 |
|||
Freja, gdje ste to gledali Čarobnu frulu?Freja prvotno napisa
s 5 godina je odgledao cijelu Čarobnu frulu u apokaliptničnoj verziji i pitao je kad idemo opetitd.
Moj 6-godišnjak je doslovno opsjednut Čarobnom frulom, zna je valjda napamet, gledali smo onu verziju u ZKL, ali HNK je tu predstavu upravo skinuo s repertoaraA obećajem mu tu predstavu valjda već godinu dana, ali nemamo gdje pogledati.
Očito se ne razumijemo, barem ne u potpunosti. Ono čime se na primjer Ifi i ja trenutačno bavimo je priprema za školu. D na jesen kreće u prvi razred i postoji vrlo realna opasnost da zbog poteškoća koje ima krene od početka u jako krivome smjeru, a to je da ga odbije škola. Jer naše škole, barem u 1. razredu, traže upravo to što je njemu dosadno i u čemu je loš. Kad spojiš činjenice da već odavno čita i piše, dakle da će mu sigurno biti dosadno, a da će ga tjerati da nekoliko redaka bilježnice ispuni jednim slovom ili još gore, vijugavom crtom, pa da se još povrh svega teško nosi s neuspjehom itd. itd. dobiješ to da će zamrziti školu i učiteljicu te stvoriti neporeban otpor prema školi. Nije toliko problem loša grafomotorika kod ove djece, ne sama po sebi, nego činjenica da se zbog toga osjećaju frustrirano i manje vrijedno, a to su djeca koja imaju određenih emocionalnih poteškoća. I na tome se sad radi. Niti ja svojega vežem za stolac niti ga tjeram bičem nego se dogovorimo kad će napraviti zadaću. Sad ima zadaću za koju mu treba 10 minuta, uskoro će trebati sjediti u školi nekoliko sati. Zato to radimo sada da ih se postepeno uvede u stjecanje takvih, konkretnih radnih navika i da nauče prihvatiti i nositi se s baš takvim konkretnim obavezama. Ako pročitaš cijeli ovaj topik i još nekoliko njih na slične teme vidjet ćeš da je polazište zapravo u emocijama, teškom prihvaćanju svijeta oko sebe i nametnutih pravila. Ali toliko je već napisano da nemam više što dodati.
A mi smo upravo preko poteškoća došli do "dijagnoze". Nama je prva postavljena u vrtiću prije otprilike godinu dana. Krenulo je tako da sam potražila pomoć njegovih odgajatelja a zatim i psihologinje jer se nisam više znala sama nositi s nekim njegovim strahovima i emocionalnim ispadima. Psihologinja je nakon podužeg razgovora posumnjala da je riječ o darovitom djetetu i testirala ga na dvije vrste testova u vrtiću. Moram priznati da sam čak bila ljuta zbog toga jer se pritom usredotočila samo na njegove jake strane, a nas su mučile one slabe. Uglavnom, da ne duljim, nakon što smo bili na razgovoru i na drugim mjestima, odlučili smo se na testiranje u psihološkom centru gdje je provedena temeljita obrada i gdje je dobio nalaz. A nalaz kaže da je darovit, što znači izrazito jak i daleko ispred svojih vršnjaka u jednom ili dva područja, prosječan u većini, ali i ispodprosječan u jednome ili dva. Konkretno, on je ispod prosjeka u rješavanju šabloniziranih zadataka i općenito u grafomotorici; vrlo je jak u konkretnom mišljenju, malo manje u apstraktnom i s jakom verbalnom komponentom. Plus, preosjetljiv, s povremeno katastrofičnim pogledom na svijet, control-freak.
Ja sam pretpostavljala da nije prosječan, jer je od rana odudarao od većine vršnjaka u nekim sposobnostima (za neke znam pouzdano jer sam vodila evidenciju npr. razvoja njegova govora za jedan projekt), ali nisam niti razmišljala posebno o tome niti tome pridavala značaj dok se nisu pojavili ozbiljni problemi (panični strahovi, zadržavanje stolice i sl.). Dakle, nitko ovdje djecu nikamo ne gura. Ona su takva kakva jesu, prepoznali smo njihove slabosti i pokušavamo ih prebroditi.
U njegovoj dijagnozi ja sam u velikoj mjeri prepoznala sebe u toj dobi i glavni mi je cilj da mu pokušam pomoći tamo gdje se pomoći može. Ja se dan danas bakćem sa strahom od neuspjeha, s nizom iracionalnih strahova i sl. i iako sam puno postigla u životu, ti me osjećaju jako sputavaju i mogla sam više i što je važnije lakše.
U darovitosti ima elemenata koji, ako im se ne pridaje odgovarajuća pozornost, mogu odvesti u nepoželjnom smjeru (psihoze, neuroticizam i sl.). Pa zar je toliko pogrešno pokušati pomoći gdje se pomoći da? I ti daješ sve da pomogneš svojem sinu, zar ne?
Uzmi u obzir da je moguće da se iz naših postova ovdje ne dobiva potpuna slika stanja i naših situacija. Ali mi se međusobno razumijemo pa ne moramo baš sve specificirati. Uvjeravam te da nije riječ o mamama-frikušama koje žele da im djeca budu novi Einsteini, Mozarti i što ja znam tko sve ne. Većina roditelja na radionicama na koje idemo izjavljuje da bi, kad bi mogli birati, radije imali sasvim prosječno dijete. I to uistinu misle. Ova djeca zahtijevaju mnogo vremena i pažnje, baš kao i djeca s posebnim potrebama. To zapravo i jesu djeca s posebnim potrebama samo nešto drugačijima.
