Nadam se da nisi opet ironičnan.grace prvotno napisa
Super post.
 |
|||
|
|
|||
Nadam se da nisi opet ironičnaSuper post.
:DNadam se da nisi opet ironična
Pa razlika je u tome što ja smatram da je ono najjnužnije nešto za izjest i roba da ne budeš gola, sve ostalo je opcija koju možeš a i ne moraš imati - ne uvjetuje sreću u životu.
Meni sve materijalno, što zapravo i nije mnogo jer sam sve svoje prodala kao i mm, da bi mogli kupiti ranch, nije palo s neba naravno, i ne mislim da je rad loš ne mislim da je loše raditi za novac kad ti novac treba. Al apsolutno mislim da je loše da mi jedan od glavnih razloga za sticanje znanja i školskog obrazovanja bude materijalna sigurnost. Zapravo mislim da kod obrazovanja to dal će nam donjeti novac ili ne uopće ne bi trebao biti faktor. Recimo, pored toga što bih željela da moj sin nauči neke obrte kojima bi se mogao baviti i koji će mu olakšat život i maksimalno smanjiti njegovu ovisnost o sistemu i drugim ljudima, želim da ima cijelu paletu znanja koja mu materijalno neće donjeti ništa, tipa želim da puno čita i da zna svirati neki instrument, da se kuži u osnove fizike, kemije, matematike, da ima solidno znanje povijesti, da zna osnove zemljopisa....svašta ja planiram učiti svoje dijete...ali ne želim mu stvarati paniku da ukoliko ne stekne ta znanja propast će i neče moć upisat faks i onda će mu život bit koma.
Mrzim kredite, zato sam prodala sve što imam i kupila ranch, jel ti to dovoljno, il te zanima što sam prodala kome kad i na crno il na bijelo? Možemo i na kafu da ti sve lijepo ispričam, kladim se da u RL kad bi me gledala u oći ne bi imala tako velika krila.ok, meni je to dosađivanjeu školi poznato,al uvijek se nađe zabava))
nego, mima, nisampitala tebe, mene zanima otkud rozi ranč, ako mrzi novac i zarađivanje i kredite.
Ali kako, Roza, kako ti moze biti nevazna materijalna sigurnost? Pa i litra mlijeka tvoje vlastite krave spada u to.
Ja ne shvaćam koliko gorčine vi imate naspram školskog sistema. Nije savršen. Uvijek može bolje, ali iznositi činjenicu da eto stvari idu nabolje jer su bili na aerodromu...I slažem se za mlade nadobudne prosvjetare.
Moja M. je nedavno s vrtićem išla na aerodrom, obišli su čak i avion i kontrolu leta, vidjela je neka mjesta koja ja nisam nikad vidjela (npr. pilotsku kabinu
Nadam se da stvari idu pomalo naprijed, nabolje.
Pa ja sam prije točno 31 godinu bila na aerodromu i u avionu sa svojim razredom!!
Neki u Zag idu na aerodrom, neki odu u Grad mladih, neki do obližnjeg potoka ili tvornice, ovi koji žive u drugim gradovima i selima odu negdje drugdje...
Ima svakakvih učitelja - motiviranih i nemotiviranih; ima škola razne razine opremljenosti, ali iz nekih postova bi se moglo iščitati da ta jadna djeca imaju samo učitelja ispred sebe, ploču i kredu, bilježnicu i knjigu, i da samo sjede mirno u klupi i bubaju činjenice napamet!
Često djeca ne znaju prenijeti roditeljima sve detalje rada, ali ja sam uvjerena da većina učitelja i profesora ulaže mnoge napore, i koristi razne ideje da bi nastavu učinili što zanimljivijom. (Niti moje dijete meni ne zna prenijeti, ali ja iz iskustva i iz nekih detalja mogu znati što je sve učiteljica učinila da bi im približila tematiku; 2. razred: dužina se objašnjavala sa špagama u športskoj dvorani; na početku svakog godišnjeg doab su vani okolo škole i proučavaju prirodu; javne ustanove su obišli, zdravstvene - ambulantu; prijevozna sredstva - aerodrom, željeznički kolodvor, vožnja vlakom; pravilna prehrana, veliko i malo slovo, množenje - ma koje god lekcije da se sjetim sve je bilo obrađeno dodatnim sadržajima...a dijete mi ide u jednu običnu zagrebačku školu u Dubravi...)
