pokušavam u svemu lošem naći i ono dobro i tako se, pomalo, pripremam za rezultate referenduma. jesmo li i što dobro iz čitavog ovog cirkusa dobili već sada? mislim da jesmo i to dosta toga. velik broj ljudi se do sada nije uopće bavio problemima seksualnih manjina, nisu ih se ticali niti su o njima razmišljali. puno je do sada indiferentnih osvijestilo svoj stav. iako snaga nas koji ih ne smatramo bolesnima i odvratnima, opasnima što li već, možda i nije prevelika, zaista je impresivno koliko je javnih osoba zauzelo, za mene "pravu stranu". znam da će ova bitka biti izgubljena (iako, povremeno, i ja se pokušam zavarati, a što ako? pa možda ipak, neka naivna iskrica, ne znam kako da objasnim...), ali će polazna pozicija za neku iduću biti jača. nikada se oko njih nije toliko ljudi javno angažiralo i podržalo ih, nikada do sada nisu dobili odgovor da u društvu ima i nezanemariv broj ljudi kojima nisu nebitni. još je rano za odgovor da su ravnopravni, ali i taj će doći, u to ne sumnjam, nimalo. i kad se nakon uspješnog referenduma budu veselili i slavili pobjedu, nakon nekog će se vremena i ZAovci zapitati, da i što sad s tim? je li sad kad imam tu Ustavnu odredbu moj život imalo drugačiji, bolji...? jesam li ja bolji čovjek jer sam pokazao tim bolesnicima gdje im je mjesto?
pozitivno je to što će se napokon poslušati struku i popuniti pravne praznine koje su ovo omogućile - referendumi su ozbiljna stvar i zaslužuju bolju pravnu regulaciju.
mislim li da živim u fašističkom društvu, ali se toga bojim priznati? Dijana je tako nešto pitala. pa, ovisi o tome kako definiram fašizam u određenoj konkretnoj situaciji. kada tisuće na stadionu odgovaraju "Spremni", onda da, prilično sam u strahu da živim u takvom društvu. kada 700 tisuća potpiše zahtjev za referendum, onda mi to nije fašizam, iako su motivi pokretača odraz istog. volim i želim misliti da ljudi ne razumiju što su potpisali i da dosta njih zaista neće razumijeti što njihovo ZA zapravo znači.