Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[hibiskus]

imali smo roditeljski u vrticu, priprema za skolu i sve u tom stilu, nista novo, ni neocekivano, ali moje dileme oko upisa i biranja uciteljice se svakim danom mnoze.

uopce ne znam da li da odem porazgovarati sa skolskim pedagogom, pokazem nalaz TS i da mi preporuci uciteljicu ili da sve prepustim sudbini.
informacije koje dobivam o uciteljicama od drugih roditelja su totalno kontradiktorne, tako da uopce nemam misljenje koga bi izabrala.
opet znam ljude koji su zbog uciteljice upisivali dijete u skolu koja je dosta daleko, a uciteljica zbog osobnih razloga otisla u penziju jer je zadovoljila uvjete.
znaci uglavnom je rulet, a ja imam doma hiper-emotivnu pametnicu.

opcenito i pitanje za mame skolaraca, kako su vam se pokazale skolske sluzbe (pedagog, psiholog...) u rjesavanju problema vase djece?

[hm]

hibiskus - a u koju školu idete?
Je li ti dijete na radionici za predškolce kod TS ili ste samo išli na testiranje?
Naš je dječak u radionici i baš smo neki dan imali individualni razgovor s TS, najviše na temu upisa u školu (prethodno smo joj najavili o kojim školama razmišljamo, odnosno - kojoj pripadamo i o kojoj još razmišljamo). Ona nas je dočekala s dosta iscrpnim informacijama i preporukama. Sve je to konačno riješilo naše dvojbe i odlučili smo u koju ćemo školu upisati dijete. Sad krećemo u taj projekt.
Tako da ako ste već bili kod TS, čak ako dijete i niju u radionici, možeš se najaviti za individualni razgovor na temu upisa u školu, jer vjerujem da svakome može puno pomoći. Žena ima dosta dobar uvid u većinu škola u ZG, a čak ako o nekoj nešto i ne zna, jajko se potrudi dobiti relevantne informacije. Samo treba unaprijed reći koje su škole predmet zanimanja.
BTW, mi ćemo u Laginjinu i dobili smo čak i grubi profil učiteljica koje će iduće godine biti u prvom razredu.

[tanja_b]

Što se više bliži, mene taj razgovor u školi sve više plaši.
S par strana smo dobili savjet da pokažemo nalaz testiranja u školi, i mislim da bismo to i trebali, ali ne znam kako uopće načeti tu temu kad dođemo u školu na razgovor. Ne vjerujem da će ga itko ondje testirati (osim onog klasičnog crtanja, a u kakvom je filmu zadnjih dana, bit ću sretna ako ne krene crtati mitraljeze i tešku artiljeriju ). Školska pedagogica mi se na prekjučerašnjem roditeljskom sastanku u vrtiću činila prilično zbunjenom i konfuznom, a ne znam ima li osim nje u školi itko drugi iz stručne službe.
U međuvremenu idemo još na razgovor u PCM, pa se nadam ondje dobiti i neki konkretniji savjet.
Ali valjda se nećemo provesti kao Bongovi roditelji u "Smogovcima"

[sirius]

Ja ne vidim nikakvog posebnog oduševljenja stručnih službi nakon pokazanih rezultata testiranja, a isto tako ne vidim nikakvo poznavanje problema darovitosti, a samim tim nikakvog posebnog/dodatnog/drukčijeg rada sa njim.

[bundevica]

Tako su i meni rekli, da ni slučajno u školi ne pokazujrm papire. I u vrtiću imaju sve napismeno, pa nikakve koristi od toga.

[sirius]

Tako su i meni rekli, da ni slučajno u školi ne pokazujrm papire. I u vrtiću imaju sve napismeno, pa nikakve koristi od toga.

Ja im ne bih pokazivala da nismo imali problema , i zbog toga smo krenuli na testiranja.
Htjela sam reći da ako dijete funkcionira bez većih problema što se tiće socijalizacije, prihvaćanja redovnih zadataka i obaveza, tada bih prvo pustila da razred i učitelji upoznaju dijete, ovako bi mogli imati nepotrebne i potpuno neopravdane predrasude o darovitosti.

[bundevica]

Ja im ne bih pokazivala da nismo imali problema , i zbog toga smo krenuli na testiranja.

ista stvar i kod nas, a ostalo potpisujem

[tanja_b]

A ja pritom imam na umu ono što je Zdenka napisala još prije nekoliko mjeseci:

mislim da nalaz treba pokazati i to odmah kod testiranja za upis u školi. Razlog tome je što darovito dijete ima pravo na poseban pristup i dodatni rad. Hoće li se to ostvariti ili ne, drugo je pitanje (u većini škola se "posebni pristup" svodi na jedan sad dodatne nastave iz pojedinog predmeta, uglavnom se radi o više istog, ne o nečem drugačijem.) Međutim, ako ti ne podastreš nalaz, sigurno ćeš bilo kakvu mogućnost drugačijeg rada s njim usporiti. Nalaz treba dati stručnom timu škole, ne učiteljicama. Tu sam ja pogriješila zbog neupućenosti - nestručne osobe ne znaju čitati nalaze i onda ih tumače ovako i onako. Bolje je o svemu razgovarati sa stručnim osobljem i nastojati ishoditi nešto za dobrobit svoga djeteta, pa makar to bilo i samo malo razumijevanja.

[sirius]

Je , sve napravila kako je Zdenka napisala, stručni tim je dobio rezultate .

[Zdenka2]

Samo je pitanje što će s njima. Moj bistrić je već četvrtu godinu u školi, a sve što smo postigli jest da ga (donekle) toleriraju. Baš je super što će on jednog dana postati kreativna, samopouzdana, odgovorna, slobodnomisleća odrasla osoba, ali sada se mora ukalupiti, poštivati sva pravila i ona potrebna i ona nepotrebna, ne biti kritičan, ne postavljati pitanja, ne komentirati. Uglavnom, od njega se očekuje da napravi najveći dio prilagodbe. Ono što u nacionalnom kurikulumu piše o izradi programa i načina rada s darovitom djecom, o mentorima, o podupiranju itd. su za nas samo pusti snovi. Uglavnom, najbolje bi bilo da M. nije M.

[Ifigenija]

Zdenka, užasno mi je žao da je tako...

