Mausa vam nisam preporučila jer sam mislila da je taj strip već opće mjesto, ovdje je toliko puta već spominjan, uz Perzepolis kao dio obavezne lektire.
Meni su se Neznalice baš svidjele, ali naravno da s vama nije moralo biti tako, možda će biti isto i s drugim stripovima koje sam preporučila

Mom popisu pročitanih u 2021. pridružila sam izvrsnu Hanu, Alene Mornšajnove. Riječ je o vrlo potresnom tekstu o tome kako tuga i nesreće koje se talože nepovratno rasijeku i promijene samu bit osobe, a one nezamislive monstruoznosti koje čovjek čovjeku čini, kao da uvrnu i zbilju, pa se paćenici nikada više ne mogu vratiti u život kakav su nekoć vodili i zaglave u limbu prošlosti. Usto ova knjiga vrlo upečatljivo govori o jednoj temi koja se vrlo često spominje u literaturi o Holokaustu, o krivnji preživjelih. Oni nose dvostruki teret, teret gubitka i preživljavanja, i tama oko njih prepetuira se i nagomilava dok ne zakrili sve. Najpotresniji u ovoj knjizi su prikazi odnosa drugih ljudi spram glavnih protagonista/Židova/preživjelih. Oni redom daju odlično objašnjenje kako se Holokaust uopće mogao dogoditi; upravo onako kako se dogodila nedavna tragedija u kojoj je u nas majka ubila vlastito dijete. Tako da su se svi pravili slijepi kraj zdravih očiju, misleći da nije njihovo da reagiraju ili tragediju pripisali etnicitetu - nečem na što se ionako ne može utjecati.

Prije toga pročitala sam Zovem se Lucy Barton, Elizabeth Strout. Priznajem: obožavam Strout i sigurno sam nekritična prema njenim djelima. U ovoj knjizi ona donosi dirljiv prikaz odnosa majke i kćeri te odrastanja u neimaštini, bogatoj samo neizgovorenim istinama. Navada je to bliska i ovim našim prostorima, gdje se o nekim (mnogim) stvarima ne govori, nije red, bitno je samo preživjeti. Knjiga je kratka, ali ubojita kao da ima tisuću stranica!

A gotovo toliko stranica ima Nemirna krv, Roberta Galbraitha, peti roman iz serijala o privatnim istražiteljima Robin Ellacott i Cormoranu Strikeu. Ne znam koliko ih još J.K. Rowling namjerava napisati, no ja ih SVE želim pročitati. Iako cijelom serijalu nema ništa (niti za žanr) osobito revolucionarno, vještina kojom su knjige napisane u mene je izazvala duboku ovisnost. Svega tu ima potaman, prošlosti i sadašnjosti, UK tema, Londona, živopisnih pubova, privatnih problema istražiteljskog dvojca. Tempo knjige(a) je polagan, svaki dio priče ima svoje mjesto u slagalici, čitatelj ima uvid u sve dokaze i tragove, a opet do samoga kraja (meni) počinitelj nije očit.

Puno manje stranica, nepunih 200 ima Nešto crveno pokraj ceste, Anne Tyler koju sam uzela uopće ne znajući o čemu knjiga govori. Kao što se nekoj hrani zbog visokog udjela masnoće ili ugljikohidrata pripisuju magična svojstva utjehe, ovoj bi se knjizi isto tako moglo pripisati slično. Jer meni je došla u ruke u pravo vrijeme, nakon Hane i baš me oraspoložila prikazom svakodnevice jednog normalnog, uobičajeno frustriranog čovjeka čiji život kao da prolazi pored njega. On je rob rutine za koju se drži s tolikim žarom da ne shvaća koliko mu to ometa uvid u širu sliku. Tyler je 1988. napisala knjigu i za Pulitzera - Vježbe disanja i stavila sam ju na svoj popis, kao i Nemoguću djevojku, dio Hogarth Shakespeare projekta iz kojega je kod nas još preveden Macbeth, Jo Nesboa i Vražji okot, Margaret Atwood.