Ujedno, iz nekih postova bih mogla zaključiti da onima kojima je bilo dosadno baš uvijek u školi da bi im bilo dosadno i da su bili HS....
Vrijeska, bojim se da si me krivo shvatila
Netko je spominjao da je isao svagdje u osnovnoj i srednjoj skoli. I ja sam. Nadam se da je barem djelomicno jos uvijek tako u tim ustanovama (za jednu forumasicu znam da joj dijete ide u moju osnovnu skolu). Za neke profesore sam sigurna da su u mirovini (to zato sto mi je tek 17 pa ih je... stislo vrijeme).
Ja se ne sjećam baš nekih silnih izleta i posjeta muzejima.
Ali sjećam se da smo na ekskurziji išli u Mimaru i da mi je bilo strašno dosadno
Zato sam na faksu sve nadoknadila.
Ustvari, to moje studiranje mi se čini stvarno vrlo blizu (za mene) idealnom školovanju, malo studenata, puno terena, praktikuma, lijep odnos profesora i studenata... baš sam uživala na faksu (i zaboravil sam se prije par stranica, kad je to bila podtema, pohvaliti da nisam pala niti jedan ispit).
Meni je važno da djetetu imam što dat jesi i piti, da ima što za obući i da ima dom pun ljubavi i podrške - sve ostalo je bonus koji možemo a ne moramo imati.
Mislim, ja bez beda uzmem nasljedstvo koje mi ostavi neka nepoznata teta iz Amerike (iako će se to meni dogodit kad na vrbi zasmrdi) al da mislim da će me to napraviti sretnijom i da će moje dijete radi toga bit sretnije, ne mislim.
Just for the record, imam ja posao, zarađujem, al da sutra ostanem bez njega, ne želim doć u situaciju da lupam glavom o zid i ne znam što da obitelji stavim na trpezu. Mi smo život koncentrirali više na stjecanje znanja i vještina koje će nam pomoći da ne ovisimo o toj tankoj niti državne ekonomije tj globalne. Pa ako dođe do sr.anja da sam u debelim go.vnima. Želim bit sposobna i želim da je moje dijete sposobno neovisno o stanju u svijetu sebe prehraniti i kad propadne konzumeristički sistem i odjednom se nađemo u dučanima praznih polica (a to će se neminovno dogoditi jer povijest se ponavlja), da njega to ne tangira 5% jer u taj dučan ionako ne ulazi. To je moj prioritet. A onda dalje na listi prioriteta dolazi opća kultura, pa glazbena kultura itd.
Vrijeska, bojim se da si me krivo shvatila
ma ti si mi samo prelila čašu
u biti sam tužna koliko je sav trud općenito omalovažavan, i što je svatko uvjeren da može bolje i da drugi rade samo loše (bila je ona reklama za neko pivo gdje su milijuni Hrvata nogometni treneri i sl.
Godine su pokazale da je školovanje u škole u mnogim detaljima bolje, nego lošije... Saradedivi je iznijela pozitivan primjer, ali uz napomenu da se uopće ne zna koliko djece je HS i kakvi su im rezultati (a sudeći po nekim napisima u britanskim novinama, ne bih rekla da je društvo nešto pozitivno profitiralo od HS - dapače, sve im je lošija situacija među mladima i po pitanju obrazovanja i općenito društvenog ponašanja, ovdje mislim na delinkvenciju i sl.)
Uvjerena sam da naše društvo (mislim na RH) nije doraslo takvim promjenama jer bi mnoga djeca ni kriva ni dužna ostala zakinuta za obrazovanje i školovanje. Kod nas je i ovako razina obrazovanosti vrlo niska, dapače, mislim da je većina našega naroda vrlo neuka, da ne upotrijebim drugu riječ ... Mnogi i ovako nisu uopće nikakav poticaj svojoj djeci, HS bi im bio izlika za njihovu vlastitu roditeljsku lijenost i neznanje.
Pa i ona sva djeca čiji su roditelji slabijeg imovinskog stanja i jedva plaćaju djeci prijevoz do škole. Vjerujem da bi većina odmah odustala od slanja u školu. A ti isti roditelji nemaju niti znanja niti volje da nauče svoje dijete osnovnim znanjima za koje mi većina smatramo da je opća kultura... I dalje je u našim krajevima vlada razmišljanje "neka se Anica dobro uda, što će joj škola..." A možda bi baš ta Anica uz malo truda i podrške sastrane, mogla biti jednoga dana na Jadrankinom mjestu ...