[sirius]

Samo je pitanje što će s njima. Moj bistrić je već četvrtu godinu u školi, a sve što smo postigli jest da ga (donekle) toleriraju. Baš je super što će on jednog dana postati kreativna, samopouzdana, odgovorna, slobodnomisleća odrasla osoba, ali sada se mora ukalupiti, poštivati sva pravila i ona potrebna i ona nepotrebna, ne biti kritičan, ne postavljati pitanja, ne komentirati. Uglavnom, od njega se očekuje da napravi najveći dio prilagodbe. Ono što u nacionalnom kurikulumu piše o izradi programa i načina rada s darovitom djecom, o mentorima, o podupiranju itd. su za nas samo pusti snovi. Uglavnom, najbolje bi bilo da M. nije M.

to je to i kod nas. M. osim darovitosti , ima i ADHD. Oni u većini slučajeva toleriraju njegovu različitost, ali ponekad dođe do nekih konflikata. Ništa specijalno, i druga djeca ih imaju (ne mlati on nikoga ili nešto sl., ali se ponekad dogodi da mu je jezik brži od kontrole) i tada nastane drama . Srećom da to bude najviše jednom u polugodištu. Kad je bio zadnji takav ispad , pozvana sam na razgovor od strane učiteljice i pedagoga, i sve se svodilo na to da ja trebam tražiti službenu individualizaciju odobrenu od minstarstva. Stručni tim se držao ADHD-a ko pijan plota ( a o drovitosti niti spomena), i nikako niju mogi shvatiti da su ti ispadi (ništa posebno i ne više od druge djece, ali drugačije) djelomično uzokovani darovitošću i nedovoljno stimulativnim pristupom. Na što sam ja rekla što bi njemu službena individualizacija donjela? Naravno , stručni tim već više od godinu dana ima preporuke , vrlo detaljne, za individualizirani pristup pa nikom ništa. Osim toga oni ih zapravo ne priznaju, obzirom da je to nalaz i mišljenje od privatnog psihologa , a ne od tima iz doma zdravlja na koji su navikli. Otprilike, između redaka , ispada kao da sam ja platila da dječji psiholog napiše nalaz darovitosti ...Dakle , kad sam ja pitala što bi njemu ta službena individalizacija donjela, kakvu kvalitetu u školovanju. Pedagogica je rekla da bi mogao dobiti smanjeni opseg učenja ili nešto sl. obzirom na ADHD, ja sam rekla da to njemu ne treba...Ja radim redovito sa njim, da bi on prevladao većinu problema u učenju uzrokovanu darovitošću (sistematičnost, shvaćanje obaveze, shvaćanje redovitog rada iako zadatak nije pretjerano izazovan...), nemu ADHD ne predstavlja problem u učenju obzirom da iznimno brzo povezuje pojmove tako da smanjeno trajanje koncentracije uopće ne utjeće na ocjene i znanje. Na to je učiteljica rekla da ja ne trebam ništa raditi sa njim intelekualno obzirom da je on među pet najboljih u razredu po ocjenama . Halo! Vićem ja , ne radim ja sa njim da bi poticala njegov intelekt iznad prosjeka. Ja ga učim da se uklopi i radi što i drugi, iako on nije oduševljen!
Dakle, na kraju je pedagogica rekla da bi bilo dobro imati papir o individualizaciji da bi oni mogi u slučaju konflikata sa drugom djecom, roditeljima te djece mahnuti sa papirom i reći :"Ma , pustite njega , on ima dijagnozu". Dobro nije ona baš tako rekla , ali to je tako zvučalao.
Pa mogli bi tražiti da nosi i traku na ruci na kojoj piše "PROBLEM" !?

Dakle ja sam odlučila da ću pokušati izbjeći službeni program o individualizaciji znajući da mu taj papir neće donjeti ništa pretjerano korisno za njega...Dakle, kao i kod Zdenke, oni toleriraju njegovo drukčije razmišljanje i ponašanje, ali sad su stvari bolje obzirom da je on shvatio da se mora uklopiti i poštivati pravila, ali njegovov drukčiji način razmišljanja i potencijal u stvarima koje nisu u redovnom planu i programu-nula bodova.

[pikula]

Ja sam dala nalaz na uvid samo učiteljici koja je izrazila zanimanje zanjegovu darovitost nakon prvih nesporazuma i pokvarenog telefona (za što je ipak bilo "zaslužno" stručno osoblje i neki roditelji koji i sami imaju nekih poteškoća, ali to smo zaustavili uspješno) i sama se trudi saznati više o Dominikovoj darovitosti, traži po netu zadatke za njega i sl. Polako ga sve više kuži i konačno imamo osjećaj da imamo suradnika u školi , no naš glavni problem su stalne promjene nastavnika, dakle trenutna učiteljica je samo do kraja šk g. , opet se promjenila učiteljica iz eng itd... Dakle trenutno uživamo dok traje. Odkad je ova učiteljica pohvatala konce i profiltrirala informacije raznih "dobrnonamjernika" o razredu sinek kaže da mu je u školi super i nije više potišten kao na početku godine, dapače. A kako će biti dalje, ne znam
Trebalo je vremena da i ja prihvatim ovu bitku kao svoju i da se prestanem čuditi svemu skupa. Hvala curama ovdje na tome. Sad sam i ja manje u grču komunikaciji u školi- ok imam dijete koje će dobiti nagradu za njabolju masku, nagradu na natjecanju, ali će napraviti dramu kad mu netko stane na nogu ili dobiti tri iz najlakšeg kontrolnog u kojem treba samo doslovno nabrojati nešto. A kaj sad. Netko mora učiti množenje s djetetom, a ja kao i sirius, brisati suze jer nitko ne razumije njegove rubrike...

[Peterlin]

Dakle ja sam odlučila da ću pokušati izbjeći službeni program o individualizaciji znajući da mu taj papir neće donjeti ništa pretjerano korisno za njega...Dakle, kao i kod Zdenke, oni toleriraju njegovo drukčije razmišljanje i ponašanje, ali sad su stvari bolje obzirom da je on shvatio da se mora uklopiti i poštivati pravila, ali njegovov drukčiji način razmišljanja i potencijal u stvarima koje nisu u redovnom planu i programu-nula bodova.

Moj stariji ima papir za individualizaciju. Nemam primjedbi na učiteljicu (stvarno je žena super, ali njih je u razredu samo dvadesetak, pa ima i vremena). Ima nekoliko izrazito bistre djece koji već sada postižu odlične rezultate na takmičenjima...

Ali htjela sam reći čemu služi taj papir o individualizaciji (to je mene silno ljutilo, ne što se tiče učiteljice, nego što se tiče pristupa stručne službe).

Moje dijete ima taj papir zbog svoje loše motorike pri upisu u školu + zato jer je imao hrpu papira iz Suvaga. Od tog papira moje dijete baš i nije imalo koristi, ALI imala su koristi djeca čiji roditelji se ne udostoje odvesti djecu na procjenu (unatoč brojnim preporukama, a i šire). Naime, školi treba određena kvota tih rješenja da bi mogli zaposliti logopeda, psihologa itd.

