Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[Freja]

a ko vama uopce uspostavlja "dijagnozu" da su djeca darovita?

meni ove price i forsiranju djece koja uopce nisu zainteresirana za aktivnosti koje im namecete izgleda ko da ih po svaku cijenu morate napraviti pametnijima od ostalih, ko sto neki starci mrcvare klince sportovima

klinci uvijek stignu popuniti intelektualne rupe ali socijalne i emocionalne se tesko sredjuju

ima normalnijih metoda od tih pretpotopnih sjedenjima za stolom i drljanja po papiru

sebastianova trenerica iz floortime radi sa njim tako da se zaigraju i ako prica krene o vulkanima onda mu odrzi predavanje o vulkanima, ili o kristalim ai dijamantima. ideja je da djeca moraju uzivati i osjecati se sigurnom i sretnom da bi upijali

ne mora klinac crte vuci olovkom po papiru, moze ih vuci prstom po pijesku koj ste nasuli u tacnu, ili po pjeni za brijanje koju ste razmazali po kuhinjskom stolu...

srebrni flomaster je sto puta jaci mamac nego dosadna obicna olovka

za finu motoriku dobro je raditi sa plastelinom

suludo je nabiti klinca koj nije motiviran i uz tajmer ga drzati za stolom koliko ste vi to zamislili, pa zgadit cete im sve skupa

Očito se ne razumijemo, barem ne u potpunosti. Ono čime se na primjer Ifi i ja trenutačno bavimo je priprema za školu. D na jesen kreće u prvi razred i postoji vrlo realna opasnost da zbog poteškoća koje ima krene od početka u jako krivome smjeru, a to je da ga odbije škola. Jer naše škole, barem u 1. razredu, traže upravo to što je njemu dosadno i u čemu je loš. Kad spojiš činjenice da već odavno čita i piše, dakle da će mu sigurno biti dosadno, a da će ga tjerati da nekoliko redaka bilježnice ispuni jednim slovom ili još gore, vijugavom crtom, pa da se još povrh svega teško nosi s neuspjehom itd. itd. dobiješ to da će zamrziti školu i učiteljicu te stvoriti neporeban otpor prema školi. Nije toliko problem loša grafomotorika kod ove djece, ne sama po sebi, nego činjenica da se zbog toga osjećaju frustrirano i manje vrijedno, a to su djeca koja imaju određenih emocionalnih poteškoća. I na tome se sad radi. Niti ja svojega vežem za stolac niti ga tjeram bičem nego se dogovorimo kad će napraviti zadaću. Sad ima zadaću za koju mu treba 10 minuta, uskoro će trebati sjediti u školi nekoliko sati. Zato to radimo sada da ih se postepeno uvede u stjecanje takvih, konkretnih radnih navika i da nauče prihvatiti i nositi se s baš takvim konkretnim obavezama. Ako pročitaš cijeli ovaj topik i još nekoliko njih na slične teme vidjet ćeš da je polazište zapravo u emocijama, teškom prihvaćanju svijeta oko sebe i nametnutih pravila. Ali toliko je već napisano da nemam više što dodati.

A mi smo upravo preko poteškoća došli do "dijagnoze". Nama je prva postavljena u vrtiću prije otprilike godinu dana. Krenulo je tako da sam potražila pomoć njegovih odgajatelja a zatim i psihologinje jer se nisam više znala sama nositi s nekim njegovim strahovima i emocionalnim ispadima. Psihologinja je nakon podužeg razgovora posumnjala da je riječ o darovitom djetetu i testirala ga na dvije vrste testova u vrtiću. Moram priznati da sam čak bila ljuta zbog toga jer se pritom usredotočila samo na njegove jake strane, a nas su mučile one slabe. Uglavnom, da ne duljim, nakon što smo bili na razgovoru i na drugim mjestima, odlučili smo se na testiranje u psihološkom centru gdje je provedena temeljita obrada i gdje je dobio nalaz. A nalaz kaže da je darovit, što znači izrazito jak i daleko ispred svojih vršnjaka u jednom ili dva područja, prosječan u većini, ali i ispodprosječan u jednome ili dva. Konkretno, on je ispod prosjeka u rješavanju šabloniziranih zadataka i općenito u grafomotorici; vrlo je jak u konkretnom mišljenju, malo manje u apstraktnom i s jakom verbalnom komponentom. Plus, preosjetljiv, s povremeno katastrofičnim pogledom na svijet, control-freak.

Ja sam pretpostavljala da nije prosječan, jer je od rana odudarao od većine vršnjaka u nekim sposobnostima (za neke znam pouzdano jer sam vodila evidenciju npr. razvoja njegova govora za jedan projekt), ali nisam niti razmišljala posebno o tome niti tome pridavala značaj dok se nisu pojavili ozbiljni problemi (panični strahovi, zadržavanje stolice i sl.). Dakle, nitko ovdje djecu nikamo ne gura. Ona su takva kakva jesu, prepoznali smo njihove slabosti i pokušavamo ih prebroditi.

U njegovoj dijagnozi ja sam u velikoj mjeri prepoznala sebe u toj dobi i glavni mi je cilj da mu pokušam pomoći tamo gdje se pomoći može. Ja se dan danas bakćem sa strahom od neuspjeha, s nizom iracionalnih strahova i sl. i iako sam puno postigla u životu, ti me osjećaju jako sputavaju i mogla sam više i što je važnije lakše.

U darovitosti ima elemenata koji, ako im se ne pridaje odgovarajuća pozornost, mogu odvesti u nepoželjnom smjeru (psihoze, neuroticizam i sl.). Pa zar je toliko pogrešno pokušati pomoći gdje se pomoći da? I ti daješ sve da pomogneš svojem sinu, zar ne?

Uzmi u obzir da je moguće da se iz naših postova ovdje ne dobiva potpuna slika stanja i naših situacija. Ali mi se međusobno razumijemo pa ne moramo baš sve specificirati. Uvjeravam te da nije riječ o mamama-frikušama koje žele da im djeca budu novi Einsteini, Mozarti i što ja znam tko sve ne. Većina roditelja na radionicama na koje idemo izjavljuje da bi, kad bi mogli birati, radije imali sasvim prosječno dijete. I to uistinu misle. Ova djeca zahtijevaju mnogo vremena i pažnje, baš kao i djeca s posebnim potrebama. To zapravo i jesu djeca s posebnim potrebama samo nešto drugačijima.

Freja, gdje ste to gledali Čarobnu frulu?
Moj 6-godišnjak je doslovno opsjednut Čarobnom frulom, zna je valjda napamet, gledali smo onu verziju u ZKL, ali HNK je tu predstavu upravo skinuo s repertoara A obećajem mu tu predstavu valjda već godinu dana, ali nemamo gdje pogledati.

Prošle sezone je bila jedna ili svega nekoliko izvedbi, ne sjećam se više, Čarobne frule u Lisinskom. Radili su je studenti zagrebačkih akademija. S glazbene strane bilo je izvrsno, no ja sam na samome početku požalila što sam povela D jer je radnja smještena u postapokaliptično doba, sve je bilo u crnim i sivim tonovima i ni blizu onoj staroj ČF u HNK u kojoj Papageno pršti od boja. Uglavnom, nisam znala da će biti tako, no D-u se svejedno dopalo i odgledao ju je cijelu ne trepnuvši (u normalnom večernjem terminu!). Da, nažalost, od HNK-a trenutačno ništa. U ZKL-u mu se nije svidio zmaj