MamaJu, Roza i slične su drugi par rukava. No, to je manjina u RH. Ma na prste bi se takvih roditelja moglo izbrojati ... Čak bih im i svoju djecu dovela na dodatne satove nečega o čemu ja nemam pojma ...
kad bi te gledala u oči mogla bi te opet pitati odakle ti ranč
samo ja ne volim neargumentirane rasprave na ja-ti razini, a ti se voliš bez razloga branit.
Tako da mi je svejedno o kome se radi, bila to ti ili ja ili mujo, da bi kupio ranč (ili stan svejedno) ili moraš jako puno radit (i zaradit) u "smrdljivom kapitalizmu", ili to moraš nasljedit (da imaš što prodat) ili moraš dignut kredit.
Nema četvrte opcije.
Onaj tko ne želi opciju a i c, a nema opciju b, e za njega me (muju) zanima kako kupi ranč, čime? Nematerijalnim?
Eto vidiš da si me krivo shvatila.ma ti si mi samo prelila čašu
Primjer aerodroma je bio nešto pozitivno, ni slučajno nisam željela omalovažavati nečiji trud.
Uz to, čini mi se da i nije baš uobičajeno da se vrtićku djecu puno vodi okolo, ne mislim pri tom na šetnje, nego na organizirane izlete autobusom (barem ja nemam taj dojam, niti iskustvo, a išla sam godinu dana u vrtić). Samo zato sam navela taj primjer.
pa da, dosadno je kad ucis ni za sta. kuzis. kako se kao klinac koncentrirati na cilj, na neku karijeru, nesto takvo? kad ti je bitno sve samo ne to. a samodisciplina nije odlika djece i tinejdzera. ali nesto drugo je, a to je energija i entuzijazam. pa im nekako treba to i omoguciti. nije kasno za skolovanje, eno md je bio diplomirani masmediolog+zavrsena vojska kad je imao 21 godinu. radio je par godina u novinarstvu dok mu se nije zgadilo, presao u dokumentarni film i sad to svoje podrucje razvaljuje, sve njegove dijelove, od produkcije, pisanja, snimanja, montaze, reziranja, promo materijala, sve radi potpuno sam. a pogodite kako je sve naucio
naravno, tu podrazumijevam (sto mi se nekad cini da vi podcjenjujete djecu i njihovu zelju za znanjem, a mozda sam u zabludi) da ce svako dijete prema osobnim afinitetima biti ludo zainteresirano za neko (ili 10-20, sky is the limit) podrucja i da ce im samima biti u cilju da se u toj svojoj grani sto vise razviju, plus to sto ce nemnovno skuziti da ce im visak znanja biti plus, a ne minus u poslu. sazeto--da posao i ucenje idu zajedno, jedno s drugim, stalno se nadopunjujuci i tjerajuci naprijed. i ne mislim da 7-8-9 godisnjaci nisu sposobni raditi. zasto ne? samo sto im mi ne damo
a ovo o dosadi kad sam procitala, ljudi, koliko je to vrijeme izgubljeno dok ste mogle raditi nesto drugacije.. ne znam kako tako hladno gledate na to? eno (opet ja o md-u) njemu je odlazak na more, ma sta more, na kavu, gubitak vremena u kojem bi mogao nesto nauciti. dobro on je malo frik, ali kuzite me.
o boze, citam svoje postove i sama sebi ne vjerujem kako uspijem sve nabacati, ne ide mi bas, valjda mi se mozak spustio u otecene noge
td je talentiran za to šta radi. Onih koji to pokušavaju, a ne ide ima ima 500, samo jedan od tih 500 dobije nagradu za film. :mrgreen
Upravo to.Na prste jedne ruke.
Roditelja koji žele HS (bilo kojeg oblika)
koji imaju energije
koji imaju vremena
koji imaju podršku okoline
koji znaju kako
i na kraju koji imaju dijete koje bi od toga profitiralo.
zato sto je osobno motiviran, a ne zato jer radi nesto samo zato da radi nesto
mislim, kuzim na koju se foru snimaju dok filmovi, ekipa iz danske koja ima para snima o rudnicima u boliviji. di je tu osobni motiv? prica koju zelis ispricati? kao eno, red patetike, red djece, teskog zivota, psi koji laju i to je to. super. to moze bilo tko, pa i ne mora dobiti nagradu
Roza razumijem strah od kataklizme, ali zar nismo već preživjeli (i nekoliko puta) prazne police? Mene je strah od nuklearne katastrofe ili podizanja razine mora, ali ne znam kako bi mi tu pomogao bijeg iz sustava.
Vrijeska, slažem se da hrvatsko društvo nije doraslo HS-u, ali zar svako društvo nema svoje rubne dijelove?
O terenskoj nastavi od vrtića i nižih razreda OŠ...od dočeka i mahanja zastavicama drugu Titu, Indiri Gandhi, Elizabeti II. pa do...zračne luke, mljekare, vinarije, seoskog gospodarstva, promatranja gredica u vrtovima, promatranja ptica, domaćih životinja, prikupljanja bilja za herbar, sadnje 88 stabala u parku (naravno za druga Tita), posjete hidrometeorološkoj stanici, testiranju plivanja na bazenu... Ne sjećam se muzeja i koncerata osim s roditeljima i kad smo putovali s plivačkim klubom na natjecanja.
u višim razredima smo išli na malo dalje izlete...Sutjeska, Neretva, Luka Ploče(+željeznica), a o ekskurziji u 8-om razredu da i ne govorimo (Plitvice, Zagreb, Donja Stubica, Kumrovec, Petrova gora, Postojnska Jama, Pula, Brijuni, Venecija...). Najmanje se sjećam nastave van školske zgrade u Srednjoj školi - iako je toga bilo). Studirala sam na fakultetu koji je nudio gotovo jednako praktične i teoretske nastave, bio je izvrsno organiziran, a i nahodali smo se bliže i dalje...
Eto, naviru mi sjećanja, sad bih mogla drvit po tome, ali nije tema...samo sam htjela napomenut da baš nismo svi prošli kroz potpuno dosadan sustav...
e, izeš to, ja mogu biti vrlo vrlo motivirana (i jesam) za trčanje, al svemogući nije bio motiviran kad je djelio noge. Ja nikako nebi taj elemenat odbacila, to mi je zapravo-apsolutno nerealno.
Doduše, cijenim ja rad, ko i Einstein, al mislim tj.živim u uvjerenju da bez ovih 1%-ništa od ovih 99.
Očito nisi bila u dodiru s velikim broje djece raznih godišta kao netko tko radi u obrazovnom sustavu pa ih dnevno susretne desetine ...
naravno, tu podrazumijevam (sto mi se nekad cini da vi podcjenjujete djecu i njihovu zelju za znanjem, a mozda sam u zabludi) da ce svako dijete prema osobnim afinitetima biti ludo zainteresirano za neko (ili 10-20, sky is the limit) podrucja i da ce im samima biti u cilju da se u toj svojoj grani sto vise razviju, plus to sto ce nemnovno skuziti da ce im visak znanja biti plus, a ne minus u poslu. sazeto--da posao i ucenje idu zajedno, jedno s drugim, stalno se nadopunjujuci i tjerajuci naprijed. i ne mislim da 7-8-9 godisnjaci nisu sposobni raditi. zasto ne? samo sto im mi ne damo
Djeca o kojo ti pričaš su u velikoj manjini - ma jedno-dvoje po razredu u nekoj prosječnoj školi. U boljim srednjim školama je postotak veći. Ostali - pa ti bi najradije "Bogu krali dane" i baš bi im leglo da ništa ne moraju raditi. Lijeni, nemotivirani, roditelji se bave svojim životom, digli ruke od nih; djeci je do brzo zarađene love itd. Tek ih možda kasnije lupi nešto u glavu pa shvate da bi trebali nešto i raditi u životu jer ih roditelji nemaju stvarno više od čega financirati - a ne mogu svi biti konobari, prodavačice, raditi u videotekama i sl.
Mikka ti pričaš o jednom čovjeku koji nije mjerilo za društvo. On je iznadprosječan.
Sjetim se Petre koja je otišla s foruma (nisam pratila raapravu pa ne znam detalje i izvlačim iz konteksta) koja je rekla da je njoj i njezinoj obitelji vidjeti Kioneski zid opća kultura. na što se pola foruma diglo na tipkovnicu i popljuvalo ju kako ima visoke zahtjeve i da je nerealna ... E pa mislim da se tvoj stav isto razvio iz situacije i primjera koji su iznadprosječni i koji ne odgovaraju realnom stanju u društvu.
ok, moguce. mozda je stvar u tome kako se u startu postavis prema djetetu/bebi. evo onaj pionir o kojem sam pisala prije par strana, pogledaj samo na ovom sajtu kratko uvodno predavanje, a covjek ima iskustva u radu sa djecom
http://www.gdbaby.com.sg/index.aspx
Kao doprinos temi u zadnjh par postova,iz primjer nije vezan uz obrazovanje, ali jest uzizlazak iz sustava - sigurna sam da obitelj Kostelić nije jedina koja je podvrgla djecu specifičnom načinu života, ali je jedna od rijetkih koja je postigla uspjeh.
