Citiraj Bubilo Bubich prvotno napisa Vidi poruku
Da, djeluje zbunjujuće...

S jedne strane: Nisu "trošili vrijeme na djecu", nije imala vrt, kruh definitivno nije pekla, ne sjećam se baš šivanja i što je trebalo šivati...
S druge strane: Za te goste se uvijek čistilo i nakuhvalo sto jela (baka je pekla kolače, mama nije)... i sve je moralo biti na razini, nema šanse da bi se davali okraci, to je bila strašna stramota...

Al ajmo pogledati zadnji post od Peterlin. Koju jako cijenim i poštujem, zapravo je samo godinu dana mlađa od moje mame (koja je mene začela kad je imala 17 godina)... i ne volim kad se ljuti na mene ... ali zar njezin post ne zvuči "A kako smo mi sve stigle, a vama je sve teško?". To isto i moja mama meni govori.

A u isto vrijeme Peterlin na samom početku ove teme kao odgovor na naslov napiše:



Zar vam nije to sve upravo ovo o čemu pišemo?
Eto, i dalje ne uzimam slobodan dan od života nikad, pa ni tad.

Meni je sloboda zamjena aktivnosti, drugačija vrsta umora (npr. otići kositi travu oko vikendice nakon cjelotjednog sjedenja za računalom).

Ne radi se o tome da smo mi sve stigle, a vama je sve teško. Radi se o disperziji pažnje. Ne zezam se. To je donio današnji način života i nije za svakoga. Tvoja mama je (kao i ja prvi dio radnog vijeka) imala radno vrijeme od 7 do 3, slobodne vikende, jasno razgraničeno vrijeme za posao i slobodno vrijeme. Nije bilo službenih mobitela ni laptopa koji užasno narušavaju strukturirano vrijeme. Nije bilo takvih zahtjeva kao danas - mora sve biti gotovo sutra do 12 sati inače (bla bla bla). Vjerujem da taj način rada iscrpljuje. Nekoga više, nekoga manje, ali lakše je raditi i živjeti ako imaš strukturirano vrijeme. Danas toga ima sve manje.

I da se vratim na primjedbu kako smo mi stizali svašta - stignem štošta i dan danas. S vremenom sam postala spretna i stvari koje mi idu na živce mogu obaviti brzo, da mi ostane više vremena za ono što volim, ali i ono što moram. Moji roditelji nisu u istom gradu, ali stignem otići tamo i biti i teta čistilica i teta pedikerka i još štošta jer moram. Nema uzmaka. Nema odmora dok traje obnova, govorilo se u moje vrijeme

Ali sad slijedi bitno - kako si pomoći kad zatrebaš slobodan dan? Treba promijeniti fokus. Kad me brine je li moj mlađi sin opet vani do sitnih sati, promijenim fokus i pomislim "Bože dragi, fala ti kaj čovjek vozi, u 2 godine vozačkog iskustva nije imao nikakvih problema, vozi moj stari auto i ne moram ga servisirati barem s tim..." Kad pomislim da mi treba odmor od kuhanja, samo najavim "snađite se" i stvar je riješena, jer moji dečki će opljačkati špajzu i frižider i skupusiti nešto sami. Odrasli su, srećom... Kad pomislim da me boli kičma, uvjerim sama sebe da ne treba preskakati jogu, pa sam jučer otišla vježbati iako mi se baš baš nije dalo. Kad pomislim da mi treba mali odmor od posla, odem na ovaj forum, kao na primjer sada (čekam ulazne informacije za jedan projekt, pa si kratim vrijeme). Kad pomislim da imam 36 godina radnog iskustva, zapitam se kad prije je to prošlo, jer mi se ne čini da je baš jako dugo trajalo. Btw. ove informacije koje čekam odnose se na razvoj novog proizvoda i zanimaju me. I tako... nisam stara ni izraubana dokle god još umijem naći zadoovljstvo u poslu.

A bilo je i težih dana, jer život (i privatni i poslovni) ima svoje redovne uspone i padove. Godine iskustva donose optimizam jer shvatiš da i dalje uvijek vrijedi ona rečenica za svaku priliku: "I to će proći..." Zato se ne treba uljuljkati da će dobra vremena zauvijek ostati takva, ali falabogu ni krize ne ostanu zauvijek.