Ja sam naučila blejit u prazno. Dok sam bila mlađa blejila bi s pozadinom, a sad sasvim dobro postajem i drvena marija.
Ne smatram se sinestetom, ali mi pojedine riječi izazivaju određene osjećaje u tijelu (npr. riječ lišće mi kruži od želudca prema ramenima, fizički je osjećam. Neki tonaliteti isto, a muziku uglavnom vizualiziram).
Snovi su mi na žalost ni sjena onih prije. Također nikad nisam sanjala crno-bijelo, a najčudniji osjećaj koji sam doživjela u snu je osjećaj smrti. Ne umiranje, ni život poslije smrti nego baš osjećaj ništavila. Nije bilo ugodno.

Kad sam bila mala najveća fora mi je bilo prepoznati da je to san paa ga odvesti gdje hoću i raditi što hoću. To danas više ne mogu, ali mogu ga prekinuti i nastaviti kasnije. Često sanjam snove u nastavcima, a između nastavaka jednom mi je prošlo i dvije godine.

Ali generalno gledano, sposobnost sanjanja mi opada.