Kako to u praksi izgleda? Ne znam da li je opća pojava, ali ja sam se susrela s tim - škola "nabavi" što je moguće više rješenja od djece čiji roditelji brinu i trude se dobiti najbolje za svoje dijete. Onda zaposle stručnu službu koja nakon toga brine o djeci čiji roditelji NE brinu o njima. JEst, posredno je to korisno, ali brate mili, nije li to naopaka priča???

Moje dijete nije hiperaktivno, uvijek se uklapalo, uvijek je sve bilo super (jer to je takvo dijete, relativno lako odgojivo i pitomo, a osim toga i prilično bistro pa ima odlične ocjene) a ima papir na kojem piše "poremećaj pažnje, smetnje motorike iblablabla". U istoj školi ima hrrrrpa djece čiji roditelji bi TREBALI odvesti djecu na procjenu jer su na putu da postanu problem sebi i drugima, ali ne - škola uzme papire od djece koja ih već imaju od ranije, a koristi na drugačiji način...

Davno sam o tome razgovarala s učiteljicom, zaključila da nema veze, zadovoljna sam što je djetetu dobro. Svojim je rezultatima postigao da bude na dodatnoj nastavi matematike, a papir o individualizaciji stoji negdje u mapi o služi samo popuni kvote o broju učenika s posebnim potrebama bilo koje vrste.

Mislim da bi svi roditelji koji imaju papire o darovitosti TREBALI pokazati te papire, a ako ih bude dovoljno, možda bi se škole moglo primorati (teško ih se može motivirati) da organiiziraju dodatne programe za njih.

[pikula]

Slažem se -načelno. Samo kad dijete nije tako prilagodljivo i kad okolina baš i nema razumijevanja teško je preko leđa svojeg djeteta tjerati pravdu, pogotovo ako vidiš da bi to moglo (barem kratkoročno) pogoršati situaciju... Voljela bih da imam hrabrosti za to.

[sirius]

Peterlin, ako sa neku mudrost stekla sa godinama, onda je to mudrost da utišam svoj osjećaj za pravdu i stišam svoj aktivizam. Naravno da želim najbolje za svoju djecu, ali ne želim da oni budu u negativnom fokusu. Zapravo mi je ovaj zadnji razgovor sa stručnim timom potvrdio sve ovo što si ti napisala, moje dijete je izuzetno senzibilno i svaki pritisak jako osjeća , te to utjeće iznimno loše na njegovu koncentraciju i sve što nedostatak koncentracije nosi...Meni ta borba sa vjetrenjačama odnosi jako puno energije koju mogu iskoristiti puno pametnije, nekako sam se potpuno pomirila sa tim da mu školski sustav neće puno pomoći da razvije maksimalno svoje potencijale (ili barem optimalno)...a ako se (pozitivno ) čudo dogodi, neka bude.

[Zdenka2]

Sirius, osjećam se potpuno isto kao ti. Borba sa vjetrenjačama, da, točno tako to doživljavam. I čekam još više vjetrenjača u petom razredu. Nikakvi savjeti ne pomažu, barem ne kod većine. Ovo što ti kažeš o pomirenju i ja osjećam u zadnje vrijeme. Razmišljam o tome da će nekako preživjeti osnovnu školu.

[bundevica]

Sad kad čitam vaša iskustva unaprijed me strah škole, jer moj K nema pardona prema nikome, a iz dosade (jer nema nikakva objašnjenja za svoje postupke) zna i tući drugu djecu.
Nikakav razgovor i objašnjenja (svakodnevna) nisu urodila plodom. Istina, malo se se te situacije prorijedile, ali daleko je to od onog što se od njega očekuje.
Više problema ima u vrtiću, što je i logično, puno je djece, ne mogu se njemu posvetiti...
Žalosti me i što jedna teta u vrtiću gotovo svaki dan ima nekakav prigovor na njegovo ponašanje. Druga teta ga jako hvali i kad je ona u smjeni, nema problema.
Zar ja moram učiti tetu da takva djeca reagiraju više na pohvalu, nego na kritiku? Pa ima sve napismeno, u detalje napisano kako se s njim treba postupati.
Samo se nadam strpljivoj učiteljici.

[Zdenka2]

Moj sin prihvaća kritike i zaslužene opomene i lošije ocjene, ali ne i neprekidno kritiziranje, traženje greške, kažnjavanje ocjenama, ukalupljivanje, stalni pritisak, sitničavost, nedostatak autoriteta.

Od njega se očekuje da sad bude potpuno prilagođen, bez primjedbi, nemira, komentara i kritičnosti, a kad odraste, onda neka bude svoj, drugačiji, slobodnomisleći itd.

[Peterlin]

Moj sin prihvaća kritike i zaslužene opomene i lošije ocjene, ali ne i neprekidno kritiziranje, traženje greške, kažnjavanje ocjenama, ukalupljivanje, stalni pritisak, sitničavost, nedostatak autoriteta.

Od njega se očekuje da sad bude potpuno prilagođen, bez primjedbi, nemira, komentara i kritičnosti, a kad odraste, onda neka bude svoj, drugačiji, slobodnomisleći itd.

Ovakvu situaciju mi imamo s mlađim sinom. Za njega nisam tražila papire (iako bih ih vjerojatno lako dobila, kao i za starijega) da ne pogoršam ionako jadnu situaciju.

Trudimo se sami, s druge strane, koliko možemo. Pa umjesto na sportsko natjecanje (natjecanje roditelja u vrijeđanju i nekulturnom ponašanju) odvedemo djecu u muzej. I mrtvo hladno govorim svoje mišljenje o tome. I bez grižnje savjesti.

Škola je takva. Primjerena većini. Ono što me ljuti, zapravo žalosti, je činjenica da se većina nastavnog osoblja ne trudi dati više, nego samo manje. Kao što je Zdenka napisala, najbolje je kad se djeca po ničem ne ističu. Kad ništa ne propituju. Kad sjede mirno.... Kad im se može predavati gledajući u stražnji zid učionice (vidjela na svoje oči )

Peti razred? Snaći ćemo se nekako... Davno sam djeci rekla da je to u životu tako, jedino mi je krivo što se tako rano moraju suočiti s činjenicom da društvo uglavnom ne voli "drugačije".

[Ifigenija]

Žene drage, žao mi je zbog svega toga što prolazite, i kako to je u našim školama...

[no@]

Ali htjela sam reći čemu služi taj papir o individualizaciji (to je mene silno ljutilo, ne što se tiče učiteljice, nego što se tiče pristupa stručne službe).

