Zbilja genijalno, otkad su to ortopedi kvalificirani dijagnosticirati autizamminji otrok prvotno napisa
A o ovoj hiperosjetljivosti o kojoj pišeš... imamo sličnu situaciju, i nemam neko pametno rješenje. Kako smanjiti preosjetljivost - nikako. Računam da će dijete s godinama malo "očvrsnuti" i razviti neke vlastite obrambene mehanizme. Dok to sam ne razvije, ne namećemo mu obrasce ponašanja i osjećanja (trebao bi ovako... trebao bi onako... nemaš se čega bojati, to ti nije strašno... nemaš zašto sad biti tužan... i slične fraze tipične za obraćanje odraslih djeci). Istina, to nekad odvede u drugi ekstrem, pa se A. kroz suze dere: "Ja imam pravo biti tužan kad hoću!"ali, u principu, njegovi osjećaji se ne negiraju.
Možda je to i učinak radionica na koje ide, ali stvarno primjećujem da je svjesniji svojih osjećaja i govori o njima. Jest da su to obično ili tuga ili ljutnja
Ne znam kako se ta hiperosjetljivost mjeri, ali kod A. je to i više nego očito. Jedna naoko beznačajna frustracija njega može drmati i dva dana. A ponekad ne. Mislim da to nema puno veze sa samopouzdanjem, nego je dijete jednostavno takvo. A te karakterne crte se u dobroj mjeri i nasljeđuju (što je A. stariji, sve sam više uvjerena u to).
 |
|||
Odgovori s citatom