Mujice, đe me nađe s de Mellom. On svakako ima dubine, ali to nije vjera koju bih ja prenosila djeci šakom i kapom. Njega u Vatikanu svako toliko zabrane, pa opet odobre što mislim da nije čudno.
On ima tako puno ironijske nadmoći, on ima duboke uvide o ljudskoj prirodi, on čak ima i dobre knjige, ali po mom skromnom mišljenju konzumacija tog budističko-panteističko-stand-up-komičarsko-kršćanskog ćušpajza ne potiče istinski rast ka drugome, ljubavi, milosrđu, toplini, svim onim dobrima za kojima svatko žudi (naša djeca, obitelj, bližnji), nego ismijava nas, svih, daje kratkotrajno olakšanje od boli i apsurda i ostavlja nas i dalje glupo nadmoćnima.

Nouwen, npr. (koji je meni divan, a uz to se poslije njegove smrti saznalo da se cijeli život borio sa homoseksualnim žudnjama - a nikad nije iznevjerio svoj zavjet, i nikad nije od bližnjih krio svoju muku) ili Grun svojim knjigama otvaraju srce, vode te k drugima, sprečavaju sebičnost. De Mello ne.

Eto, toliko sam htjela reći.