Vrijeska, kod djece te dobi zna doći do zamora čak i prema onim stvarima koje vole.
A kad ti dijete ima nastavnika instrumenta s kojim nije "kliknulo", koji ga ne razumije i demotivira (dodaj tome i očito nedovoljan rad na solfeggiju koji ga onda još više "hendikepira"), naravno da želi odustati.
Ja nisam za prisiljavanje djece na nešto što ne žele, ali nisam ni za odustajanje dok se ne isprobaju druge opcije (promjena nastavnika, promjena grupe i /ili nastavnika na solfeggiju, promjena škole u krajnjem slučaju). Da je to prva-druga godina, ok. Ali dijete je došlo do pete godine, šteta je sve to "baciti u vjetar". Naravno, trebaš odvagnuti što se može, a što ne, koliki je djetetov otpor, kakve su vam mogućnosti oko promjene ( nastavnika ili škole). I uzeti u obzir da je 7. razred zahtjevniji od 6. te da ćete možda i tamo neke bitke voditi (eh, je te utješih ).

Ne znam kako je u vašoj školi, u "Elly Bašić" postoji mogućnost da dijete upiše B program (mislim baš nakon 4. razreda) ako ne želi ići prema ozbiljnijem sviranju, već više prema glazbenoj kulturi. Ne znam točno kako to ide (možda netko drugi zna?), ali znam da se onda ima manje sati instrumenta i da su manji zahtjevi, tako nekako. Kopiram s njihove stranice: " osnovnoškolski program odvija se u tri dvogodišnje etape koje se mogu, ovisno o individualnom razvoju djeteta, skratiti ili produljiti u trajanju do godine dana. U III. se etapi učenike usmjerava na A-program (uskostručni, usmjeren k profesionalnom glazbenom obrazovanju ) ili B-program (za širu glazbenu kulturu, usmjeren k glazbenom amaterizmu)".
Provjeri ima li toga u vašoj školi, a možeš kontaktirati i "Elly Bašić", možda se može i prebaciti.

Inače, ja se ne slažem da su ovo generacije koje lako, brzo i odmah odustaju. Neki možda da, ali to sigurno nije obilježje generacije. Prije bih rekla da smo mi ostarili , pa nam se čini da smo mi bili bolji .
Kad razmišljam o svojoj djeci ili njihovim prijateljima, većinom vidim vrijedne mlade ljude koji itekako puno rade na ostvarenju svojih ciljeva. Možda je ključ u riječima: SVOJIH ciljeva. Čini mi se da je motivacija za bilo što bolja kad je intrizična, kad dolazi iznutra, kad je u skladu s osobom. Naravno da je roditeljsko savjetovanje strahovito važno, ali vjerujem da je važno da djeca nalaze svoj put, ne naš. Iako se ove tvrdnje mogu činiti u kontradikciji s mojom ranijom tvrdnjom da bih pokušala što mogu da dijete ne odustane, meni se čini da nisu. Mislim da je važno djeci biti svijeća koja će im osvijetliti put (to uključuje i potražiti i iscrpiti sve mogućnosti u vezi nastavka muzičke škole) ali i most koji će im dati da prijeđu na drugu obalu kad i ako na ovoj nema više ništa za njih.