U neku ruku svi pricamo manje ili vise iz vlastitog iskustva ili jednostavno potaknuti necim iz vlastite okoline.
Ali ipak mislim da bi bilo skroz pogresno da odjednom napisem da mislim da je jako pametno (i zgodno) odseliti u Ameriku i udati se. Mislim, je, ali nije bas opcenito izvedivo, a najmanje od svega moze postati pravilo ili mjerilo drustva.
ma o čemu ti pričaš?!
kakav stav ima Barica iz Keruma o svome djetetu ili Pero iz Gornje Drndije?!
(ima Barica i Barica,Pera i Pera, ali mislim da većina nema blage veze o ovome o čemu mi pričamo nego im život čine posve neke druge stvari...)
Kada čitam Rozu, njezinom i životu njezinog djeteta na ranču sjetim se svojih učenika iz srednje škole koji su živjeli daleko od grada.
Svi do jednoga su bili jako nesretni, usamljeni. Nekima su isto roditelji imali dobru namjeru, uvjeravajući sebe i okolinu kako je život udaljen od grada i na osami bolji i za njih i za njihovu djecu.
Toj djeci je i sam ostanak na školskom plesu, odlazak u kazalište tijekom tjedna, a da ne kažem odlazak u kino ili duži izlazak vikendom bio gotovo nezamisliv i neizvediv (osim u slučaju kada je koji roditelj imao volju voziti do grada sat vremena, čekati dijete, potom ga vraćati kući u prekrasnu prirodu, što je bilo vrlo rijetko ...).
Ovakva situacija se može vidjeti i HRT-ovoj emisjia Matura koja prati djecu iz zagrebačke Kemijske škole. Nekoliko njih živi isto jako daleko od grada, na osami, rančevima, kako god da to mi zvali. Svi do jednoga ističu da im je želja položiti maturu kako bi mogli upisati fakultet i stvoriti sebi uvjete za život u nekom većem mjestu, raditi nešto što nije poljoprivreda (iako prema snimkama iz domova ne bih rekla da žive u velikoj oskudici) ...
Ja to svome djetetu ne želim učiniti u određenom životnom razdoblju. Dok su mali, onda ok, čim postanu školske dobi, važno im je društvo druge djece njihove dobi i to im ne mogu uskratiti. A i lijena sam organizirati vožnje, navažanja samo da bih djecu zadovoljila.
Kasnije, kada odrastu, što se mene tiče, mogu kao Roza, u najdublju džunglu...
I ja imam u svojoj najužoj okolini jednu obitelj koja je djecu, sada već odrasle ljude, stjecajem okolnosti odgajala u usamljenoj idili, čak i ne toliko usamljenoj i izdvojenoj kao Rozino imanje. To je za tu djecu tijekom njihova odrastanja bio izvor velike frustracije i problema.
Ja imam u svojoj okolini desetke mladih koji su odrasli u urbanim sredinama i to je bio veliki izvor nezadovoljstva i frustracija za njih dok su odrastali (ubrajam i sebe među te) - i što sad to nama govori? Da bi svi trebali odrastati u istim uvjetima pa kad nam budu zamjerali bar da nam svima zamjeraju isto jer onda imamo super excuse da su svi tako odrasli? Šta ste zaprle više s tim selom...
Svako će vrlo lako pronaći razlog da bude nezadovoljan.
ja bih na topicu o HS-u radije čitala iskustva roditelja koji HS-aju, tips and tricks, modele HS-anja, suočavanje s problemima, pitanje motivacije, kako djece tako i roditelja, pitanje dubine obrade gradiva, samokontrole roditelja, načine pripreme, odabir vremena za podučavanje i sl. nabrojala sam samo neke stvari koje su mi prve pale na pamet.
o obrazovanju kod kuće ne znam puno, ali vjerujem da i roditelji čija djeca pohađaju školu imaju potrebu za nadopunom njihova obrazovanja kod kuće. stoga bi iskustva ili saznanja o HS-u bili vrijedni svakome.