Moje dijete ima taj papir zbog svoje loše motorike pri upisu u školu + zato jer je imao hrpu papira iz Suvaga. Od tog papira moje dijete baš i nije imalo koristi, ALI imala su koristi djeca čiji roditelji se ne udostoje odvesti djecu na procjenu (unatoč brojnim preporukama, a i šire). Naime, školi treba određena kvota tih rješenja da bi mogli zaposliti logopeda, psihologa itd.

Kako to u praksi izgleda? Ne znam da li je opća pojava, ali ja sam se susrela s tim - škola "nabavi" što je moguće više rješenja od djece čiji roditelji brinu i trude se dobiti najbolje za svoje dijete. Onda zaposle stručnu službu koja nakon toga brine o djeci čiji roditelji NE brinu o njima. JEst, posredno je to korisno, ali brate mili, nije li to naopaka priča???

Moje dijete nije hiperaktivno, uvijek se uklapalo, uvijek je sve bilo super (jer to je takvo dijete, relativno lako odgojivo i pitomo, a osim toga i prilično bistro pa ima odlične ocjene) a ima papir na kojem piše "poremećaj pažnje, smetnje motorike iblablabla". U istoj školi ima hrrrrpa djece čiji roditelji bi TREBALI odvesti djecu na procjenu jer su na putu da postanu problem sebi i drugima, ali ne - škola uzme papire od djece koja ih već imaju od ranije, a koristi na drugačiji način...

Davno sam o tome razgovarala s učiteljicom, zaključila da nema veze, zadovoljna sam što je djetetu dobro. Svojim je rezultatima postigao da bude na dodatnoj nastavi matematike, a papir o individualizaciji stoji negdje u mapi o služi samo popuni kvote o broju učenika s posebnim potrebama bilo koje vrste.

Mislim da bi svi roditelji koji imaju papire o darovitosti TREBALI pokazati te papire, a ako ih bude dovoljno, možda bi se škole moglo primorati (teško ih se može motivirati) da organiiziraju dodatne programe za njih.

Peterlin, žao mi je ako imate loša iskustva s individualiziranim međutim iz ovog što pišeš zaključujem da a) možda vam individualizirani uopće nije potreban tj imate ga automatizmom s upisa
b) korisnost individualiziranog prepoznat ćete tek u predmetnoj nastavi (jer u situaciji kada djeca mjenjaju učitelja svaki sat takav papir ima svoje značenje)

Na svakom rješenju o individualiziranom piše pravo na dodatni rad s defektologom/logopedom pa me čudi da to tvoj sinak nema barem u RN (nastoji se to relizirati što više dok su djeca manja). S obzirom na potrebe djeteta/mogućnosti škole mogući su i dr oblici dodatne pomoći.

Istina je da škole ostvaruju pravo na zapošljavanje defektologa/soc. pedagoga/logopeda s obzirom na broj rješenja o individualiziranom. No također s obzirom na broj rješenja slažu se razredi (i ograničava broj učenika).

Što se tiče darovitih i njihovih potreba situacija je puno složenija. "Izvlačenje papira" i pritisci na školu neće donijeti puno rezultata na ovom području . Nažalost ne postoje programi koji bi bili primjenjivi za svu ili većinu darovite djece u nekoj školi. (da ne pričam o razl konceptima darovitosti). Eventualno birokratiziranje na tom području nikome neće biti od koristi.

[no@]

Moj sin prihvaća kritike i zaslužene opomene i lošije ocjene, ali ne i neprekidno kritiziranje, traženje greške, kažnjavanje ocjenama, ukalupljivanje, stalni pritisak, sitničavost, nedostatak autoriteta.

Od njega se očekuje da sad bude potpuno prilagođen, bez primjedbi, nemira, komentara i kritičnosti, a kad odraste, onda neka bude svoj, drugačiji, slobodnomisleći itd.

Ovo su stvari na koje bi ti trebala svakako reagirati, ne samo kod učiteljice već i kod ravnateljice. (Baš mi je onako brrr!)

Uostalom kažnjavanje ocjenama je nedopušteno i više-manje lako dokazivo.

[Peterlin]

Peterlin, žao mi je ako imate loša iskustva s individualiziranim međutim iz ovog što pišeš zaključujem da a) možda vam individualizirani uopće nije potreban tj imate ga automatizmom s upisa
b) korisnost individualiziranog prepoznat ćete tek u predmetnoj nastavi (jer u situaciji kada djeca mjenjaju učitelja svaki sat takav papir ima svoje značenje)

Na svakom rješenju o individualiziranom piše pravo na dodatni rad s defektologom/logopedom pa me čudi da to tvoj sinak nema barem u RN (nastoji se to relizirati što više dok su djeca manja). S obzirom na potrebe djeteta/mogućnosti škole mogući su i dr oblici dodatne pomoći.

Istina je da škole ostvaruju pravo na zapošljavanje defektologa/soc. pedagoga/logopeda s obzirom na broj rješenja o individualiziranom. No također s obzirom na broj rješenja slažu se razredi (i ograničava broj učenika).

Što se tiče darovitih i njihovih potreba situacija je puno složenija. "Izvlačenje papira" i pritisci na školu neće donijeti puno rezultata na ovom području . Nažalost ne postoje programi koji bi bili primjenjivi za svu ili većinu darovite djece u nekoj školi. (da ne pričam o razl konceptima darovitosti). Eventualno birokratiziranje na tom području nikome neće biti od koristi.

Ma da, tako je to...

Ja nemam nikakvih problema s učiteljicom. Meni se zamjerio sustav i stručna služba. Nema moje dijete individualizaciju s upisa, dobio ju je tek kasnije (kad je školi zatrebala kvota) na temelju papira koje smo mi imali od ranije i za koje je škola znala od prvog dana. Ne bih imala ništa protiv da su uredno rekli "Slušajte, takva i takva stvar..." ali nije bilo tako. Taj papir mojem djetetu nije naškodio, ali nije od njega imao baš ništa. Naime, kad sam ja na temelju tog papira tražila da škola za moje dijete organizira logopeda u prvom razredu, u sklopu boravka(a kojeg su vjerojatno zaposlili i na temelju tog papira). Tada bi nam to jako olakšalo život, ali nismo mogli dobiti (jer je logoped imao raditi s drugom djecom, koja su bila veći problem, a bez papira). Zbog toga sam bila ljuta. Imala sam dojam da su nas iskoristili. Sad je dijete u 4. razredu. U skladu s tim papirom ići će ponovno na procjenu, pa ćemo vidjeti.

Nema veze. Moje starije dijete ima odličnu učiteljicu koja se snalazi kako zna i umije. Većina učitelja primorana je na to i njima također nije lako. Moje dijete nije nešto posebno darovito, ali je bistro i ima rezultate koje je samo postiglo.

Istovremeno, gledam još dvoje-troje zaista darovite djece koji bi bili potpuno izgubljeni da nije velikog truda učiteljice (kao osobe, ne isključivo kao djelatnice škole)... Tu me pak smeta kad se škola hvali rezultatima nekih svojih učenika za koje nije zaslužna. Što škola ima s tim ako su npr. vrsni glazbeni, sportski ili šahovski talenti slučajno tamo upisani? A ne uspije organizirati ni školski šahovski klub za koji postoji interes? Nažalost, to nije iznimka nego pravilo. Pitali smo za informatiku, dobili smo šipak. Rečeno nam je da će biti programiranje za četvrtaše - isto ništa. Mogla bih sad nizati.... A aktivnosti učitelja koji žele nešto promijeniti isto nisu baš dobrodošle.

Vidjet ćemo kako će biti u višim razredima. Nekako mi nije vjerojatno da će se situacija popraviti, a možda se i varam. Za socijalu se još nekako i pobrinu (i to bi moglo bolje) a daroviti su prepušteni sami sebi. Ne mogu se nabacivati blatom, kad vidim kako je u drugim školama (i na ovom topicu toga ima) još je kod nas dobro.

[Peterlin]

Ispričavam se na dugačkom postu. Sve sam vjerojatno mogla strpati u jednu rečenicu: U našem školskom sustavu uglavnom se više cijeni prosječnost nego bilo kakvo isticanje, a to vrijedi i za učenike i za učitelje.

[sirius]

Što se tiče darovitih i njihovih potreba situacija je puno složenija. "Izvlačenje papira" i pritisci na školu neće donijeti puno rezultata na ovom području . Nažalost ne postoje programi koji bi bili primjenjivi za svu ili većinu darovite djece u nekoj školi. (da ne pričam o razl konceptima darovitosti). Eventualno birokratiziranje na tom području nikome neće biti od koristi.

Da li ti imaš ideju kako bi se situacija mogla poboljšati? Obzirom da nije u pitanju samo izvlačenje maksimuma kod djece , već je i razvoj tih sposobnosti povezan je sa još boljim ukalapanjem u sistem (uzimajući u obzir da bi bili ispunjeniji i samim tim zadovoljniji , te boljeg samopouzdanja).

Ispričavam se na dugačkom postu. Sve sam vjerojatno mogla strpati u jednu rečenicu: U našem školskom sustavu uglavnom se više cijeni prosječnost nego bilo kakvo isticanje, a to vrijedi i za učenike i za učitelje.

Je , tako je to...

[tanja_b]

Što se tiče darovitih i njihovih potreba situacija je puno složenija. "Izvlačenje papira" i pritisci na školu neće donijeti puno rezultata na ovom području . Nažalost ne postoje programi koji bi bili primjenjivi za svu ili većinu darovite djece u nekoj školi. (da ne pričam o razl konceptima darovitosti). Eventualno birokratiziranje na tom području nikome neće biti od koristi.

no@, kao osoba koja očito ima puno iskustva sa školskim sustavom, koja bi bila tvoja preporuka pri upisu darovitog djeteta u 1. razred? Pokazati nalaz psihologa ili ga ignorirati? I ako pokazati, kome? Pedagogu, ili učiteljici?
(mislim da škola u koju se upisujemo od stručne službe nema nikog osim pedagoga)

[no@]

Ma da, tako je to...

Ja nemam nikakvih problema s učiteljicom. Meni se zamjerio sustav i stručna služba. Nema moje dijete individualizaciju s upisa, dobio ju je tek kasnije (kad je školi zatrebala kvota) na temelju papira koje smo mi imali od ranije i za koje je škola znala od prvog dana. Ne bih imala ništa protiv da su uredno rekli "Slušajte, takva i takva stvar..." ali nije bilo tako. Taj papir mojem djetetu nije naškodio, ali nije od njega imao baš ništa. Naime, kad sam ja na temelju tog papira tražila da škola za moje dijete organizira logopeda u prvom razredu, u sklopu boravka(a kojeg su vjerojatno zaposlili i na temelju tog papira). Tada bi nam to jako olakšalo život, ali nismo mogli dobiti (jer je logoped imao raditi s drugom djecom, koja su bila veći problem, a bez papira). Zbog toga sam bila ljuta. Imala sam dojam da su nas iskoristili. Sad je dijete u 4. razredu. U skladu s tim papirom ići će ponovno na procjenu, pa ćemo vidjeti.

Dojam te ne vara. Logoped (školski) ima obvezu raditi u 1. redu s djecom koja imaju rješenja (a prioritetno u nižim razredima). S ostalima koliko i kada stigne...

[no@]

no@, kao osoba koja očito ima puno iskustva sa školskim sustavom, koja bi bila tvoja preporuka pri upisu darovitog djeteta u 1. razred? Pokazati nalaz psihologa ili ga ignorirati? I ako pokazati, kome? Pedagogu, ili učiteljici?
(mislim da škola u koju se upisujemo od stručne službe nema nikog osim pedagoga)

huh, nažalost bojim se da na tvoje pitanje nema univerzalnog odgovora. ja bih na tvom mjestu pokazala pedagogu jer najgore što se može dogoditi je ravnodušnost dotičnog/e.

[no@]

Da li ti imaš ideju kako bi se situacija mogla poboljšati? Obzirom da nije u pitanju samo izvlačenje maksimuma kod djece , već je i razvoj tih sposobnosti povezan je sa još boljim ukalapanjem u sistem (uzimajući u obzir da bi bili ispunjeniji i samim tim zadovoljniji , te boljeg samopouzdanja).

sorry nemam puno vremena: ja sam dugo vjerovala da mora postojati neko rješenje na razini sustava. činilo mi se nepravedno raditi samo s nekima, zadovoljiti potrebe samo nekih.... ali što dalje i što više iskustava imam vidim da nema univerzalnih recepata.
o razlozima zašto je to tako i što bi se eventualno moglo mislim da je već negdje na ovoj temi vrlo argumentirano pisala zdenka2

[tanja_b]

najgore što se može dogoditi je ravnodušnost dotičnog/e.

Nakon roditeljskog sastanka u vrtiću prošli tjedan, ovakvu nekakvu reakciju i očekujem. Zato i pitam, jer mi je entuzijazam oko skorog polaska djeteta u školu naglo splasnuo.
Koliko god se on veseli školi (iskreno i od srca), toliko je meni sve jasnije da nas čekaju problemi na raznim razinama.

[pikula]

huh, nažalost bojim se da na tvoje pitanje nema univerzalnog odgovora. ja bih na tvom mjestu pokazala pedagogu jer najgore što se može dogoditi je ravnodušnost dotičnog/e.

Na žalost mislim da ravnodušnost nije najgore što se može dogoditi, pokazuju iskustva mnogih. Može ti dijete doći na tapetu kao problematično u trenu, a od etikete među stručnim osobljem preko učitelja eto je u trenu među učenicima i njihovim roditeljima. Pa kad isključe iz svake igre i ne pozovu na niti jedan rođendan, žali se ti upravi vodovoda. A dijete tužno. Etikete su gaaadna stvar.

[pikula]

Mislim ovo je daleko od naše situacije, ali mama mi radi 30 godina u školstvu, nisu sve priče sa hepiendom

[tanja_b]

Moje dijete je takvog karaktera da će ga se teško proglasiti problematičnim, on bi prije mogao raditi probleme samom sebi nego drugima. Mene nije strah "etikete problematičnog" (zapravo, teško mi ga je i zamisliti u takvoj situaciji), nego njegovih frustracija, unutarnjeg nezadovoljstva i problema koji iz toga proizlaze, a koji se mogu pojaviti kasnije, ne nužno na početku školovanja.

[Zdenka2]

Ovo su stvari na koje bi ti trebala svakako reagirati, ne samo kod učiteljice već i kod ravnateljice. (Baš mi je onako brrr!)

Uostalom kažnjavanje ocjenama je nedopušteno i više-manje lako dokazivo.

No@, zar misliš da nisam već 100 puta reagirala, na svim instancama u školi? Pa zato i jesam razočarana, jer se nije gotovo ništa pomaknulo. U slučaju kažnjavanja ocjenama tražit ćemo komisijski ispit.

[Peterlin]

Zdenka, iskreno suosjećam...

Prema ovakvim situacijama naše zamjerke su nula. A da škola ima "gluhe uši" uvjerili smo se i previše puta, bez obzira jesu li djeca darovita ili kakva god... Ponekad imam osjećaj da bi nam najradije zabranili ulaz (čast iznimkama) pogotovo što su djeca starija.

[nadica_b]

Dojam te ne vara. Logoped (školski) ima obvezu raditi u 1. redu s djecom koja imaju rješenja (a prioritetno u nižim razredima). S ostalima koliko i kada stigne...

Moje najmlađe ima rješenje i na osnovu njega i još neke djece i mog osobnog velikog angažmana, zaposlena je defektologica u našoj školi.
Koliko je radila s Denisom? Jedno polugodište, a on je sada kraj 4. razreda. Na moj upit zašto je tako, dobila sam odgovor da ona mora raditi sa djecom čiji roditelji se ne brinu o njima i koja još nemaju papire, a imaju teškoće. A kako ja radim sa svojim sinom, moj sin je zbrinut ...
A darovitost se nekako prihvaća u sustavu školstva samo ako je dijete uspješno na takmičenjima; ako ga to ne zanima, nastavnici su vrlo brzi na definiciji da dijete i nije nešto "pametno".
A o uklapanju u sredinu - pa to ih čeka prije ili kasnije, a najkasnije na radnom mjestu.

[Ifigenija]

Ja sam isto vidjela to da institucije na ovaj ili onaj način zbrinjavaju djecu koju u biti roditelji ne zbrinjavaju... ne zna čovjek što bi mislio o tome - s jedne strane je to i razumljivo - kad vidiš neku zapuštenu djecu ova djeca o kojoj se netko, ma kako možda nestručno brine, ispadaju super-truper, i isto tako ajde da se i djeci roditelja koji možda ne mogu, ne znaju ili nisu u stanju pomoć djetetu izađe u susret, a s druge - mi nismo stručni, mi možemo voljeti, poučavati, ali pitanje je radimo li ono što treba ili ne. Da nisam iskeširala za TS ne bih uopće znala što bih i kako bih... a tu je tek početak osobnog angažmana i keširanja. Na koncu, barem je nama tako, čovjek se isprsi i kešira gdje treba i koliko treba za savjet, za vrtić, za aktivnosti, za knjige, za materijale... i na koncu i plaćaš i poreze i prireze, i obvezan si i Murti i Kurti da ćeš i ovo i ono, i da će se dijete vladat i vako i nako, i plaćaš sa strane, i voziš i pitaš i lupaš na vrata - a svaka ta vrata traže svoju uplatnicu... A najjače mi je kad te u određenoj državnoj instituciji vuku za nos i govore da imaju program za darovite, a zapravo nemaju, nego eto, prijavili projekt, sve na papiru.
Svaka čast Peterlin i ostalima, ali ja sam više nego skeptična prema toj borbi unutar sustava. Ako se naiđe na čovjeka od formata u liku ravnateljice, psihologice ili učiteljice - na konju si, i daj Bože da tako bude u što više slučajeva - jer često ljudi idu u prosvjetu jer to vole, i iza sebe kao nastavnika stoje. A ako naletiš na osobu koja samo reprezentira sustav koji sam po sebi ne zna kamo ide - možeš se slikat za male novine.

[pikula]

Što se tiče uklapanja u okolinu, nadica-b , ne može se baš čekati do punljetnosti da dijete osjeti osjećaj pripadnosti i da nauči osnove socijalizacije.

[no@]

Dosta lamentiranja tu na forumu: poduzmite nešto!

Ima Vas sasvim dovoljno tu na temi sa lošim iskustvima individualiziranog rješenja i dostupnosti logopeda/defektologa da biste poduzeli mini akciju.

Predlažem - Stavite na papir svoje iskustvo i pošaljite na Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, Ilica 25, Zagreb ili na bozica.simlesa@zagreb.hr

Ne morate čak navesti iz koje ste škole (ako vam je bed da "tužite" školu). Gradski ured izdaje rješenja o individualizaciji i sigurna sam da će reagirati na ovakva iskustva tj nakon više ovakvih primjedbi poslat će jasan naputak školama tko ima prednost kod školskog logopeda.

[hibiskus]

hibiskus - a u koju školu idete?
Je li ti dijete na radionici za predškolce kod TS ili ste samo išli na testiranje?
Naš je dječak u radionici i baš smo neki dan imali individualni razgovor s TS, najviše na temu upisa u školu (prethodno smo joj najavili o kojim školama razmišljamo, odnosno - kojoj pripadamo i o kojoj još razmišljamo). Ona nas je dočekala s dosta iscrpnim informacijama i preporukama. Sve je to konačno riješilo naše dvojbe i odlučili smo u koju ćemo školu upisati dijete. Sad krećemo u taj projekt.
Tako da ako ste već bili kod TS, čak ako dijete i niju u radionici, možeš se najaviti za individualni razgovor na temu upisa u školu, jer vjerujem da svakome može puno pomoći. Žena ima dosta dobar uvid u većinu škola u ZG, a čak ako o nekoj nešto i ne zna, jajko se potrudi dobiti relevantne informacije. Samo treba unaprijed reći koje su škole predmet zanimanja.
BTW, mi ćemo u Laginjinu i dobili smo čak i grubi profil učiteljica koje će iduće godine biti u prvom razredu.

dugo nisam bila na forumu, bas me iznenadilo da je ovdje zivo

muka mi je citati vasa iskustva, jer nazalost ispada da se svi moramo snalaziti kako znamo i umijemo.
kod nas je situacija takva da nam je procjenu radila julija, a na radionicama smo kratko i drzi ih druga psihologica koja, iskreno receno, nemam dojam da poznaje moje dijete... mozda se varam, ne znam...

pikula rekla sam im koje nas 2 skole interesiraju i puno mi znaci tvoje dobro iskustvo po tom pitanju. rekla je da ce se raspitati i da cemo dogovoriti individualni razgovor, valjda cu nakon toga biti nesto pametnija.

[hibiskus]

pardon, nije pikula nego hm.
kad radim 3 stvari istovremeno

[bundevica]

Pravila i disciplina u dječjem vrtiću?
Znam da je to individualno od vrtića do vrtića, od tete do tete, ali uglavnom nekakva pravila postoje, najčešće 123, pa sjedanje za stol.
Mene je iznenadilo da kod K u skupini "nema pravila". Naime, žali mi se u zadnje vrijeme da on mora uvijek ići u kaznu ako nekoga zadirkuje, tuče, a ako netko njega dira, taj ne ide u kaznu. Uopće ga ne branim, jer znam i bolje od teta šta je on u stanju napraviti, ali znam i da ima odličan smisao za pravdu.
Kad sam to spomenula teti, odgovorila je da kod njih nitko ne ide u kaznu, ili je to vrlo rijetko, pa tako ni moj K. Ne znam kako uspijevaju održati red (mada je kod njih i malo više raspašoj), ali smatram da ako je netko nekog udario šakom u stomak, pa bilo to i moje dijete, da nije dovoljno samo ga opomenuti.
Moj hiperaktivac traži stroga pravila i jasne granice i uz puuuuno pohvala i nagrada mi više nemamo problema s njegovim ponašanjem ni doma, na treninzima, na ulici, u gostima....Problemi su ostali samo u vrtiću. A opet nije moje da učim tete njihovom poslu. Imaju oni u papirima kako se s njim treba postupati (jasna pravila, puno pohvala, individualni rad...) ali se opravdavaju da imaju puno djece i da ne stignu. Ako oni ne mogu zadovoljiti njegove potrebe, da li je normalno da on ispuni njihove zahtijeve? Ipak su tete stručne i odrasle osobe, a on samo dijete, pa ipak one mogu reći da ne mogu.

Kakvo je stanje kod vas u vrtiću s pravilima kod agresivnosti i neposlušnosti, ima li ih i koja su?

Našla sam i jedno zanimljivo mišljenje mame hiperaktivaca, pa me zanima šta vi mislite o tome, da se djeca ne kažnjavaju kod kuće za ono što je napravilo u vrtiću? Ja i svakodnevno razgovaram s K o eventualnim incidentima, a i kaznu dobije (ukidanje povlastica).

Ja sam majka dvoje djece s ADHD-om-čitajte-vrlo neposlušne i tvrdoglave djece koja vrlo teško prihvaćaju pravila i autoritete.Ujedno sam i odgojitelj,pa sam s te strane oboružana znanjem iz struke.PRVO I OSNOVNO-NIKAD SE DIJETE NE KAŽNJAVA KUĆI ZA NEŠTO ŠTO JE NAPRAVILO U VRTIĆU JER GA NI TETE U VRTIĆU NE KAŽNJAVAJU ZA ONO ŠTO JE VAMA NAPRAVILO U KUĆI!!!Drugo-ako teta ima problema s vašim djetetom,u redu je da traži savjet i kao pravi profesionalac bi trebala prihvatiti vaše odgojne metode(pogotovo što su se pokazale uspješne),UOSTALOM TEŽIMO TOME DA SE DIJETE U VRTIĆU OSJEĆA KAO KOD KUĆE I DA ZAJEDNO S RODITELJIMA DJELUJEMO KAO JEDNO JER ĆE JEDINO TAKAV PRISTUP DATI REZULTAT.Sramotno je za našu struku da tete odbijaju pročitati,a kamoli koristiti saznanja iz knjige koja je namijenjena njima(pročitala sam je i svidja mi se.U mom vrtiću jako puno se radi s djecom na mirnom i nenesilnom rješavanju sukoba i to na način da se svakodnevno s djecom razgovara(radim u mlađoj skupini sa trogodišnjacima i četverogodišnjacima i imam ih36 u skupini) i s ponosom mogu reći da se broj fizičkih sukoba većč smanjio,a do kraja godine to će biti rjetkosti(već doživljeno).Naravno da je važna i okolina-tj ono što djeci svakodnevno nudim i ako je kaos u sobi-onda je to moja pogreška jer im nisam izabral dovoljno zanimljive materijale za rad.

[bundevica]

Nema nitko komentar ili savjet? Može i mišljenje suprotno od mojeg. Ili sam samo ja za kažnjavanje kao metoda ispravljanja neprihvatljivog ponašanja. Pri tom naravno nisam za nikakvo fizičko ili psihičko kažnjavanje, već sjedenje i oduzimanje povlastica (tv, računalo...)

[seni]

kakve veze ima neprihvatljivo ponasanje s temom darovite djece?

[Ifigenija]

Nema nitko komentar ili savjet? Može i mišljenje suprotno od mojeg. Ili sam samo ja za kažnjavanje kao metoda ispravljanja neprihvatljivog ponašanja. Pri tom naravno nisam za nikakvo fizičko ili psihičko kažnjavanje, već sjedenje i oduzimanje povlastica (tv, računalo...)

Ja sam npr. za kažnjavanje, ako ne ide drugačije.
Al ti to danas ispada kao neko veliko zlo protiv ljudskog bitka kao takvog, jer smo, eto, skoro pa divni, a djeca gotovo anđeli i slomit ćemo im srce ako im kažemo da nije sve iz dubine njihovih duša med i mlijeko.

[bundevica]

kakve veze ima neprihvatljivo ponasanje s temom darovite djece?

kod nas jaaako velike
da nema problema u ponašanju, ne bih nikom ni pokazala njegove papire (ustvari njih onda ne bih ni imao)
tema glasi darovita djeca i njihove posebne potrebe, moje dijete je darovito s adhd-om, a kad njegove posebne potrebe nisu ispunjene (jer tete ne stignu, ne znaju, ne žele), tada se neprihvatljivo ponaša
a te metode koje ja primjenjujem, a uspješne su, preporučila mi je njegova psihologica i njegovo samopouzdanje ne da je ugroženo, nego samo raste
zato bih i voljela čuti kako vi disciplinirate svoje bistriće, kako to rade tete u vrtiću i da li vi kažnjavate djecu kod kuće za ono što su napravila u vrtiću?
nemam pojma kako sam ja to fulala temu ili je ovo samo tema za darovite bez adhd?

[Peterlin]

Mi smo već daleko od vrtića, moji nikad nisu bili hiperaktivni (smetnje pažnje su druga priča, s tim se znam nositi odavno) ali ovako to ide:

Najučinkovitija kazna JEST kazna neposredno nakon što se dogodilo neprihvatljivo ponašanje, ali to ne znači da je to i jedina posljedica koju dijete snosi.... Razgovarati, razgovarati, BITI DOSLJEDAN i tako 1000 puta dnevno. Nije mom sinu ni doma bilo oprošteno ako je napravio spačku u vrtiću. Ufff... Metode? Tja, teško je reći. Tu treba poznavati dijete. Kod mog nestašnog mlađeg sina najnajbolje su se primale kazne zabrane televizije i računala na određeno vrijeme (recimo, kroz taj tjedan pa sve do nedjelje). Dakako, to znači da smo i mi ostali u kazni jer ne možeš izolirati dijete u 60 kvadrata. Nema veze... To nam je bilo učinkovito. Za starijega - takve situacije su bile puno rjeđe,ali isto kazne nisu ni blizu bile vezane samo za taj dan. Odnijeli smo mu kutiju s omiljenim kabelima u podrum i tamo su ostali isto do nedjelje (recimo 3-4 dana). Ovo smo morali učiniti samo jednom - jedan jedini put u 10 godina. To radiš kad stvarno više ne znaš što dalje.

Ostale učinkovite kazne - zbog neprihvatljivog ponašanja u školi i na prijateljevom rođendanu, moj mlađi je morao snositi užasnu kaznu (po njegovom mišljenju, a i mišljenju mnogih roditelja) a to je bila zabrana odlaska na bilo čiji rođendan do kraja školske godine, recimo mjesec i pol. I starijem smo jednom uskratili odlazak na rođendan najboljoj prijateljici.

Kazna mora biti nešto učinkovito. Nešto što "dopire". Morat ćeš s odgajateljicama, a po potrebi i sa stručnom službom dogovoriti što i kako. To NE isključuje ponovljene razgovore s djetetom i posljedice i doma. Dok mu ne uđe u glavu. To radiš za njegovo dobro. I možda ćeš morati isprobati 100 metoda dok nađeš pravu, koja vrijedi za tekući mjesec, a onda sve iznova.

Ne bih te htjela obeshrabriti, ali kao mama školske djece (i ne jedina ovdje) mogu samo reći da je meni bilo puno puuno lakše surađivati s osobljem vrtića nego u školi. Nije to pravilo (ovisi o učitelju, o drugoj djeci i još hrpi stvari) ali je očito česta pojava.

[čokolada]

Kod moje 7g.-e ne pale nikakve kazne. Skroz su neucinkovite jer je kriticno ponasanje U NJENOM SLUCAJU uzrokovano Adhd-om (bez obzira na darovitost). Pale samo razgovori, post festum osvjescivanje razgovorom uz veliki trud da sama proba osvijestiti moment i PRIJE nezeljene reakcije. Nakon sad vec godinu i pol trudova rezultat ne izostaje. Osobita pohvala ide tetama koje odlicno suradjuju i kuze da je pohvala apsolutno jedina prevencija nezeljenog ponasanja. Pohvala i zaposljavanje, davanje "socijalnih"zadataka i kao posljedica toga dobivanje osjecaja odgovornosti i zaradjenih zasluga.

[sirius]

kod nas jaaako velike
da nema problema u ponašanju, ne bih nikom ni pokazala njegove papire (ustvari njih onda ne bih ni imao)
tema glasi darovita djeca i njihove posebne potrebe, moje dijete je darovito s adhd-om, a kad njegove posebne potrebe nisu ispunjene (jer tete ne stignu, ne znaju, ne žele), tada se neprihvatljivo ponaša
a te metode koje ja primjenjujem, a uspješne su, preporučila mi je njegova psihologica i njegovo samopouzdanje ne da je ugroženo, nego samo raste
zato bih i voljela čuti kako vi disciplinirate svoje bistriće, kako to rade tete u vrtiću i da li vi kažnjavate djecu kod kuće za ono što su napravila u vrtiću?
nemam pojma kako sam ja to fulala temu ili je ovo samo tema za darovite bez adhd?

Sama si odgovorila na pitanje. TI ne možeš zadovoljiti njegove potrebe kad nisi fizički prisutna, to bi trebali činiti drugi, koji su sa njim u tome trenutku. Prema tome ne vidim smisao kažnjavanja kod kuće za nenamjernu, neplaniranu i nekontroliranu radnju u vrtiću.
Ali želim reći da sam primjetila da ti kažeš da je on agresivan. U slučaju da je stvarno agresivan to iz njga vjerojatno govori frustracija, i tada svi koji su u kontaktu sa njim trebaju raditi na problemu.Jedino je pitanje da li mi tu stvarno govorimo o agresivnosti ili je u pitanju više impuls koji on nemože kontroliratiu, napažljivost, neurednost i sl., to je onda već druga stvar i tada se pristupa malo drugačije.

Kod moje 7g.-e ne pale nikakve kazne. Skroz su neucinkovite jer je kriticno ponasanje U NJENOM SLUCAJU uzrokovano Adhd-om (bez obzira na darovitost). Pale samo razgovori, post festum osvjescivanje razgovorom uz veliki trud da sama proba osvijestiti moment i PRIJE nezeljene reakcije. Nakon sad vec godinu i pol trudova rezultat ne izostaje. Osobita pohvala ide tetama koje odlicno suradjuju i kuze da je pohvala apsolutno jedina prevencija nezeljenog ponasanja. Pohvala i zaposljavanje, davanje "socijalnih"zadataka i kao posljedica toga dobivanje osjecaja odgovornosti i zaradjenih zasluga.

To potpisujem.
Uz dodatak da na M. negativan fokust izraziti negativno djeluje, tako da se njegov ADHD samo pojaćava pod pritiskom i kritikama. I onda nastaje začarani krug.