Evo malo vjere pisane jednostavnijim jezikom...


Majstor je znao biti vrlo kritičan kad je smatrao za potrebno.
Ali na opće čudo, niko nikad nije bio ogorčen zbog njegovih ukora. Kad su ga
jednom upitali o tome, on reče: “Zavisi kako se to radi. Ljudi su cvijeće: otvoreni i
prijemčivi za rosu koja lagano pada, a zatvoreni za silovitu kišu.”
Anthony de Mello: Jednominutna besmislica

Sljedećeg je dana Majstor nastavio s pričom o lopovu koji je na vratima sefa koji je
htio obiti ugledao ovakav natpis: “Molimo vas ne koristite dinamit. Ovaj sef nije
zaključan. Samo okrenite ručicu.”
Onog momenta kad je on okrenuo ručicu na njega je pala vreća pijeska, cijela
prostorija je osvijetljena a sirene su probudile cijelo susjedstvo.
Kad ga je Majstor posjetio u zatvoru, našao ga je ogorčenog: “Kako ću ponovo
vjerovati ijednom ljudskom biću?”
Anthony de Mello: Jednominutna besmislica

“Kako čovjek da nauči uzdati se u Proviđenje?”
“Uzdanje u Proviđenje”, reče Majstor, “je kao kad uđete u skupi restoran bez pare u
džepu i pojedete gomile ostriga nadajući se da ćete naći biser kojim ćete platiti
račun!”
Anthony de Mello: Jednominutna besmislica

Učenik je morao pohitati kući kad je čuo da mu je kuća izgorjela.
Bio je star čovjek i svako je suosjećao s njim po njegovom povratku. Sve što je
Majstor rekao bilo je: “Ovo će olakšati umiranje.”
Anthony de Mello: Jednominutna besmislica

Kad se vratio s puta Majstor je ispričao jedno iskustvo za koje je smatrao da je
parabola o životu:
Za vrijeme jedne pauze otšetao je do jednog finog restorančića. Bilo je tamo ukusnih
juha i ljutih karija i svakojakih primamljivih jela.
Naručio je juhu.
“Jeste li vi iz autobusa?”, upitala je gazdarica. Majstor klimnu glavom.
“Ne može juha.”
“Ljuti kari sa rižom?”, upita Majstor zbunjeno.
“Ne ako ste iz autobusa. Možete dobiti sendviče. Trebalo mi je cijelo jutro da
pripremim tu hranu a vi nemate više od deset minuta da je pojedete. Neću vam dati da
jedete hranu u kojoj nemate vremena uživati.”
Anthony de Mello: Jednominutna besmislica

Učenike je zaprepašćivalo koliko je Majstor malo važnosti pridavao obožavanju.
“Nađite si objekt poštovanja”, govorio je on, “i pobožno ćete se udaljiti od onog što je
suštinski bitno – svjesnosti koja vodi k ljubavi.”
I u svoju obranu je naveo Isusov prezir prema onima koji su vikali: “Gospode,
Gospode”, a bili nesvjesni zla koje su činili.
Jednom je dao bananu jednom posjetiocu prepunom poštovanja koji je taj poklon
toliko cijenio da nije znao šta će s njim.
Kad su Majstoru rekli za to on je, sebi svojstveno, rekao: “Recite glupanu da je
pojede.”
Anthony de Mello: Jednominutna besmislica


Dva su lovca unajmila avion i odletjela u savanu u lov. Dva tjedna kasnije došao je pilot da ih odveze natrag. Kad je vidio životinje koje su ulovili, reče:

- U ovaj avion može stati samo jedan divlji bivol. Drugog ćemo morati ostaviti ovdje.

- Ali, prošle godine pilot je dopustio da utovarimo dva ovakva bivola - pobune se ovi

- Pa dobro onda, reče pilot nakon što je malo promislio. Ako ste tako učinili lani, pretpostavljam da će i sada biti u redu.

I tako je avion poletio s tri čovjeka i dva bivola. Ali, kako nije mogao postići određenu visinu, udario je u susjedni brijeg. Ljudi su se izvukli iz olupine i razgledali okolo. Jedan lovac upita drugoga:

- Što misliš gdje smo?

- Mislim da smo otprilike dvije milje lijevo od mjesta gdje smo udarili prošle godine.

----------------------------------

Ateist je pao sa stijene. Kako se kotrljao dolje, uhvatio se za granu malog drveta. Tu je visio između neba i iznad kamenja tristo metara ispod sebe, znajući da neće moći dugo izdržati.
Tada mu dođe misao na pamet. "Bože!" povika svom snagom.
Tišina. Nitko nije odgovorio.
"Bože!" povika ponovno. "Ako postojiš, spasi me i ja obećavam da ću vjerovati u te i druge učiti da vjeruju."
I ponovno šutnja! Skoro u šoku pade s grane kad začu snažan glas kako odjekuje kanjonom: "To svi kažu kad su u nevolji."
"Ne, Bože, ne!" uzviknu sada s više nade. "Ja nisam kao drugi. Ne vidiš li da sam već počeo vjerovati čuvši tvoj glas? Ono što ti trebaš sada učiniti jest da me spasiš i ja ću naviještati tvoje ime do kraja zemlje."
"Vrlo dobro", odgovori Glas. "Spasit ću te. Pusti tu granu."
"Pusti tu granu?" uzviknu čovjek sav izvan sebe. "Misliš li da sam lud?"

Priča se da se očekivano čudo nije dogodilo kad je Mojsije bacio svoj štap u Crveno more. Tek onda kad se prvi čovjek bacio u more, valovi su uzmakli, a voda se razdijelila da bi načinila suh prolaz za Židove.