitna podbadanja i zafrkavanja, koja neko drugo dijete ne bi ni registriralo.

E da, na radionice je išao 3 godine, i mislim da su jako doprinijele njegovoj uspješnoj socijalizaciji, ali sam već zadnje godine shvatila da mu grupni rad ne može pomoći u rješavanju te unutarnje napetosti - to je nešto što on nosi sa sobom, i s čim se mora naučiti nositi. Pokušavam mu povremeno pomoći u tome, ali ne ide mi baš