Prošle sezone je bila jedna ili svega nekoliko izvedbi, ne sjećam se više, Čarobne frule u Lisinskom. Radili su je studenti zagrebačkih akademija. S glazbene strane bilo je izvrsno, no ja sam na samome početku požalila što sam povela D jer je radnja smještena u postapokaliptično doba, sve je bilo u crnim i sivim tonovima i ni blizu onoj staroj ČF u HNK u kojoj Papageno pršti od boja. Uglavnom, nisam znala da će biti tako, no D-u se svejedno dopalo i odgledao ju je cijelu ne trepnuvši (u normalnom večernjem terminu!). Da, nažalost, od HNK-a trenutačno ništa.Freja, gdje ste to gledali Čarobnu frulu?
Moj 6-godišnjak je doslovno opsjednut Čarobnom frulom, zna je valjda napamet, gledali smo onu verziju u ZKL, ali HNK je tu predstavu upravo skinuo s repertoara
Zvuči poznatoU ZKL-u mu se nije svidio zmaj
freja, ako on cita i pise, zasto mislis da ce morati ispisivati stranice s jednim slovom?
pretpostavljam da ce mu uciteljica dati nesto drugo za raditi.
Mi nismo imali takvo iskustvo. Učiteljica je uvijek inzistirala da on napravi sve što i ostali, a tek onda može dobiti nešto zanimljivije. :/
Zato je nama prvi razred bio teška muka.
Sirius, kako vam se manifestirao otpor prema školi? I kako ste to sredili? Koliko daleko si išla u argumentaciji zašto je to važno da se pišu redovi slova B, a koliko si ga tješila, koliko postavljala stroge granice tipa - ne tiče me se napiši i tako?
Učiteljica je u školi mislia da sa njim nešto nije u redu, on je na satu apsolutno bio u svom svijetu, pričao je sebi u bradu rečenice koje ona nije mogla povezati...katastrofa...
Doma nije htio sjesti za stol, ste smo proveli u pokušaju da počne raditi, frustrirano je bacao knjige, bezbroj puta brisao napisano slovo jel nije zadovoljavalo njegove kriterije...već sam srećom i zaboravila dio.
Mi smo uglavnom smanjili kriterije i to smo tražili od učiteljice, znaći :prvo je jedino bilo bitno da on napiše zadaću. Urednost, brzinu i sl. nismo tražili . I tražili smo da se učiteljica postavi tako.
Sa vremenom je postalo lakše obzirom da se više nisu tražile toliko stvari koje su toliko ponavljajuće i koje istiću njegove slabe strane .
Bilo je sve to teško povezati, učiteljici još i danas nije sve jasno...sjećam se jednog školskog rada gdje je tema bila dani kruha, djeca su dobila zadatak nacrtati kruh. M. je nacrtao cijeli proces od pšenice, preko mlina , kola koja prevoze brašno u pekaru, pekaru i finalne proizvode. Sve do najsitnijeg detalja, vodenice, mlinskog kola,špage na većama , konja i kola...
A onda pak drugi dan, bez inspiracije nije bio u stanju nacrtati kakava se odjeća nosi u jesen...
Eh na takve zadatke moj sinek došeće s pitanjima : na koji datum počinje jesen, a kad završava, a koji ljudi, samo odjeća ili i obuća? i onda je shvatim da nešto nije kako treba i idem pogledati pitanje, a naravno tamo neki općeniti klišej koji najbolje odgovoirš ako si učiteljica razredene nastave
Sirius, znači imamo sličnu situaciju. Moj isto burno reagira, i ja sam par dana provela da ga uvjerim da ne može svaki dan biti sve jednako dobro, da je dovoljno dobro sasvim dobro, iako uvijek možemo težiti višemu, pa se smirio.
A onda nakon par dana povezao konce i počeo raditi kao lijevom nogom - jer eto, kad oduzmeš djetetu perfekcionizam, ono nađe razloga da iskoristi toleranciju u smislu da žvrlja, odradi i ide dalje - samo da se ne bi trudio oko nečeg nezanimljivog. I onda te citira - pa ne može svaki dan biti jednako uspješan...
Luda kuća.
Čini se da ste super odradili dio s učiteljicom, i da ona ipak sve to skupa nekako dobro vodi, makar ne kuži do kraja. Joj, to je super! Nadam se da ćemo i mi imati kakvu-takvu suradnju.
U idealnom svijetu...
Nama su u Centru predložili da nađemo stvarno senzitivnu i senziblinu učiteljicu (jer smo mi i hipersenzibilni, ženili bi se u petoj godini, da je ikako moguće, zaljubljujemo se, pišemo pjesme, osjećamo svaki tračak raspoloženja u krugu 100 km...), jer je to najbolja garancija za uspjeh - dotična osoba.
a ja se pitam jel netko zna kako je s takvima u Montessori školama?
Ja se tome toplo nadam, ali, koliko čujem od drugih, nisu sve učiteljice tome sklone.
Ja se tome toplo nadam, ali, koliko čujem od drugih, nisu sve učiteljice tome sklone.
Je, možda će dobiti nešto drugo (ali ne uvijek) ali recimo moj to shvaća kao kaznu. Na žalost ja se nisam uključivala u temu, niti svo dijete vodili na testiranje, ali da imamo problema u školi, imamo. I to naravno u svim socijalnim aspektima.
OT- s Frejom neću na kavu nego na skijanje
Da, to je i nama bio razlog testiranja.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom