Teško je uopće toliko subjektivan osjećaj pretočiti u par jednostavnih rečenica koje bi dale odgovor na to pitanje.
Ustvari,moram priznati da se ni sama nikad nisam zapitala:koja je svrha?Više je to bio uvijek prisutan osjećaj iskonske privrženosti,utočišta,kutka za vlastito duhovno preispitivanje sebe i svojih postupaka.....
Moram reći da ,bar sad još u ovim mladim godinama,ne razmišljam puno o spasenju SVOJE duše nakon smrti,i o tome što će biti sa mnom jednog dana...hoću reći da mi djela nisu još u tolikoj mjeri motivirana upitnošću što će biti ...dakle,ni to ne bih nazvala svrhom praktičnog upražnjavanja vjere.
I što onda ostaje?Ostaje svakodnevnica.Današnji dan,sutrašnji,sljedeći tjedan.Život u ovom trenutku koji nastojim proživjeti što bolje mogu,i upravo u tome nalazim svrhu vjerovanja i ufanja....ono,daj mi snage da proguram današnji dan najbolje što mogu,da budem još bolja mama,još bolja supruga,još bolja kći...još bolja osoba.
I u tom času nalazim tu snagu čak i kad mi se čini da je nemam.Eto,tako tu funkcionira kod mene.
I pisala sam već,unatoč neospornim manama koje KC ima,nisam dovoljno ni snažna ni čvrsta ni ne znam što da se na pravi način nosim s izazovima bez Euharistije ,dakle bez mise.
Možda će curama koje nisu vjernice to zvučati...ne znam,čudno,ali kad sam shvatila da imam dijete s posebnim potrebama,kad sam dobila dijagnozu svoje djevojčice,jedino mjesto koje me održalo snažnom,optimističnom i na nogama je upravo jedna klupa u Gospe Van Grada.Svako božje jutro odlazila sam na misu i pričest,i tamo svakodnevno nalazila snagu da ne padnem u očaj,da ne plačem,ne razbijam glavu pitanjima zašto i kako,pa zašto baš meni?Svako jutro dobivala sam novu injekciju elana,kopala,odlazila specijalistima,pronalazila malenoj najadekvatniju terapiju....međutim,negdje moraš napuniti baterije,inače izgoriš.meni je to vjera.
I zanimljivo je to:što me život više tare,ja sam čvršća.i u vjeri i inače.nisam više ista osoba što sam bila prije dvije godine.ko da je u patnji i teškoćama neka vrst katarze koju proživljavaš i ona ti skida mrenu s očiju ,i lakše razlučuješ bitno od nebitnog.
Onda su tu pak neke sitnice,ja ih zovem božjim dodirima,koje hrane dušu više no što mislimo da je moguće.Dat ću primjer.
Kad sam malenu,koja je totalno izgubljena u socijalnim odnosima,a ujedno vrlo vrlo vezana za mene,po savjetu specijalista dala u vrtić radi socijalizacije s djecom,krenulo je vrlo loše.Autistična djeca se ne znaju izražavati drugačije nego prodornim vrištanjem ,pogotovo kad se radi o tuzi i frustraciji,i ne mogu vam uopće opisati na što je ličilo njenih prvih tjedan dana u vrtiću.Nije boravila dulje od sat,sat i po tamo,no to se svelo na bjesomučno vrištanje iz petnih žila,i slom živaca ako bi joj se teta uopće pokušala približiti.
Ja sam nakon tjedan dana odlučila odustati i ne frustrirati nju ,sebe i djecu tamo.sjećam se ,bila je Mala Gospa,8.9.Bio joj je točno sedam dana otkako je krenula u vrtić.Ostavila sam je tamo u vriskovima i odbauljala u grad ubiti nekako tih sat vremena muke.Kako je bio blagdan otišla sam na misu,proplakala cijelu,i rekla:to je to.idem po nju i više je u vrtić ne vraćam.
Kad sam došla po nju,teta me tiho sklonila na stranu,i pokazala mi malenu.Prestala je plakati,prestala je vrištati i udarati glavom,suze su presušile,predivno se zaigrala.
Neke od vas reći će:slučajnost.nakon 7 dana dijete se naviknulo.e ,meni nije slučajnost,i ti i takvi trenuci čine ovaj život toliko predivnim i toliko ispunjujućim,da nemam snage odreagirati racionalno nego samo reći:hvala Ti.
Ako je to svrha moje vjere...it works for me.
seni prvotno napisa
. 