odgoj u duhu vjere 5

[Cubana]

Onda nazovi 981

Hvala, ali nije potrebno. Ovo prozivanje mi je dovoljna lekcija o toleranciji.

[ivana zg]

Onda nazovi 981

oprosti, ali ovo je bilo jako bezobrazno, nikad to ne bi očekivala od tebe, a pogotovo bez razloga i na ovakvoj temi

If, mujice i Ljilana, Nena Jabuka-jako lijepi postovi....meni je ova teme lijepa, ne osjećam se napadnuto niti da napadam, niti me smeta što nekome smetaju eseji, i što gledaju druge s visoka, njima na dušu...a Ljilana ako imaš neku lijepu temu, amo započni, ti si inače nadahnuuće ovdje...a mogu reći da me je Ifi.. ugodno iznenadila svojom retorikom i razmišljanjem....Božiji blagoslov i nastavite i dalje u dobrob Duhu i vjeri...

[SikaPika]

Mujice, ja stvarno nisam dovoljno teološki obrazovana da decidirano kažem ovo ili ono, i da kažem - ovo je konačna istina. Ipak, usudit ću se reći ono što je moja razina uvida o toj temi.
Očito je jako važno da se svi osjećamo blagoslovljeni, i naša djeca, i sve naše. Išli u crkvu ili ne, svi osjećamo pravo, potrebu i želju da smo jednako blagoslovljeni, žudimo biti spašeni, i mi i svi drugi. Meni je to najjače svjedočanstvo vjere.
Što se dubioza tiče, probat ću kratko, i nek me dopuni tko zna bolje.
Bog jest Ljubav, on ne može drugo nego voljeti, to je stanje duha onoga koji Jest Ljubav. Svaki od nas plod je Božije kreacije iz ljubavi i za ljubav.
Naš pad i naša slobodna volja nas okreću od Boga, pa možemo i biti indiferentni, ne vjerovati, okrenuti leđa.
I Bogu je to teško, ali da bi bio pravi otac i dao čovjeku da bude više od marionete - to je cijena koju mora platiti.
Svi smo ljubljeni. Kakvi god.
Ali naša grešnost traži blagoslov. Traži riječ, slovo, traži otvaranje Bogu.
Nije pitanje voli li Bog nas, nego volimo li mi Boga.
Nije pitanje traži li on nas, želi li on s nama u vječnosti, nego da li mi to želimo. Svatko može biti spašen ako samo kaže - da, Bože, želim Te, i volim Te, i blagoslovi me. Crkva uči da je to obraćenje, krštenje srca moguće u zadnjem trenu života. Nikada nećemo znati što se u kojem čovjeku dogodilo tek pred smrt.
Ako smo hrabri, ako smo puni ljubavi (ili bar želimo biti), tada tražimo taj blagoslov prije zadnje smrtne ure; sebi, svom poslu, šoping-centru, djetetu, ormaru, domu; drugim riječima ono što volimo, imamo i što nam služi da bude prikazano Bogu.
Evo, Bože, ovo imam, pa dajem u Tvoju zaštitu. Ti to vodi, ti to čuvaj, to je smisao blagoslova šoping-centra (usput, puno je tu novca, truda, puno radnih mjeesta - tko to ne bi volio blagosloviti?)
Bez tog - neka bude - Bog ne napada, ne nasrće na nas; on, Juulsovski, poštuje naše granice.
Ako kažemo - dovde možeš, dovde ne možeš, Bog to poštuje. I nastavlja nas ludo voljeti. I sa smijehom i suzama, i svakako, čeka kad će doći dan da ćemo uvidjeti njegovu ljubav, i skočiti mu u zagrljaj. Kao oni zaljubljenici koji svaki dan čeka da ga zamijeti osoba koju voli, i čini joj dobro, i slijede je, i prate, i pomažu - ali punina njihove ljubavi može se dogoditi samo kad "prohodaju". Kad s obje strane bude - da, hoću.
Bog uvijek hoće, i spreman je dati tako puno više. Mi samo trebamo reći - nek mi bude, budi tu. I onda se polako počinje događati čudo. Ovisno o dubini naše vjere, ovisno o našoj ljubavi. Uz vjeru možemo liječiti, možemo pomicati gore i bacati ih u more, možemo izdržati više, biti bolji. Bgo daje mir, radost, ljubav, mudrost, dobrotu, sreću, krotkost i poniznost; meni i ne treba da bacam Sljeme u more;, meni treba da budem strpljiva prema djeci i izdržljiva kad su bolesni.
Sveci su ti čiji život pokazuje dubinu čuda koje se događa kad vjeruješ, kad se predaš.
Sad čitam životopis sv. Maksimilijana Kolbea. On je umrlo u konc-logoru, tj. ponudio je sebe u zamjenu za nekog obiteljskog čovjeka (ja sam samo svećenik, on je otac i suprug, nek on živi da se može pobrinuti za svoju obitelj); i njegov je život čudesan i prije tog čina (da nije života koji je impresivan, pun čuda ne bi ga samo zbog žrtve iz logora beatificirali, to može biti i kukavički bijeg iz užasa logora), a blizak nam je vremenski. Eto, možete to čitati. Možda onda ta vjera, i svetost neće biti tako mutno, srednjevjekovno, nego baš ono što svatko od nas želi.
Biti siguran u ljubav, i biti siguran u blagoslov.krizma
Da svakoga Bog voli možemo biti sigurni bez obzira tko je i odakle je, slažem se MarijaP.
A u to da smo primili blagoslov možemo biti sigurni ako ga zatražimo - od svećenika u svim onim prilikama koje su pod posebnom Božijom skrbi (brak, krštenje, krizma, pomazanje, ispovijed, pričest), i od Boga, i od ljudi kadgod nam treba blagoslov.
Pa eto, sve nas na forumu, i sve na ovoj temi nek izobilno svakim dobrom blagoslovi Bog, koji ljubi svakoga čovjeka neshvatljivom ljubavi.

Ifi, !

Kad čitam neke od vas, osjećam se tako maleno jer tako malo zapravo znam. TAko se malo molim (tek pred spavanje s Mašom uz strelovite molitve kroz dan), a o duhovnim obnovama da i ne govorim.
Hvala vam na motivaciji koju mi dajete.

No, s druge strane, upravo to predanje Bogu, predanje svog, mužegov i djetetovog života jača me i daje mi svakodnevnu snagu, vjeru, ljubav, strpljenje, razumijevanje za bližnje.

Ifi, ti mi dođeš kao zamjena za kapelana koji je, na žalost otišao iz naše župe. Zamijenio ga je mlađi kapelan, drag, ali pomalo nespretan u izražavanju.
Zato se raspiši kad god stigneš.

[SikaPika]

Uh, engleski mi je prilično loš pa nisam ni pokušala (a i kasni je noćni sat pa mi se ne da paliti zvuk na kompu).
Mislim da ću svakako nabaviti knjigu.

[SikaPika]

Na jednom vjerskom forumu naiđoh na ovo:

Ludilo bezgrešnosti

Ovo bi nas trebalo prisiliti misliti,
da danas više nitko ne govori o grijehu
a malo tko i zna što to znači.
Najprije ne radi se o jednoj riječi
i nekom postupanju.
Nitko se ne osjeća krivim.
Nikome ne pada na pamet od nikoga
pa ni od Boga moliti oproštenje.
Ne, čini li se kao da je zlo nestalo s ovoga svijeta.

Zar to živi samo još u Crkvi?
Tu još postoji takva sorta ljudi: grješnici.
Tu se još uvijek govori kao nekada: ispovijedam se,
sagriješio sam, moj preveliki grijeh.
Samo se još u Crkvi usuđuje govoriti o onom što je
stoljećima ljude pokretalo: naša krivnja i Božje milosrđe.

Ali ako se nitko ne osjeća krivim,
onda ne treba ni milosrđa ni oproštenja.
A krivci za svo zlo su drugi. Već će se naći netko na koga će se burno sve svaliti.

Mrzim ovu samopravednu farizejštinu
(iako sam i sam uključen prokazivati na druge, Gospodine, smiluj se!)


Miserere – Smiluj mi se

Isus, ti dolaziš spasiti grješnike, a nalaziš li ijednoga?
Kladio bih se da nećeš naći ni jednoga.
Nema takvoga koji bi se za nešto kajao i sebe htio promatrati grješnikom,
i potrebnim smilovanja, milosti.
Ako bi se i našao netko među ovako dobrim i poštenim ljudima,
koji bi priznao da je grješnik, spasiti se ne bi dao nitko.

ŠTO ME GLEDAŠ, ZAR SAM JA GRJEŠNIK? Smiluj mi se Gospodine.


Pitam se, kao što kaže Evanđelje, hoće li Sin Čovječji naći vjere kad dođe na zemlju? Zašto se danas u svakodnevnom životu ne čuju riječi: oprosti, pogriješio sam, ti si bio u pravu žao mi je...Zašto svi nastoje bjesomučno dokazati da su uvijek i u svemu pravednici? Bolest? Karakter? Ili ipak nedostatak vjere?

ljiljan@, tvoji mi postovi griju dušu

[apricot]

topic je zamišljen kao mjesto na kojemu će oni koji odgajaju i žive u vjeri - razmjenjivati iskustva, podržavati se, pronalaziti načine da svoj život žive onako kako su zamislili, čak i kada je to teško i čini se neizvedivo.

sve ostalo može na Filozofski kutak.
nadam se da će mnoge sudionice/sudionici ovoga topica imati snage opet odgovarati na pitanja, sudjelovati u (kulturnim) raspravama i ne očekivati da će promijeniti mišljenje drugih.

[ivana zg]

VJERA OD KOJE SE ŽIVI
[QUOTE]Vjera u smislu prijateljskog, povjerljivog i predanog odnosa s Bogom morala bi se nužno odraziti na čovjekove ukupne odnose u kojima živi. Taj odnos, naime, ne može i ne smije ostati skriven od javnosti, nego se upravo kao svako pravo prijateljstvo mora živjeti javno i otvoreno; drugi, koji možda nisu u tako osobnom i aktivnom odnosu s Bogom, morali bi na iskrenom vjerniku zapaziti prednosti i blagodati takvoga prijateljskog odnosa, primijetiti određenu sličnost s crtama Kristova lika; prijateljstvo je, naime, blizina koja stvara sličnost. U očima vjernika morao bi se, dakle, zrcaliti Kristov pogled; u njihovim riječima morala bi se prepoznati Kristova misao. Vjernik bi, naime, svojim razmišljanjima i ponašanjem one s kojima živi i radi morao navesti na trag s kime se to on dnevno susreće u molitvi, koja je to i kakva osoba koja ga svojom blizinom i ljubavlju tako osvježava, krijepi i nosi, da usprkos svojim svakodnevnim i prigodnim križevima zrači ljubavlju i nadom [/QUOTE
]http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=2327

ŽAO MI JE ŠTO NEMA CIJELE MEDITACIJE

[Nena-Jabuka]

[QUOTE=ivana zg;1737874]VJERA OD KOJE SE ŽIVI

Vjera u smislu prijateljskog, povjerljivog i predanog odnosa s Bogom morala bi se nužno odraziti na čovjekove ukupne odnose u kojima živi. Taj odnos, naime, ne može i ne smije ostati skriven od javnosti, nego se upravo kao svako pravo prijateljstvo mora živjeti javno i otvoreno; drugi, koji možda nisu u tako osobnom i aktivnom odnosu s Bogom, morali bi na iskrenom vjerniku zapaziti prednosti i blagodati takvoga prijateljskog odnosa, primijetiti određenu sličnost s crtama Kristova lika; prijateljstvo je, naime, blizina koja stvara sličnost. U očima vjernika morao bi se, dakle, zrcaliti Kristov pogled; u njihovim riječima morala bi se prepoznati Kristova misao. Vjernik bi, naime, svojim razmišljanjima i ponašanjem one s kojima živi i radi morao navesti na trag s kime se to on dnevno susreće u molitvi, koja je to i kakva osoba koja ga svojom blizinom i ljubavlju tako osvježava, krijepi i nosi, da usprkos svojim svakodnevnim i prigodnim križevima zrači ljubavlju i nadom

Ovo je malo komplicirano rečeno, ali sasvim točno, i uvijek mi padne na pamet - ako se ja ni po čemu dobrome ne razlikujem od onih koji se ne deklariraju kao vjernici, ako to po meni nitko živ, ni po čemu u mom svakodnevnom životu nije skužio, ne bih rekla da sam onda neki "uspješan" vjernik.
Tek formalni.
Dakle, ako svi vi ovdje nazočni odmah, isti tren, kad god ja prozborim, na bilo kojem topicu, iz mojih riječi isti tren ne pročitate blagost, dobrotu, poniznost, ljubav...ako ne poželite biti moji sljedbenici (a znam da ste poželjeli)...ja sam pušiona.

Ma ne, ovo je bila šala , inače, stvarno mislim da se bar dio toga mora kod ljudi osjetiti.

(ko što, npr. osjetiš iz riječi i nastupa kad je netko pravaš

To mi se čini jednako važnim dijelom prakticiranja vjere kao i ono što se obično misli pod "praktični" vjernik, onaj koji redovito pohađa sve službe.

[klaudija]

Imam pitanjce..

S obzirom da sam se malo udaljila od Crkve(u smilsu da nisam išla na misu), i toga sam postala svjesna, htjela bih se malo sada bribližiti Crkvi, a samim time i Bogu..
Kod nas u župi Sv. Mihaela u Dubravi počinje ili je već počeo vjeronauk za studente pa razmišljam da počnem ići. Zna li netko nešto o tome, kad, kako, tko to vodi, itd.?
koga god sam pitala oko mene, ne zna ništa ili kažu da je bezveze jer bude par ljudi..

I, da li fra Ivančić još uvijek vodi vjeronauk za mlade tamo na zavrtnici? Bila sam davno nekoliko puta i moram priznati da je prekrasno..

Molila bih ako itko zna da mi kaže..

[Ifigenija]

Klaudija, pater Ivančić ti vodi svoje duhovne obnove (highly recomended ) u staroj Kinoteci, kraj crkve sv. Blaža, svakog četvrtka od 20 do 22 sata.

[mujica]

Evo malo vjere pisane jednostavnijim jezikom...


Majstor je znao biti vrlo kritičan kad je smatrao za potrebno.
Ali na opće čudo, niko nikad nije bio ogorčen zbog njegovih ukora. Kad su ga
jednom upitali o tome, on reče: “Zavisi kako se to radi. Ljudi su cvijeće: otvoreni i
prijemčivi za rosu koja lagano pada, a zatvoreni za silovitu kišu.”
Anthony de Mello: Jednominutna besmislica

Sljedećeg je dana Majstor nastavio s pričom o lopovu koji je na vratima sefa koji je
htio obiti ugledao ovakav natpis: “Molimo vas ne koristite dinamit. Ovaj sef nije
zaključan. Samo okrenite ručicu.”
Onog momenta kad je on okrenuo ručicu na njega je pala vreća pijeska, cijela
prostorija je osvijetljena a sirene su probudile cijelo susjedstvo.
Kad ga je Majstor posjetio u zatvoru, našao ga je ogorčenog: “Kako ću ponovo
vjerovati ijednom ljudskom biću?”
Anthony de Mello: Jednominutna besmislica

“Kako čovjek da nauči uzdati se u Proviđenje?”
“Uzdanje u Proviđenje”, reče Majstor, “je kao kad uđete u skupi restoran bez pare u
džepu i pojedete gomile ostriga nadajući se da ćete naći biser kojim ćete platiti
račun!”
Anthony de Mello: Jednominutna besmislica

Učenik je morao pohitati kući kad je čuo da mu je kuća izgorjela.
Bio je star čovjek i svako je suosjećao s njim po njegovom povratku. Sve što je
Majstor rekao bilo je: “Ovo će olakšati umiranje.”
Anthony de Mello: Jednominutna besmislica

