nije to paradoks. to je (ljudska) potreba.
i to što tvoj muž ne osjeća tu potrebu i ne vidi joj smisao ne znači da (neki) drugi nevjernici (kako god se zvali) ne osjećaju potrebu da se recimo sastanu i razmjene iskustva. pa da se sastanu i prodiskutiraju o nekim zanimljivim humanističkim knjigama što su pročitali, pa da se sastanu i poslušaju pametnije od sebe što imaju za reći. meni su ovo sve užasno bitne potrebe, prije 7 godina su se ticale feminizma, a sad se tiču... ateizma/humanizma. obožavam slušati pametne filozofe, učene ljude, obožavam biti u društvu ljudi kojima ne moram objašnjavati da zato što sam feministkinja ne znači da mrzim muškarce i da želim da sve žene budu kao muškarci (kao što to na forumima uvijek moram objašnjavati).
u realnom svijetu gdje pojam ateizam (pa i feminizam) ima toliko negativnih konotacija (i sad nemoj opet sebe vaditi kao primjer, jer ti nisi prosjek) postoji ogromna ljudska potreba objasniti i sebi (a i drugima) da ateizam nije zlo (koje je krivo za ratove), da ljudi koji vjeruju nisu nemoralni, da postoji ljepota izvan vjerovanja, postoji ljudska potreba i svom djetetu objasniti da nije loše biće samim tim što ne ide na vjeronauk na koji svi ostali idu ili što ne vjeruje u boga iako svi drugi ga uvjeravaju da mora vjerovati i sl.
postoji na kraju i potreba da ti svećenik ne dođe na sahranu.