Veliki gradovi su precijenjeni. Kod djece iz našeg mjesta nisam primijetila nikakve frustacije jer moraju autobusom bar 45 minuta do srednje škole. Uglavnom su pametni, vrijedni, pristojni, jednaki kao velegrađani. U osnovnoj školi su manji razredi i možda su zato uspjesi veći.
Ljeti im je još ljepše, slobodnije, i mogu reći sigurnije.
Ne osjećam da svi znaju sve o mom životu. Naravno, da ću s njima proslaviti vjenčanje i rođenje, ili suosjećati u tuzi, poznajem daleko više ljudi nego u riječkom neboderu, ali kad poželim, imam prirodu i samoće koliko hoću.
Ja sam staru kuću naslijedila, zato smo i odlučili otići iz grada, mlađa djeca su tu od rođenja. I niš im ne fali. Ni slobodne aktivnosti, ima toga i tu, ni izazova u učenju, ni igre oko kuće, ni voća sa stabla, a kina, kazališta, muzeji sve se to može, imamo prijevozna sredstva svih vrsta, pa u 21. smo stoljeću, sve je blizu. Mi volimo ovaj sporiji tempo.
Beti3, ti govoriš o naselju, manjem gradu, ne o osami, daleko od bilo kakvog javnog prijevoza, a ako ga i ima onda je vrlo rijedak, tj. neprilagođen djeci i mladima koji bi voljeli sudjelovati u druženjima kolega njihove dobi.
Manji gradovi su ideal. Ja bih se vrlo rado preselila u Varaždin, Požegu i sl. Zadar je već prevelik iako je krasan...
Posljednje uređivanje od Vrijeska : 26.05.2011. at 20:52
ja ti mogu svoje iskustvo pričati, to nije HS nego samo dodatan rad s djecom ... koji vjerujem provode mnogi
2916 ljudi, daleko smo mi od grada. Vikendom oko 3 busa, radnim danom nešto više, prilagođeno nastavi. Ali, volim ga i voli ga cijela obitelj. Do sad sam bila u mom cvjetnom i voćnom vrtu. Ali, svatko ima svoje viđenje najboljeg za sebe.
2916 stanovnika je za americke standarde dobro-debelo grad. Tu u okolici ima i gradova s dvjestotinjak ljudi. I manje.
Znanstveni eksperimt - djeca bez učitelja
http://www.youtube.com/druginacinhr#p/a/f/1/dk60sYrU2RU
gore je link na TED prezentaciju znanstvenika Sugata Mitre, moguće je naći i titlove, jer indijski akcent nije lako pratiti...
Zaista izvrsno prikazuje koliki je kapacitet djece za učenje.
Izgleda da je bitnije da je troje četvoro djece na okupu nego li da imaju učitelje, roditelje koji podučavaju, veliki razred pun djece, tehničku opremljenost... samo igra vođena zatiželjom.
Igra jest učenje.
Sugata Mitra's new experiments in self-teaching
From: TEDtalksDirector | Sep 7, 2010 | 116,069 views
Loading...
http://www.ted.com Indian education scientist Sugata Mitra tackles one of the greatest problems of education -- the best teachers and schools don't exist where they're needed most. In a series of real-life experiments from New Delhi to South Africa to Italy, he gave kids self-supervised access to the web and saw results that could revolutionize how we think about teaching.
Dakle jesam dobro shvatila, idealno je živjeti ili u gradu ili u manjem mjestu blizu grada, za svih? Svima je tako? Pretpostavljam da bi onda farmeri poput "nas" trebali postat izumrla vrsta za vlastito dobro?
Sramezljiva, pa iz kojeg si ti kuta upravo ispala? Nema te petstopedeset godina.
je, ali mi imamo fantastičnu učiteljicu.Netko je spominjao da je isao svagdje u osnovnoj i srednjoj skoli. I ja sam. Nadam se da je barem djelomicno jos uvijek tako u tim ustanovama (za jednu forumasicu znam da joj dijete ide u moju osnovnu skolu
kojoj je draže za lijepa vremena pješke s djecom otići do Ribnjaka, nego u razredu učiti matematiku.
jučer su bili na Bundeku, otpješačili do Save... učili o vodama.
za desetk dana idu vlakom u Ogulin, vidjet će Đulin ponor... od 22 djece u razredu, njih čak 18 se nikada nije vozilo vlakom pa je učka odlučila da se ovo mora tako organizirati.