Kad se vratio s puta Majstor je ispričao jedno iskustvo za koje je smatrao da je
parabola o životu:
Za vrijeme jedne pauze otšetao je do jednog finog restorančića. Bilo je tamo ukusnih
juha i ljutih karija i svakojakih primamljivih jela.
Naručio je juhu.
“Jeste li vi iz autobusa?”, upitala je gazdarica. Majstor klimnu glavom.
“Ne može juha.”
“Ljuti kari sa rižom?”, upita Majstor zbunjeno.
“Ne ako ste iz autobusa. Možete dobiti sendviče. Trebalo mi je cijelo jutro da
pripremim tu hranu a vi nemate više od deset minuta da je pojedete. Neću vam dati da
jedete hranu u kojoj nemate vremena uživati.”
Anthony de Mello: Jednominutna besmislica

Učenike je zaprepašćivalo koliko je Majstor malo važnosti pridavao obožavanju.
“Nađite si objekt poštovanja”, govorio je on, “i pobožno ćete se udaljiti od onog što je
suštinski bitno – svjesnosti koja vodi k ljubavi.”
I u svoju obranu je naveo Isusov prezir prema onima koji su vikali: “Gospode,
Gospode”, a bili nesvjesni zla koje su činili.
Jednom je dao bananu jednom posjetiocu prepunom poštovanja koji je taj poklon
toliko cijenio da nije znao šta će s njim.
Kad su Majstoru rekli za to on je, sebi svojstveno, rekao: “Recite glupanu da je
pojede.”
Anthony de Mello: Jednominutna besmislica


Dva su lovca unajmila avion i odletjela u savanu u lov. Dva tjedna kasnije došao je pilot da ih odveze natrag. Kad je vidio životinje koje su ulovili, reče:

- U ovaj avion može stati samo jedan divlji bivol. Drugog ćemo morati ostaviti ovdje.

- Ali, prošle godine pilot je dopustio da utovarimo dva ovakva bivola - pobune se ovi

- Pa dobro onda, reče pilot nakon što je malo promislio. Ako ste tako učinili lani, pretpostavljam da će i sada biti u redu.

I tako je avion poletio s tri čovjeka i dva bivola. Ali, kako nije mogao postići određenu visinu, udario je u susjedni brijeg. Ljudi su se izvukli iz olupine i razgledali okolo. Jedan lovac upita drugoga:

- Što misliš gdje smo?

- Mislim da smo otprilike dvije milje lijevo od mjesta gdje smo udarili prošle godine.

----------------------------------

Ateist je pao sa stijene. Kako se kotrljao dolje, uhvatio se za granu malog drveta. Tu je visio između neba i iznad kamenja tristo metara ispod sebe, znajući da neće moći dugo izdržati.
Tada mu dođe misao na pamet. "Bože!" povika svom snagom.
Tišina. Nitko nije odgovorio.
"Bože!" povika ponovno. "Ako postojiš, spasi me i ja obećavam da ću vjerovati u te i druge učiti da vjeruju."
I ponovno šutnja! Skoro u šoku pade s grane kad začu snažan glas kako odjekuje kanjonom: "To svi kažu kad su u nevolji."
"Ne, Bože, ne!" uzviknu sada s više nade. "Ja nisam kao drugi. Ne vidiš li da sam već počeo vjerovati čuvši tvoj glas? Ono što ti trebaš sada učiniti jest da me spasiš i ja ću naviještati tvoje ime do kraja zemlje."
"Vrlo dobro", odgovori Glas. "Spasit ću te. Pusti tu granu."
"Pusti tu granu?" uzviknu čovjek sav izvan sebe. "Misliš li da sam lud?"

Priča se da se očekivano čudo nije dogodilo kad je Mojsije bacio svoj štap u Crveno more. Tek onda kad se prvi čovjek bacio u more, valovi su uzmakli, a voda se razdijelila da bi načinila suh prolaz za Židove.

[Ifigenija]

Mujice, đe me nađe s de Mellom. On svakako ima dubine, ali to nije vjera koju bih ja prenosila djeci šakom i kapom. Njega u Vatikanu svako toliko zabrane, pa opet odobre što mislim da nije čudno.
On ima tako puno ironijske nadmoći, on ima duboke uvide o ljudskoj prirodi, on čak ima i dobre knjige, ali po mom skromnom mišljenju konzumacija tog budističko-panteističko-stand-up-komičarsko-kršćanskog ćušpajza ne potiče istinski rast ka drugome, ljubavi, milosrđu, toplini, svim onim dobrima za kojima svatko žudi (naša djeca, obitelj, bližnji), nego ismijava nas, svih, daje kratkotrajno olakšanje od boli i apsurda i ostavlja nas i dalje glupo nadmoćnima.

Nouwen, npr. (koji je meni divan, a uz to se poslije njegove smrti saznalo da se cijeli život borio sa homoseksualnim žudnjama - a nikad nije iznevjerio svoj zavjet, i nikad nije od bližnjih krio svoju muku) ili Grun svojim knjigama otvaraju srce, vode te k drugima, sprečavaju sebičnost. De Mello ne.

Eto, toliko sam htjela reći.

[SikaPika]

-
----------------------------------

Ateist je pao sa stijene. Kako se kotrljao dolje, uhvatio se za granu malog drveta. Tu je visio između neba i iznad kamenja tristo metara ispod sebe, znajući da neće moći dugo izdržati.
Tada mu dođe misao na pamet. "Bože!" povika svom snagom.
Tišina. Nitko nije odgovorio.
"Bože!" povika ponovno. "Ako postojiš, spasi me i ja obećavam da ću vjerovati u te i druge učiti da vjeruju."
I ponovno šutnja! Skoro u šoku pade s grane kad začu snažan glas kako odjekuje kanjonom: "To svi kažu kad su u nevolji."
"Ne, Bože, ne!" uzviknu sada s više nade. "Ja nisam kao drugi. Ne vidiš li da sam već počeo vjerovati čuvši tvoj glas? Ono što ti trebaš sada učiniti jest da me spasiš i ja ću naviještati tvoje ime do kraja zemlje."
"Vrlo dobro", odgovori Glas. "Spasit ću te. Pusti tu granu."
"Pusti tu granu?" uzviknu čovjek sav izvan sebe. "Misliš li da sam lud?"

Meni je ova priča poznata, ali na malo drugačiji način (baš sam ju noćas pokušavala sročiti, ali nisam stigla, dijete se probudilo).
Osoba koja je pala (ateist ili ne, nebitno), nije pustila granu, odnosno nije vjerovala Bogu, a onda su ga tog jutra našli kako mrtav visi tek par centimetara iznad zemlje. Dakle, da je vjerovao i pustio se, ostao bi živ.
Stremim tome da moja vjera bude baš to, da se u svakom trenutku predam Bogu jer znam da će me spasiti.

Cubana, oprosti što ću ti ovo napisati, ali možda bi trebala popričati sa svećenikom o tome što te muči.
Način na koji ti postavljaš ovdje pitanje je malo čudno. To je kao da ti je dijete bolesno, ima temperaturu i, ne znam, crvene mrlje, a ti pitaš na forumu što mu je. Forumaši ti kažu ovo ili ono, a ti uporno želiš konkretan odgovor. Pa valjda ćeš otići kod pedijatra s djetetom i vidjeti što mu je. No, možda ni on neće napraviti pravu dijagnozu. Možda ti neće odmah sve biti jasno, možda ćeš pravu istinu saznati tek nakon par godina.
Osim toga, ti si zauzela stav kojega je teško oboriti. I da ti Ifi ili bilo tko drugi tko je zaista načitan i puno toga zna bilo što kaže, pa nećeš valjda svoju vjeru graditi na tome što ti je napisala (Ifi, cure, nemojte se ljutiti), tamo neka forumašica kojoj ne znaš ni imena ni prezimena ni tko je ni za koga se predstavlja.

Eh, da vas sad pitam nešto. Preporučate li kakve "vjerske" slikovnice i molitvice za 16-mjesečno dijete?
Maša se zna prekrižiti (istina, stavi rukicu tek na čelo i srce) što čini svaki puta kada spomenemo anđeo, Bog, sveti, duša... Navečer se molimo Anđelu čuvaru (što je za tako malo dijete totalno apstraktna molitva), molitvicu Maloj sv. TEreziji i još jednu kratku. Poslije se zahvalimo Bogu za sve što nam se dogodilo taj dan i molimo da čuva nas i naše bližnje.

[MarijaP]

Klaudija, pater Ivančić ti vodi svoje duhovne obnove (highly recomended ) u staroj Kinoteci, kraj crkve sv. Blaža, svakog četvrtka od 20 do 22 sata.

Ifi, tamo možeš samo banuti jedan četvrtak ili je potreban neki kontinuitet za pratiti?

Uskoro bi se moglo dogoditi da imamo čuvanje za djecu popodne

[Cubana]

Fulala si s usporedbom.

Znam sta ce svecenik reci. Zanimalo me mišljenje forumaša na ovom topiku. I u principu sam ga i dobila. Zakulisno i u rukavicama.
Btw, na osnovi mišljenja tamo neke forumašice eventualno kupim neku namirnicu u Lidlu.

[klaudija]

Ifi, tamo možeš samo banuti jedan četvrtak ili je potreban neki kontinuitet za pratiti?

Uskoro bi se moglo dogoditi da imamo čuvanje za djecu popodne

to i mene zanima, treba li se prijaviti ili jednostavno dođem kad mogu?

Nadam se da ću nać nekoga da ide sa mnom, da ne idem sama..

[Ifigenija]

Ifi, tamo možeš samo banuti jedan četvrtak ili je potreban neki kontinuitet za pratiti?

Uskoro bi se moglo dogoditi da imamo čuvanje za djecu popodne

Samo banite Ne treba najava.

[ivana zg]

klaudija vidim da si ti iz moje bivše župe (moja prva solo pjevanja s časnama, prva FRAMA, FSR, hodćašća, cijelo moje djetinstvo-nostalgija...vidim da su neki bogoslovi sad gvardijani u Rijeci, Varždinu,Splitu, Osjeku, a tad su bila neozbiljna djeca...)...


ja sam na taj vjeronauk kod kapucina išla jako davno sigurno ima ok 10-15g....kada ga je vodio fra.Jure Šarčević.....a njega više nema...on je sad ..provincijala ili je generalni definitor reda ...predivan čovjek...prvenstveno pravi čovjek a onda i dobar svečenik-ljudina...od njega nećeš dobiti odgovore na svoja pitanja, s visoka ni nerazumljivo teološki, nego konkretna, životna koja ćeš odmah moći primjeniti u životu...postoji još jedan svečenik, predivan, tih, nježan a to je fra.Ivica Petanjak...on ti je gore kod sv.Lepolda...

-uvijek nas je bilo malo, ali to je i bolje jer imate više vremena da raspravljate o onome što vas zanima...mislim da je i fra.Nikola Bašnec jedno vrijeme vodio taj vjeronauk...(inače kapucinu jesu malo tvrđi, zatvoreniji red ali većina njih su predivni svećenici)..

inaće imaju stranicu, ali je trenutno u izradi ww.kapucini.hr
2958-668 nazovi u Mihaela pa pitaj..

mogu ti se probati raspitati za vjeronauk, jer sam ja tamo član FSR-a....mislimda je prije išao utorkom poslije večernje mise...jer sučini mi se srijedom još uvjek sastanci trćeg reda FSR-a nakon mise u istoj prostoriji, gore kod župnog ureda......čim se popneš na one stepenice, ravno ona prostorija......

sorry ako je bilo OT

[mujica]

Mujice, đe me nađe s de Mellom. On svakako ima dubine, ali to nije vjera koju bih ja prenosila djeci šakom i kapom. Njega u Vatikanu svako toliko zabrane, pa opet odobre što mislim da nije čudno.
On ima tako puno ironijske nadmoći, on ima duboke uvide o ljudskoj prirodi, on čak ima i dobre knjige, ali po mom skromnom mišljenju konzumacija tog budističko-panteističko-stand-up-komičarsko-kršćanskog ćušpajza ne potiče istinski rast ka drugome, ljubavi, milosrđu, toplini, svim onim dobrima za kojima svatko žudi (naša djeca, obitelj, bližnji), nego ismijava nas, svih, daje kratkotrajno olakšanje od boli i apsurda i ostavlja nas i dalje glupo nadmoćnima.

Nouwen, npr. (koji je meni divan, a uz to se poslije njegove smrti saznalo da se cijeli život borio sa homoseksualnim žudnjama - a nikad nije iznevjerio svoj zavjet, i nikad nije od bližnjih krio svoju muku) ili Grun svojim knjigama otvaraju srce, vode te k drugima, sprečavaju sebičnost. De Mello ne.

Eto, toliko sam htjela reći.

Pogledat ću si Nouwena i Gruna, a ovakvo interpretiranje de Mella me jako čudi.
Ja ga tako ne doživljavam uopće.
Ni najmanje nemam dojam da potiče osjećaj nadmoćnosti i da nas ismijava. Smatram da kritizira grijehe, na blag i duhovit način, koji je lakše prihvatiti od stroge izravne kritike. Smatram da itekako potiče rast ka drugome, milosrđu i ljubavi. Potiče nesebičnost te na blizak i duhovit način kritizira sebičnost i osjećaj nadmoći kod onih koji misle da su presveti - tj. jedan od sedam smrtnih grijeha: oholost (i druge mane).
Možda ga krivo tumačim, ne znam.....

[ivana zg]

http://www.skac.hr/ evo koga zanima studentski vjeronauk
http://www.skac.hr/sadrzaj.php?Zasta...&SadrzajID=377
http://www.skac.hr/sadrzaj.php?Zasta...&SadrzajID=226

http://www.mali-brat.com/index.php?o...d=18&Itemid=40

malo informacija o seminarima; http://www.republikahrvatska.com/DuhovneObnove.html

Grunabožavam...ima njegove dvije knjige, 50 anđela za godinu i 50 anđela za dušu... ali i one ostale (ozbiljnije) sam čitala....a najviše volim Phil Bosmans-a (ima onu udugu Savez bez imena....sve svoje honorare od knjiga daje za Ljude u potrebi...toliko je pozitivan i divan) i još jednog Talijana, ali mu se ne mogu sjetiti imena...

ne zaboravite da je od 10-14 Interliber....biti će tamo i Teovizija s nekim svojim knjigama i od 10kn.......kao i Kršćanska sadašnjod i Verbum

„Tko ne primjećuje da je mrak, neće tražiti svjetlo.“
„Ima dobrih i loših dana. Dobri prolaze. To nam je žao. Ali i loši prolaze. Zašto nas to ne tješi?“
(Phil Bosmans)

„Kad je netko slomljen, smrtno umoran i očajnički usamljen, tada ne poseži za velikim riječima, dostatna je samo gesta.“

(Phil Bosmans)

Lako je biti dosljedan i času oduševljenja, ali je to teško u času nevolje.
Ivan Pavao II

[ivana zg]

Upravo je na HTV1 Riječ i život- Vjerom protiv depresije...gosti su jedna psihologica i dominikanac...

[pikula]

Zanima me nešto- kako nalazite mjeru između toga se izborite za svoje vrijeme, da napunite baterije, da imate svoje prioritete u životu i sebedarja, radosnog davanja u braku, majčinstvu, bližnjima. Znam da je odgovor indiviualan i najčešće u molitvi, ali mislim na onaj javni dio- često se bilo kakvo odricanje i nesebičnost u okolini doživljava kao neki mazohizam ili jednostavno glupost, a pravo na "moje", na "ja bi, ja bi" kao veliku mudrost. Imate li neku sveticu, neki duhovniuzor u kojem je dobro opisan taj balans punjenja baterija i davanja, Božjeg vodstva i služanje Bogu i ljudima?

[klaudija]

mogu ti se probati raspitati za vjeronauk, jer sam ja tamo član FSR-a....mislimda je prije išao utorkom poslije večernje mise...jer sučini mi se srijedom još uvjek sastanci trćeg reda FSR-a nakon mise u istoj prostoriji, gore kod župnog ureda......čim se popneš na one stepenice, ravno ona prostorija......

sorry ako je bilo OT

U Duhu zajedništva!!!

I ja sam puno puno vremena provela tamo jer sam u osnovnoj školi bila čitačica i bilo mi je prekrasno uvijek..

Ako saznaš šta javi..
A i ja ću se još raspitat..

Hvala ti!

[ivana zg]

pikula kako sam član Teovizije i Verbuma jučer sam dobila Verbumov katalog i unutra vidjela knjigu zanimljiva naslova ali nažalost izlazi tek u veljači 2011g.....Tajna uspješnog majčinstva Holly Pierlot

proizašla iz bogatog majčinskog iskustva autorice, majke petero djece, kojoj je majčinstvo postalo životnim poslanjem. U svojoj knjizi donosi niz uputa i savjeta upućenih ne samo majkama nego i cijelim obiteljima te otkriva kako; .izbjeći preopterećenost, stres i umor, -pobjediti frustriranost, obeshrabrenost i osamljenost, - nadići neredi zadobiti kontrolu nad vlastitim kućanstvom i domom, -biti bliže Bogu i vlastitom suprugu te bolje odgajati djecu, -naći vremena za sebe, za opuštanje i zabavu s djecom i suprugom, - imati uredan dom i zadovoljnu i sretnu djecu, - stvoriti životno pravila koje unosi red u obitelj i koje funkcionira u svim okolnostima,- stvoriti 5 prioriteta koje tvore okosicu majčinskog poziva, -zajedničko djelovanje u obitelji.....Povezujući duhovnu mudrost samostanskih zajednica s praktičnom životnom mudrosti, Tajna uspješnog majčinstva, otkriva kako majke mogu odgovoriti na poziv ljubavi, pretvarajući majčinsvo u radosno zvanje.

nadam se da to nije knjiga kao jedne od mnogih s mnogo neupotrebljivih savjeta u pravome životu, jer ne mogu se sva "pravila" primjeniti na sve obitelji, svu djecu i sve životne situacije...ali eto možda netko nađe koji zgodan savjet za sebe....

[ivana zg]

http://www.mothersruleoflife.com/
http://thoughtsformum.blogspot.com/
http://hollysbooksnook.blogspot.com/

evo vidim da ova spisateljica preporuča knjige sve.Tereze Avilske i male Terezije

[Zdenka2]

Zanima me nešto- kako nalazite mjeru između toga se izborite za svoje vrijeme, da napunite baterije, da imate svoje prioritete u životu i sebedarja, radosnog davanja u braku, majčinstvu, bližnjima. Znam da je odgovor indiviualan i najčešće u molitvi, ali mislim na onaj javni dio- često se bilo kakvo odricanje i nesebičnost u okolini doživljava kao neki mazohizam ili jednostavno glupost, a pravo na "moje", na "ja bi, ja bi" kao veliku mudrost. Imate li neku sveticu, neki duhovniuzor u kojem je dobro opisan taj balans punjenja baterija i davanja, Božjeg vodstva i služanje Bogu i ljudima?

Upravo kao što si rekla, pokušavam naći mjeru. Kao mama, neminovno da dajem djeci prednost i to ne smatram žrtvom nego svojim izborom. Kad se radi o odraslim osobama nastojim naći ravnotežu davanja i primanja, ravnomjernost mog i njihovog ulaganja, naravno, ako je to moguće. Primjerice, ako bi se radilo o bolesti ili nekim drugim posebnim potrebama mojih bližnjih, ja bih se uložila u to. U normalnim okolnostima ipak zadržavam to pravo na "moje" i "ja". Puno toga što me zanima sam privremeno stavila na stranu dok su djeca mala i dok me još jako puno trebaju, ali jedno nisam i ne mogu, jer bez toga ne bih mogla biti ja, a to je moj posao. To je moj najveći punjač baterija izvan obitelji, moj poziv i potreba.

[Zdenka2]

Mislim da svatko tu mjeru mora naći za sebe, u skladu sa svojom situacijom, željama i potrebama, vlastitim i onima bližnjih. Moje je mišljenje da nije dobro postaviti sebe u situaciju potpunog odricanja, žrtve i služenja - da nesebičnost, odricanje i služenje, ali na taj način da postoji ravnoteža u obitelji. U protivnom to bi lako moglo dovesti do nezadovoljstva i raspada sistema.

[ivana zg]

Mislim da svatko tu mjeru mora naći za sebe, u skladu sa svojom situacijom, željama i potrebama, vlastitim i onima bližnjih. Moje je mišljenje da nije dobro postaviti sebe u situaciju potpunog odricanja, žrtve i služenja - da nesebičnost, odricanje i služenje, ali na taj način da postoji ravnoteža u obitelji. U protivnom to bi lako moglo dovesti do nezadovoljstva i raspada sistema.

X potpisujem...ali nažalost ja sam od onih drugih..ali to već znate..ne mogu naći mjeru, ni sredinu...i to odricanje od sebe same umjesto da je dobro za sve, na kraju pate svi, i djete i ja, muž nezadovoljni svi....blagoslovljena ti kad možeš naći tu sredinu....to je već vjerovatno i pitanje kakav sam čovjek...a ja vjerovatno u zadnjih par godina neznam gdje sam i malo sam se pogubila u svemu...jednostavno sam se stopila s novom situacijom-a na kraju istopila.......prilagodila sam se ali izgubila sebe.......

[pikula]

http://www.catholicmothersonline.com...hers+Online%29
odličan blog o tome kako govoriti o svojoj vjeri i kako reagirati na recimo ne-dobronamjerne komentare. Možda i meni uspije pomoći
Da ja moram prizati da i ja imam porblema s krajnostima. Ponekad mi se nešto toliko čini bitnim da bih sve ostalo zapustila i često zapustim, na žalost.

[Zdenka2]

Ja se najradije držim neke vrste tihog svjedočenja, a govorim kad me netko pita ili kad zbilja osjetim da moram. Rasprave su dobre, ali ne ako se traži kavga a ne odgovori. Oni koji doista traže odgovore naći će ih.

[ivana zg]

Zdenka2 to je stvarno milost ili jednostavno takav karakter...

[pikula]

U blogu spominje "Svjedočiti vjeru uvijek, a kad je nužno i progovoriti" Franjo Asiški, Zdenka2 rispekt
A ja ko Feferonka, ne mrem šutit

[ljiljan@]

A vidiš Pikula mene si baš ti u jednom trenutku (ima dosta vremena tome) prosvijetlila kad sam bila zapravo iznenađena i šokirana činjenicom da neki ljudi traže svađu kad se radi o Crkvi i vjeri. Mislim - nije mi "išlo u glavu" - što sam nekome kriva što priznam da sam grešna, da sam bez Isusa nitko i ništa, samo jedna beznačajna kap u oceanu a Njemu opet tako važna da je na križ otišao da me spasi, što volim svoju Crkvu i što sve to skupa neću i ne želim tajiti (kako ono reče Gospodin - tko mene zataji pred svijetom ja ću njega pred Nebeskim Ocem).
Ti si tada izjavila nešto u stilu da čovjek na snažan Božji poziv tako odgovara - odbojnošću (ja bih rekla i strahom). Jer onaj koji nas drži pod vlašću zbog grijeha koje činimo ne da tako lako plijen od sebe...
Zapravo je u ovom svijetu nemoguće živjeti neokrznut grijehom i zato sam posebno zahvalna svojoj Crkvi na milosti Ispovijedi. Meni se od životnih napora (fizičkih i psihičkih) i tereta koje mi zadaju vlastiti grijesi (impulsivna sam) zaista stvori neka težina na srcu. Poslije Ispovijedi to jednostavno nestane (molim medicinare da ne reagiraju na ovo, neobjašnjivo je znanstveno, to je djelo Duha Božjeg).

[ljiljan@]

A evo što "moj" J. Escriva kaže o apostolatu: "Čovjek prihvaća apostolat da bi se podložio a ne da bi progurao svoje mišljenje."
I još: "Ne dopusti da ikome u ophođenju s tobom dođe na pamet riječ koju je jedan čovjek s pravom uzviknuo: "ovdje su mi se popeli ti časni ljudi!!!" i pritom pokazao vrh glave."
Zaista vjera se svjedoči svojim načinom življenja...
A okupljamo se da bismo jedni druge hrabrili i jedni drugima bili putokaz ka istome cilju...
U tom smislu mi i ovaj forum dođe kao svojevrsno okupljalište poput male molitvene zajednice.

[ljiljan@]

Ivana, jedan stariji svećenik u danima prije Božića je na propovijedi rekao da mu je u njegovih 30 godina svećenstva došlo jako puno žena koje su pobacile, a niti jedan otac. Osudio je praksu prebacivanja krivnje i odgovornosti na majke i rekao da su oboje jednako krivi!
Rekao je da većina tih žena ne bi pobacila da je imala potporu i da tzv. karijeristkinje i bludnice postoje daleko više u našim predrasudama nego u stvarnosti (žene koje pobace radi karijere ili one koje se sexaju sa svakim). Očevi su tim više i krivlji!

Pred Bogom jednaku odgovornost snose i otac i majka pobačenog djeteta. Vjerojatno si čitala ispovijest Gianne Jessen, žene koja je preživjela pobačaj. Osobito mi je dojmljivo njeno obraćanje muškarcima kojim ih podsjeća da su pozvani štititi žene i djecu.
Međutim, nemojmo se zavaravati, puno je i slučajeva žena koje u braku smatraju da su vlasnice svog tijela i djeteta u njemu. Žalosno je kad takav stav zauzima netko tko živi u kršćanskom braku (njih dvoje postaju jedno tijelo). Koja su prava muškaraca koji žele dijete i iako su ga začeli u zajedništvu nemaju pravo odabrati život. Poznajem jednog takvog, u bliskoj smo rodbinskoj vezi i znam za težinu njegove boli koju trpi u takvom braku i nakon tog užasnog čina žene s kojom je dobroj vjeri pred Bogom postao jedno tijelo.

[Zdenka2]

Zdenka2 to je stvarno milost ili jednostavno takav karakter...

Ili malo duži životni staž

[pikula]

Hvala ti ljiljana, na ohrabrenju i podršci. Danas mi je takav dan Bit će bolje. Dobro si to opisala i dijagnosticiirala trenutak- Di mi je bubana, pa sam propustila dosta toga i misu između ostalog ovih dana i odmah se osjeti, o je Baš imam potrebu opet napuniti baterije kako se kaže, a sv Josemaria Escriva ima tako jasne "upute", sve ti je jasno otprve. Meni je genijalna ona " Bože, ja sam Juan mljekar"

[Ifigenija]

Meni se od životnih napora (fizičkih i psihičkih) i tereta koje mi zadaju vlastiti grijesi (impulsivna sam) zaista stvori neka težina na srcu. Poslije Ispovijedi to jednostavno nestane (molim medicinare da ne reagiraju na ovo, neobjašnjivo je znanstveno, to je djelo Duha Božjeg).

Potpisujem!
Svakih tjedan dana na ispovijed, a u slučaju nužde i češće.
Da moram plaćati ispovijed, pala bih na prosjački štap

Inače, što se tiče uzora, vjere i ravnoteže ja sam uvijek uvjerena kako fino molim i sve je dobro, a onda s vremenom shvatim da uopće nije bilo dobro, da sam površna, bezvezna i duboko pogana iznutra, što kaže p. Luka - duša mi je špilja razbojnička, a pogotovo kad mislim da sam negdje stigla. To mi je već polako znak da se temeljito propitam - kad mislim da sam nešto kao dobra u vjeri (oholost uvijek vreba... ).

Inače, inspirira me sv. Josemarria, sv. Maksimilijan Kolbe, Sv. Ivan od Križa, duhovne vježbe Ignacija Lojolskog, jako volim učenje o razlikovanju duhova (više nego korisno), volim Pavlove poslanice, volim apologete vjere (omiljeni su mi supružnici Kahn), vjerske blogove, ma svašta. Važno da se uvijek nešto čita.

I kad sam otvorena duhovnoj literaturi često naletim na nešto što me zaintrigira odmah, ili se tome naknadno vraćam.

Npr. prije neki dan sam pročitala da se moj omiljeni duhovni autor Henry Nouwen borio sa homoseksualnošću; dapače, da je kao zaređeni svećenik imao veliku potrebu za seksualnom intimom s istim spolom, ali da nikad nije prekršio svoj svečenički zavjet. Borio se s depresijom, sa tugom, osamljenošću, svoju bitku nije krio od bliskih ljudi. Sad razumijem odakle dubina njegove knjige i uvjerljivost njegovih riječi. Toliko me dirnula ta spoznaja, ne mogu vam reći! KOliko je lijepo znati da su ljudi vjerni, da im možemo vjerovati; i da su stali iza svoga zavjeta i uvjerenja po cijenu vlastitog života. Onda nekako čovjek lakše opere to suđe koje mu se ne da, tom mužu priušti ono što mu treba... kad zna da stoji na ramenima velikana.

Inače, u toj jednoj knjizi Živjeti kao ljubljeni (divna knjiga) Nouwen priča o prijateljstvu sa čovjekom koji se upravo drugi puta oženio. Nježnost kojom priča o slomu prvog braka tog čovjeka (inače ne-prakticirajućeg vjernika) i njegovom drugom braku me nagnala na duboko razmišljanje kad sam čitala. Kako je lijepo vidjeti svećenika koji se zagledao duboku u ranu čovjeka kojem se raspao brak i koji se drugi put oženio (a ovaj mu od srca poželio sretan brak)... sad razumijem da je mogao biti tako širok baš zato jer je sam osjećao žudnju, bol, samoću, potrebu za drugim.

[SikaPika]

Cure, meni vi punite baterije! I nedjeljna misa, naravno, za drugo još nemam vremena.
Eto, trebala bih i na forumu malo manje visiti pa više čitati (a svakojake literature na svim mogućim mjestima u stanu).
Sebe maksimalno dajem djetetu. Još je mala i još me treba. Onda MM. On je nekad tako nježna biljčica da stalno oko njega moraš nešto čačkati
Na moju (ne)sreću, po prirodi sam osoba koja svima silno želi ugoditi. Da mogu, valjda bih se raščetvorila. Nekada ranije sam zbog toga znala i prigovarati, no onda sam shvatila da nema smisla jer sam si sama kriva, sama sam to dopustila, ne znam drugačije i zapravo tako najbolje funkcioniram. Često žongliram sa svojim vremenom, kalkuliram, organiziram puno unaprijed, a drugi se čude što nemam vremena.
Vrijeme za sebe... Eto, nekako sebe živim kroz druge. Možda će jednom doći dan kada ću ostati sama pa ću stići pročitati sve te knjige

Ifi, spomenula si ispovjed.
Nekada sam se ispovjedala jednom mjesečno. Onda sve rjeđe. Dok je MM bio MD, ispovjedala sam predbračne odnose, no uvijek dobila odrješenje grijeha, do jednom. Bilo je pred Božić, a meni neki stari svećenik (jadan, uhvatio se za glavu kad sam mu ispričala da živim s dečkom i njegovim roditeljima, valjda mu niakda nitko to nije ispovjedio) nije dao odrješenje. Izašla sam van kao da me netko opalio mokrom krpom po glavi. Tek tada sam postala svjesna svega. Preplakala sam cijelu misu. Tada sam rekla MD da se želim što prije vjenčati. U međuvremenu sam otišla kod drugog svećenika (župnika) na razgovor. Znala sam da neću dobiti odrješenje grijeha niti mi je to bila namjera, ali bio mi je potreban razgovor. Dobila sam ga, kao i blagoslov, a sakrament vjenčanja sam čekala kao svjetlo na kraju mračnog tunela.
Kasnije sam se redovito ispovjedala kod kapelana koji su kasnije došli. Ovaj posljednji (na žalost, i on je otišao) je rekao kako česta ispovjed nije važna. Možemo se skrušeno pokajati i u srcu, ne moramo za svaku sitnicu u ispovjedaonicu. Donekle je u pravu, no s druge strane, ja sam upravo imala potrebu za češćim razgovorom (i još imam), ne samo pukim nabrajanjem lakih i teških grijeha.

[ivana zg]

Upravo tako Sika...ali meni svečenici često govore, ovo nije duhovni razgovor već ispovjed...ali ja se drugačije neznam ispovjedati...ovdje u ZG nema baš svečenika koji imaju vremena sjest pa pričati s tobom...osim ako imaš nekog koga poznaš...ali te često sele...

[ljiljan@]

Na moju (ne)sreću, po prirodi sam osoba koja svima silno želi ugoditi. Da mogu, valjda bih se raščetvorila. Nekada ranije sam zbog toga znala i prigovarati, no onda sam shvatila da nema smisla jer sam si sama kriva, sama sam to dopustila, ne znam drugačije i zapravo tako najbolje funkcioniram. Često žongliram sa svojim vremenom, kalkuliram, organiziram puno unaprijed, a drugi se čude što nemam vremena.
Vrijeme za sebe... Eto, nekako sebe živim kroz druge.

Ovako i ja. Potpuno ista situacija.
Ali ako ću biti poštena moram priznati da je i meni moja mama sve radila i o svemu vodila brigu dok sam se školovala. I kad sve rezimiram zapravo je divno čudokako sam sve obaveze spremno prihvatila u onom trenu kad sam morala.
A ovo sa ispovijedi je zapravo fantastično - onaj koji ti nije dao odrješenje ti je dao snažan poticaj da promijeniš svoj život na bolje.

[pikula]

Moram priznti da puno revniije živim ispunjavam svoje vjerske dužnosti kad djelim s prijateljima i s vama ove teme i dvojbe. Krenem od kukanja ili nekog problema, a završi na poticaju na molitvu, ispovjed, misu. I koliko god da to i sama znam, živa, pa čak i ova forumska zajednica, često preokrenu moj "teretnjak" kad krene prema dolje. Zato nekako mislim da moram pisati, pričati, družiti pa čak i kad mi je teško priznati da sam u gabuli, da trabunjam uvijek ispadne da ispadne na dobro kad se malo "zblamiram" puno bolje nego kad se odlučim malo pokriti ušima i čekati da prođe, a zapravo niš ne prođe, nego se samo upetljavam dublje u malodušje ili što mi je već trenutni izazov. Prijateljstva u ovom duhovnom smislu su stvarno predragocjena.

[Mali Mimi]

ja moram priznati da sam se dosta udaljila od Crkve, ja i suprug imamo problem koji se zove neplodnost i kao većina parova koji imaju taj problem idemo kod doktora i pokušavamo dobiti dijete potpomognutom oplodnjom, no što htjedoh reći kako je tu došlo do prekida veze između mene i Crkve jer ja jednostavno u tome ne vidim grijeh i ne želim ići na ispovjed i reći kako sam sagrješila jer silno želim dijete i pokušavam ga dobiti tim putem. Sve do pred nekoliko godina bila sam aktivna u Crkvi a sada jedino što radim je da se pomolim.
Stvarno bih voljela da Crkva promjeni svoj stav prema nama, koji koliko sam uspjela saznati ni u jednoj drugoj religiji nije toliko oštar prema IVF-u. Ovako imam osjećaj kao da moram birati između Crkve i želje za djetetom.

[ivana zg]

Ni najveći strah, ne može razoriti nadu.
Najbitnija osoba, je ona pored tebe.
Najvažnij trenutak u tvome životu je ovaj sad.

Dio iz jučerašnje propovjedi, citati pape Ivana Dobrog....

Mala mimi- zašto ne odeš porazgovarati s nekim svečenikom ako te to toliko muči..s paterom Liniće, Ivančićem ili Smiljanom- ne vjerujem da bi te oni samo tako osudili i otjerali....

Crkva nije protiv umjetne oplodnje, nego se spore oko nečeg drugog, ti to i tako znaš, da sad tu ne otvaramo tu temu...i ona je protiv IVF kao i neki doktori koji se time bavi i ne smatraju to etičkim.Shvaćam da je i Crkvi teško, da moraju imati stav o tome, jer se ipak radi o životima djece, a s druge strane ni oni ne mogu znati koliko je Bog velik, i kakav je Njegov plan, a isto tako kako i Zlo može biti zaogrnuto u dobro pa te zavesti. Jednostavno moraju biti oprezni, jer su oni odgovorni Bogu i za duše svojih vjernika koji će ih poslušati ili ne.
Teško im je, jer se i kroz povijest često puta pokazalo da odluke Crkve nisu nimalo bile Božije, niti djelo Njegove volje i Providnosti.

Ali isto shvaćam da je teško i tebi, pogotovo ga gledaš i čitaš kako neke druge religije koji su isto tako oštre po pitanju takvih stvari, puno su fleksibilnije...pa se čovjek pita tko li od njih svih zna što je Božija volja i naum kad je u pitanju IVF, vode li jedni svoje vjernike u propast ili baš obrnuto!

Što da ti ja kažem, iskreno ja nisam protiv IVF, jer isto ne mogu shvatiti kako donošenje novog života na Svijet može biti grijeh, niti mislim da i jedan doktor može stvoriti život, već Bog koji mu odluči udahnuti dušu.

Ali kažu da nas "zlo" zavede, da od vjere čovjek često uzima samo ono što se njemu sviđa, da u nekim stvarima čovjek ne vidi loše, jer mu to tako odgovara.
Adam i Eva isto nisu vidjeli ništa loše u tome što će uzeti jabuku s drva spoznaje dobra i zla i ako im je Bog osobno zabranio da to čine.

Po meni svako je odgovoran za svoju dušu, ti moli u skrušenosti svoga srca iskreno, spremna da se potpuno predaš Njegovoj, a ne svojoj volji i željama- i sigurna sam da ćeš odgovor prepoznati u svome srcu- onda po njemu i postupi.
Božiji blagoslov ti šaljem!

[pikula]

Nisam potkovana na tu temu, stvarno ne znam puno o tome i nadam se da će se javiti netko od cura tko ima neko korisno iskustvo na temu, ali u međuvremenu bih te samo htjela pitati da li si tražila "drugo mišljenje" u Crkvi? Mislim ja sam isto nailazila na neke nepotkrjepljene "čvrste" stavove s kojima baš i nisam znala što ću. Recimo forsiranje da se ima puno djece koje mi je svećenik predstavljao kao nauk crkve i isto uvjetovao ispovjed. Savjetovala sam se prijateljicom i ona mi je preporučila svojeg duhovnika, išla sam po drugo mišljenje i moram priznati da je stav bio puno informiraniji, s puno više prihvaćanja, osobnog razumjevanja situacije, između ostalog saznala sam stvarni stav crkve o "otvorenosti životu", taj svećenik je preuzeo na sebe na neki način brigu da ja sama shvatim izmolim svoj put, svoju otvorenost životu, pa da to uskladim s muževim "pozivom" , pa da imamo podršku i informacije koje su potrebne za prirodno planiranje i praktično i duhovno i emotivno. Istovremeno sam naišla na neke seminare, upoznala neke ljude i sve se povezalo u to da iako i dalje cijela stvar nije jednostavna ni laka, dapače- prvo nismo sami u tome, drugo taj neki osjećaj da Bog za tebe i tovju obitelj ima sasvim poseban plan i da je to nešto sveto je stvarno nadahnuće i kad zabrazdimo. Naravno pričam o svojem primjeru jer ne mogu ništa reći konkretno o tvojoj situaciji, ali hoću reći da sam imala u jednom trenutku taj osjećaj "pa kako sad dalje, ja to ne mogu, to je protiv svega što ja osjećam da je točno", ali eto uz nagovor i savjet prijatlejice i pravog svećenika u pravom trenutku nisam odustala, vjerujem da bi inače bilo puno teže.

[mendula]

Molim vas, pišite o duhovnom vodstvu koje imate. O čemu razgovarate s duhovnicima, što je u tom razgovoru različito od obične ispovijedi, je li vam forma ispovijedi prekratka za sva pitanja, kako znate da ste našli pravu osobu za duhovnika, imate li osjećaj da vam duhovnik nešto docira ili možete slobodno govoriti...


Da, nemam iskustvo duhovnog vodstva, a mislim da mi jako treba.

[ivana zg]

mendula i meni je žao što se ovdje bar ne spomene pokoje ime jednoga takvoga svečenika...takvi ljudi te slušaju, ne prekidaju, naravno daju svoje mišljenje ali apsolutno ih sve možeš pitati i na gotovo sve dobiti odgovore- bar sam ja imala takvo iskustvo - naravno pod tim ne mislim da ćeš svaki put čuti odgovr koji bi htjela, ali sigurno smjernice kojima trebaš ići...Ljilana je par puta spominjala nekog ispovjednika u Katedrali....

sve koje sam ih ja poznavala nisu više u Zg-u ...većina su bili franjevci a njih se često seli iz župe u župu...jedan je bio fra.Mladen Herceg (koji je vodio i seminare u tišini)- hercegovačka Crkva na okretištu u Dubravi, tamo je jako dobar ispovjednik i fra. Ivan Dugančić, fra.Ljubo Kurtović, fra.Senjak (ali on je bolestan)...moram spomenuti i pokojnog fra.Slavka Barbarića.........i jednog predivnog svečenika u Italiji don.Regnina (sad je u misijama u Africi)-taj čovjek je bio moj istinski duovni vođa- svaki utorak sa se ispovjedala kod njega, ustvari pričali smo o svemu što me mučilo....

U župu Dobrog Pastira u Brestje došao je novi župnik i neznam kako se zove, tako predivne propovjedi i mise već dugo nisam doživjela..sigurna sam da je dobar ispovjednik i duhovnik samo nikako da skupim hrabrosti i da odem k njemu, bar prvo na ispovjed!!!!

[Zdenka2]

ja moram priznati da sam se dosta udaljila od Crkve, ja i suprug imamo problem koji se zove neplodnost i kao većina parova koji imaju taj problem idemo kod doktora i pokušavamo dobiti dijete potpomognutom oplodnjom, no što htjedoh reći kako je tu došlo do prekida veze između mene i Crkve jer ja jednostavno u tome ne vidim grijeh i ne želim ići na ispovjed i reći kako sam sagrješila jer silno želim dijete i pokušavam ga dobiti tim putem. Sve do pred nekoliko godina bila sam aktivna u Crkvi a sada jedino što radim je da se pomolim.
Stvarno bih voljela da Crkva promjeni svoj stav prema nama, koji koliko sam uspjela saznati ni u jednoj drugoj religiji nije toliko oštar prema IVF-u. Ovako imam osjećaj kao da moram birati između Crkve i želje za djetetom.

Ja sam isto prije više godina bila u nekim postupcima MPO. Nije svaki postupak MPO etički dubiozan, ali ih ima takvih. O tome sam svojedobno razgovarala sa svojim liječnikom i stavila sam granicu u tim postupcima prema svojoj savjesti, što je on poštivao. Na kraju sam od svega odustala, jer nisam mogla pristati na to da učinkovitost postupka bude ispred mojih etičkih normi. (Vidjela sam oko sebe kako ljude to tako potpuno obuzima da više ne razmišljaju i ne stavljaju nikakve upitnike. Za mene je to bilo zastrašujuće.) Jednog jutra sam otvorila oči i shvatila da sam na krivom putu, da to nije moj put. Svo to vrijeme nisam doživljavala da je u tome Crkva protiv mene nego za život. I na kraju imam djecu, imam dvoje predivne djece.

[Ifigenija]

O duhovnom vodstvu - riječ je o svećeniku koji brine o tvojoj duši, životu, dilemama. Ukratko, ja sam svojim duhovnikom pričam o svemu što me muči, ne naravno o tome koje bih traperice ili što ću kuhati, nego o onim većim, ozbiljinijim stvarima. Prije nekih važnih razgovora ili životnih izbora prodiskutiram s njim. Neprocjenjiv mi je!

Što se tiče potpomognute oplodnje... Mali Mini, nemoj ići od Crkve! Prihvati da se ne slažeš, nastavit moliti, nastavi s ispovijedi, a s vremenom će se iskristalizirati ono što je najbolje za tvoju obitelj, iako se sad čini nemogućim. Ne bih u intimne detalje, ali kod mene se dogodilo nešto isto što bi me, da nisam imala divnog duhovnika i da nisam odlučila ostati pri Crkvi, odaljilo od Crkve. Ali nije. I prihvaćanje, razumijevanje i blagoslov mi je užasno puno pomoglo. Sve sam važno "dobila", a istodobno sam znala da postupam ispravo i po savjesti. Važno je ustrajati, i tragati i miriti u sebi svoje želje, nauk, situaciju, sve dok ne osjetiš harmoniju i sklad, a to se može. Jer ako je iza svega Bog, izvor najvećeg dobra, onda ne možemo pogriješiti.

Inače, ovo ne govorim za druge, ovo je čisto moje razmišljanje o neplodnosti. U mojoj obitelji neplodnost je pogodila ujaka, i šest sestara i braće mog djeda po mami. Dakle, moj djed je jedini imao djecu od svih njih, a onda od njegove djece samo moja majka. U toj obitelji ja sam prvo dijete nakon 30 godina! Kod nas je "on ili ona ne može imati djece" bila česta rečenica. I s očeve strane čulo se - kako su dobri ti ljudi, ostaju s njima, iako im nisu dali djecu... strašno. MOžete misliti kako mi je bilo - jer ja sam oduvijek htjela djece (i to najmanje 5, iako se broj smanjio nakon dvoje, ali to je posebna tema ). Kad sam poželjela djecu, odmah sam razgovarala sa ginekologom, tim više što sam imala neredovite cikluse, policistične jajnike, ciste... svašta, i on me držao za kandidata za neplodnost. On mi je odmah ponudio stimulaciju klomifenom, da odmah počnem ako nakon par mjeseci ne zatrudnim. Posebno praćenje koje sam imala omogućilo je ginekolozima da uoče neke specifičnosti moje trudnoće koje su kasnije možda i spasile mene i djecu (ne bih o detaljima), pogotovo u drugoj trudnoći. Da nije bilo sve te predostrožnosti - pitanje kako bismo prošli.

Međutim, ja sam tada sama sebi rekla, nakon puno razmišljanja, i vidjevši kako su mnogi životi obitelji bez djece bili osiromašeni (a pokušavali su dobiti djecu svim tim postupcima koji su bili na raspologanju u njihovoj mladosti), odlučila da ću posvajati ako nakon nekih godinu dana ne dobijem svoju djecu. Nekako sam se smirila s time da neki ljudi dobiju djecu koju ne žele, a drugi žele, a ne mogu. Kao da u tome postoji neka ravnoteža. I dan danas, nakon što sam rodila dvoje, u meni je želja da pružim dom i nekoj drugoj djeci, ali se ne guramo, u red sve dok znamo da ima parova koji nemaju niti jedno svoje. Da se po ulici nađu siročići za kojih nema mjesta, ne bih čekala.

Mislila sam si, ali to je samo moje mišljenje; čemu da ja idem na sve te MPO kad toliko djece nema dom; taman da ih samo udomim, pa dobro.

Štojaznam. Tako da me MPO nekako nije odbilo od Crkve, iako sam bila kandidat za neplodnost i s time živjela sve dok nisam zatrudnila s prvim djetetom.

[Ana i mamino zlato]

Ja sam se bila jako udaljila od mog boga. Zbog glupih isprika koje kad se kažu naglas još praznije zvuče.
Onda sam prošlu nedljelu bila na misi, ali ne cijeloj jer mala nije mogla izdržati, a i neisam se mogla opustiti.
Jučer sam bila iz noćne i htjela sam ići u 10, ali sam bila preumorna.
Navečer (mala je bila s mojim rodieljima), mene kao da je nešto izvuklo s kauča, pogledala sam na sat i taman sam stigla u 6 na misu
Takav mir već nisam dugo osjetila. A tek propovijed...kao da je meni govorio taj maldi svećenik.
I kad sam došla kod mojih, pri uspavljivanju djeteta kažem E. da kažemo Bože pomozi, a ona (4 god) mi nastaviti pričati o Isusiću i kako on voli ljude i sve tako.
Bio je s nama.