Istina je to što si napisala (ne pitaj kako znam - nisam ni ja iz drugačije vreće - pitbul mama, roditeljski terorist, nadam se sa svrhom...).
Treba tu naći neku ravnotežu podrške i puštanja da djeca nauče sama. Svako je dijete priča za sebe. Moj stariji sin koji je imao ozbiljnih smetnji motorike, vida, sluha...svačega izrastao je u dijete puno samopouzdanja bez nekih intervencija sa strane - jednostavno je takav karakter. On je sebi dobar i uopće ga ne dira činjenica da ima ružan rukopis ili da ne može trčati brzo kao ostali, uhvatiti loptu i slično... On je bolji u nekim (mnogim) drugim stvarima i jednostavno tako funkcionira.
Ali taj njegov pristup nikako nismo uspjeli "presaditi" mlađem sinu koji je karakter Paje Patka (imaju naši susjedi Srbi lijepu riječ za to - "prznica" - ne mogu naći ništa približno u hrvatskom jeziku). E, takav je moj mlađi sin. Kratak fitilj, uzrujavanje prije nego je problem i nastao, šiza i frka bez nekog NAMA vidljivog razloga.... Dodaj tome još početne smetnje čitanja (vizualna disleksija) i učiteljicu koja s tim nije znala na kraj i eto ti udara na samopouzdanje. A ja do sada nisam uspjela naći ništa, baš ništa da mu pomogne, osim da ga potičem da radi stvari u kojima je bolji od drugih (srećom, ima toga - glazba, strani jezici, a od petog razreda i matematika).
Koliko god mi podržavali svoju djecu, dio tog učenja da im bude dobro u vlastitoj koži ipak pripada samo njima. Naravno, ne sve - pogotovo u ranoj dobi potrebno ih je štititi i poticati, baš kako si rekla. Ono što sam davno otkrila je terapija primjerom - gleda sin mene kako šizim zbog nekih (meni naizgled) nerješivih stvari, pa šizi i on. E, kad sam to počela peglati i truditi se biti dobra prema sebi, popuštati sebi i djeci, nekako je i djetetu krenulo na bolje. Eto, to je cjeloživotno učenje. Ja se i dan danas sa 50+ znam zaletjeti i zagristi previše, ali učim...učim...i pokušavam djeci biti primjer kako se osjećati dobro u svojoj koži. Dobro je i meni i njima.
 |
|||
Odgovori s citatom
Peterlin prvotno napisa
