Potaknuta Juraninim postom, pročitala sam i ja Gnjev.Jurana prvotno napisa
Već sam se nekoliko puta navraćala da pročitam ulomak iz Tylla koji je tanja prepisala (hvala, tanja) i ne mogu prežaliti što nisam prepisala ulomak iz krimića Gnjev koji bi, uz to što je zabavan, jako dobro sjeo u ovom trenutku.
U njemu jedna psihijatrica po prvi put u životu sama uzme Xanax i, nakon što se namučila s anksioznošću, osjeća toliko olakšanje i zahvalnost da pomišlja da osnuje i štuje kult boga Pfizera
Ako netko naiđe na knjigu, i ima volje prepisati, bila bih zahvalna.
Inače je to treći dio trilogije u kojoj pisac obrađuje neke probleme poljskog društva - ovaj roman govori o obiteljskom nasilju. Jako je pametno i duhovito napisan, samo upozoravam da je naturalistički opisano nasilje. Potvrđuje ono što sam nedavno pročitala o dobrim krimićima - da neizostavno govore o društvu, a ne samo pojedinačnom nasilju.
Sad znam zašto ono ne volim krimiće
Odmah da se ogradim - Gnjev je dobro napisan, obrađuje ozbiljnu temu i daje poticaja na razmišljanje i šire od same fabule. Ali meni u ovom trenutku nije dobro sjeo. A onda sam se prisjetila i zašto već dugo nisam čitala krimiće - jednostavno mi taj tip literature ne odgovara. Prevelik je naglasak na fabuli, a opisi likova su obično shematizirani. U "Gnjevu" me zapravo najviše privukla fabularna nit koja se negdje na polovici romana gubi i više ne doznajemo što je bilo s tim likovima.
Ali to je samo moje izolirano mišljenje - ja ni kao dijete nisam voljela knjige u kojima se puno toga dešava
Od onog odlomka o Xanaxu, meni je zabavniji bio jedan drugi odlomak, pred kraj knjige:
I opet zamišljam, slično kao kod onog Kehlmannovog citata o njemačkom jeziku, kako bi bilo da neki hrvatski pisac napiše nešto ovako i kako bi se proveo kod kritike (doduše, ne znam jesu li Miloszewskog ili Kehlmanna kritičari u njihovim matičnim zemljama napali zbog dotičnih ulomaka). Ali ponovo se prisjećam da je sposobnost zdrave autoironije zapravo znak zdravlja - i pojedinca i nacije.Poljska je ružna. Naravno ne cijela, nijedan grad nije preružan. Ali uzme li se prosjek, Poljska je ružnija od ijedne zemlje u Europi. Naše lijepe planine nisu ljepše od čeških ili slovačkih, Alpe da i ne spominjemo. Naša jezerska područja su daleka sjena skandinavskih. Plaže ledenoga Baltika nasmijat će svakoga tko je posjetio makar jednom one na Sredozemnom moru. Rijeke ne privlače ljude kao Rajna, Seine ili Loara. Uostalom, to je dosadan, ravan teren, djelomično pod šumama, ali ni nalik šumama Sredozemlja, a u usporedbi s divljim šumama Norveške ili alpskih krajeva, ispadamo blijedo.
Nema čuda prirode koja bi resila naslovnice međunarodnih turističkih kataloga. Nije to ničija krivnja, jednostavno smo se naselili na dosadne, ratarski obećavajuće prostore, i to je to. Ono što je u vrijeme tropoljne obrade tla izgledalo senzacionalno, u vremenima međunarodnog turizma više nije tako očito.
 |
|||