skupljaju plastične boce pa će na kraju godine svi otići na sladoled...
ona se stvarno trudi i ja sam sigurna da nemaju svi toliko volje i energije.
ali isto tako mislim da ih većina ima (sudeći po fotkama po školi)
Roza, Bog mi je svjedok da nisam materijalistica.
daleko od toga.
ali, nije mi domet "u se, na se i poda se".
lako ti je sad govoriti kad si prošla više no što će većina nas proći: vidjela i amerike i parize i londone.
a to se bez novca ne može.
i ne možeš poreći da si na tim putovanjima jako puno naučila.
kao i svakim drugim iskustvom i događajem u životu.
vrlo dobra poanta..
Evo ovo što si napisala o učiteljici me iskreno baš oduševilo, da ih je bar više takvih. Sječam se kad je moja tetka bila učiteljica, vodila je djecu bar 2 puta tjedno van i učila da beru ljekovito bilje, vodila ih na ribanje, radili su vježbe svako jutro na livadi, al šta'š kad učitelji danas masu toga više ni ne znaju, samo prate kurikulum i dosadni su.
Nije ni meni domet u se na se i poda se, zapravo više mi je domet u mom životu imati toliko da mogu podjeliti sa onima koji nemaju, ja sam jedna od onih koji zaista nikad ne traže ništa zauzvrat i sutra dan zaboravim kome sam i što pomogla. Mrzim u se na se i poda se.
A to što sam vidila, pa želim da i moja djeca sve to vide i više. Mene roditelji NIKAD nisu vodili niti na jedno kampiranje, izlet ili putovanje jer su radili od jutra do sutra, zato sam morala sve sama, ali uvijek sam željela ići sa starcima (do određenih godina).
Ali to što ću ja tu i tamo uprijet i uštedit da odemo na putovanje se ne može mjeriti sa nekim materijalizmom u smislu paničnog zarađivanja za sve komoditete koje današnje društvo nudi. Materijalno mi je potrebno naravno, ne mogu se dovest u stanje indijskih jogija koji žive od sunca, nit bi htjela, ali ne želim bit rob konzumerizma, i naravno ne želim da mi dijete bude.
nažalost, danas je više onih koji "panično zarađuju" kako bi si priuštili minimum.
ljudi rade po dva posla za režije i hranu.
malo je takvih kakve gledamo u američkim filmovima.
a i mnogi od njoh HS-aju djecu.
jer im se može.
nije, dakle, HS povezan samo s idiličnim obiteljskim životom.
dapače.
Ja mislim da nas na ovoj temi ima puno takvih, ja iz dubine srca mrzim shopping centre i iživciram se čim skužim da moram nešto kupit.
Još više se izživciram što na posao moram ponekad neke "finije" stvari odjenut, pa ić kupovat to što mi uopće nije zanimljivo, joj, dobijem fraz.
I istina, imam neke svoje "bisere" koji uključuju bicikle, opremu za kampiranje i slično što bi svakako kupila iznad minimalne mjere. I imam želju putovati s djecom po svijetu, idem redovno na izlete..
ali ali...možda jest ključ ovo što kaže smeđa-kućica u selu KK županije košta 15000 eura, ok, ali ja tamo ne mogu raditi ovo što znam, tj. mogla bi, kad bi imala već razvijen biznis. Ali treba ga razvit....etc...
I ovako, u ovom svijetu, s dobrom strukom i ok plaćama, pokrivamo, a neću baš u detalje, ali stan, režije, auto (jedno pa idemo karavanski zajedno svi), gorivo, hranu, poneki izlet, jedno putovanje u 2god i minus
Ostalo-pa samo nužnu odjeću i ino, i ono što sam spomenula, a nama znači-biciklistička i sl. oprema.
Nema šanse da uđem u dućan i tražim što bi kupila. Odem kad mi nešto treba.
Ali opet-nema šanse da dijete ne slavi rođendan kako treba-sa svim prijateljima-neću na tome štediti
Tako da-i kad stvarno ne želiš na ništa trošit i ne padaš na zvizdarije tipa sto mirisa omekšivača, kad počinješ od apsolutne nule, teško da možeš normalno živjeti (da npr. ne braniš djeci ABC sirko jer je skuplji od XYZ nekvalitetnog sirka) ako ne zarađuješ pristojno.
Druga je stvar, ali zaista, kad imaš osiguran stan, dijeliš neke troškove...
Nego, razumijem da bi mi život u selu bio puno jeftiniji, čisto radi ovog stana, režija, hrane, odjeće za posao-sve je to jeftinije na selu...ne radi toga što bi se odrekla nekih bogtepitaj kakvih luksuza, ali bi mi vjerojatno primanja bila toliko neusporedivo manja, da bi došla u fazu da biram sirko.
I koje god kalkulacije imam ili sam imala-su me dovele do toga.
Da dodam, ja sam odrasla u malom gradiću, mm je odrastao na selu s područnom školicom, nebi nikako volila da smo homskulani, joj, ali moram reći da bi voljela da moja djeca žive u tako malim mjestima, iako sam milijun puta kalkulirala prednosti i mane i došla do toga da u sadašnjem trenutku mi time nebi postigli željeno, a da kasnije-kad budu srednjoškolci-to više nema smisla, onda je ZG bolja opcija
To je MOJ ideal. Ti imaš svoj. Ne moramo se složiti oko toga.
Isto kao i Vrijeska, govorim svoje mišljenje i ne diskutiram ni sa čijim životnim odabirima, ne vidim zašto bih.
Opet ti ...
Ima ih takvih kao u što u svemu ima i lošega, ali nemoj generalizirati. TEBI su bili dosadni!
(Nekako si mislim koliko si nabrijana do bi ti bili dosadni i da su dobili Nobelovu nagradu za najzanimljivijeg učitelja godine ...)
I napokon si priznala da ti ipak treba novac. Samo što imamo različita mjerila i potrebe.
Moja potreba je da mi djeca nauče dobro strane jezike, a mislim da će to najbolje naučiti ukoliko odu u zemlju u kojoj se taj jezik govori, a za to mi treba PUNO novaca. Htjela bi da imaju najbolji bio vrt u državi, a za to mi treba PUNO novaca. Živim daleko od grada, na nekoj osami i htjela bih da mi djeca završe dobre škole i fakultete i da se ne muče kao ja, i za to mi treba PUNO novaca... I s niti jednom od tih želja nisam konzumerist.
A ja taj novac nemam ... Moram ga zaraditi jer ne želim i ne mogu živjeti od sunca i ljubavi... Možda bih i mogla, ali to nisu MOJE želje i potrebe, ti ćeš svoje ostvariti kako ti želiš i kako misliš da je najbolje. Nažalost, za sve je potreban novac, pa i za puko preživljavanje, a sunce i ljubav su samo dobro došli.
A vidiš i mene i brata roditelji nisu nikad vodili na zajednički godišnji odmor - ono mama, tata, brat i ja, ali zato jer su imali ogromno poljoprivredno zemljište i užasno puno životinja koje nisu mogle ostati same.
Išli smo uvijek na dan dva ili npr. tata i brat, ili mama, tata i ja, dok je brat bio velik i brinuo "za imanje",...
Eto, to bi se moglo dogoditi tvojem djetetu.
Meni je to tada bilo koma, svi prijatelji su se spakirali na 2 tjedna mora, a ja čamim doma.
Danas mi to nije više koma, presretna sam kad se sjetim načina na koji sam provela djetinjstvo.
Tu smo opet napočetku - djetetu će uvijek neka roditeljska odluka krivo sjesti iz razloga što oni nisu mi, oni imaju svoje želje, misli i potrebe.
Odmaknuli smo se od teme, vratimo se na HS.
Nepobitno je da su godine, stoljeća, pokazali da je školski sistem, obrazovanje i školovanje djece bolje nego ne imanje istoga. Složili smo se da ima i dobrih i loših stvari i da bi se trebale mijenjati.
Za uvođenje HS trebat će puno vremena i puno rada, a za mene da popustim pred tom idejom i da svoju djecu uključim u takav način obrazovanja, trebat će i dosta znanstvenih studija koje će me uvjeriti da je HS ipak bolji nego obična škola.
Do tada, svoju djecu mogu dodatno obučavati i pomagati im da im škola ne bude DOSADNA (to je vidim jedan od najvećih problema) i da se snađu u njoj bez maltretiranja od strane druge djece i profesora.
Na kraju moja djeca će već biti odrasla, odškolovana, brigu oko HS će oni morati brinuti za svoju djecu. Iako mislim da smo još 100 godina daleko od idealnog HS koji bih ja smatrala pogodnim za svoje potomke. A mislim da će za tih 100 godina i škole napredovati tako će i natjecanje biti dalje otvoreno.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom